Vildana Selimbegović : Ljubav i rat, Monica i Mile
Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)
Zanimljivom se doima vjestica koja je jučer skrenula pažnju dopisnici Oslobođenja iz Turske: tamošnji premijer Recep Tayyip Erdogan uključio se u kampanju turskog ministarstva hrane, poljoprivrede i stoke, te u prilično nadahnutom govoru upozorio naciju kako treba "ne jednom, već hiljadu puta razmisliti kada ostavlja ostatke hljeba na stolu".
Erdogan se pokazao i prilično dobro obaviještenim kada je riječ o proizvodnji i potrošnji hljeba, ali i njegovoj hranljivosti, pa je čak i pozvao svoje sunarodnike da bijeli hljeb zamijene zdravim pšeničnim, s visokim postotkom mekinja. No, Erdogan je i upozorio da dnevno 1.500 tona, a godišnje čak 550.000 tona hljeba ide u smeće, što je ekonomski gubitak od 1,5 milijardi turskih lira na godišnjem nivou. Dok ljudi gladuju, poručio je turski premijer, Turci nemaju prava bacati hljeb.
Nakon nastupa državnog premijera, turska se štampa jučer bacila na posao, dajući svoj doprinos kampanji oko hljeba. Naša domaća, a i regionalna štampa jučer se posvetila posve drugačijem zadatku: valjalo je prenijeti odjeke posjete slavne Italijanke Banjoj Luci i Andrićgradu. Monica Bellucci je u subotu, avionom Vlade RS-a, doputovala u Bosnu i Hercegovinu, na banjalučki aerodrom Mahovljani, potom helikopterom odlepršala u posjetu Višegradu i Andrićgradu, da bi se već uveče odomaćila s one strane Drine, na Mećavniku, na Mokroj gori, gdje će biti specijalni gost filmsko-muzičkog festivala Kustendorf. Kako i samo ime festivala kaže, slavna je glumica gošća nekadašnjeg Sarajlije Emira Kusturice. Njega je politika, čini se, zauvijek posvađala s rodnim gradom, u kojem je nesumnjivo napravio najbolje filmove u karijeri. U subotu je, prenose mediji, požurio da ispravi svoju gošću, za koju se nada da će već u maju zaigrati u njegovom narednom filmu "Ljubav i rat". Slavna Italijanka, kojoj je naravno namijenjena glavna uloga, pohvalila se, naime, u jednom trenutku kako je "prvi put u Srbiji", da bi je Kusturica politički korektno korigirao: u Republici Srpskoj.
Iako se u Banjoj Luci činilo da se Bellucci već vidi na snimanju "Ljubavi i rata", intervju koji je gošća Republike Srpske (ipak) dala jedino srbijanskoj Politici precizira da će vrijeme provedeno na Mećavniku zapravo predstavljati pregovore o mogućnosti njezine uloge, što će reći da klapa u Trebinju još nije posve izvjesna. Zapravo je najizvjesnija podrška RS-a snimanju Kusturicinog filma. O kojim se tačno novcima radi, rano je reći, ali ni Kusturica ni banjalučki domaćin filmske zvijezde nisu krili da je podrška neupitna. Skoro da se može reći kako je ta podrška jaka k'o Dayton i – nema alternativu. Milorad Dodik, predsjednik RS-a, i do sada se iskazivao nesebičnom darežljivošću spram Kusturicinih projekata. Istina, zajednički se još nisu okitili niti jednom filmskom nagradom: posljednja nagrada koju je Kusturica dobio za svoja ostvarenja adresirana je na Pljevlja, gdje je nagrađen za roman, tako da se može dogoditi da ja, kao prosječno filmski (ne)obrazovan gledatelj, ne posjedujem tačnu informaciju da li su taj Kustin uradak pogurali poreski obveznici RS-a, ali pouzdano znam da nije baš naročita referenca u filmskom svijetu.
Istine radi, i Kusturicine su postsarajevske reference poznatije u političkom svijetu iz kojeg je crpio producente i podršku: od Slobodana Miloševića preko Vojislava Koštunice, uz jednu epizodu sa Milom Đukanovićem, Kusturica se posljednjih godina okrenuo Miloradu Dodiku i budžetu RS-a. Dodik je zauzvrat od Kusturice dobio uživanje u društvu jedne od najslavnijih i nesumnjivo najljepših žena svijeta. Kad može Miro Purivatra, direktor SFF-a, ugostiti Angelinu Jolie, što ne može predsjednik RS-a Monicu Bellucci, Kusturicina je logika koja se u ovom slučaju doima kao fer pogodba. Posve je druga stvar i nimalo Kusturicina zasluga političko podilaženje kakvo je jučer plasirao Večernjak u izdanju za BiH: Bellucci zasjenila i Dodika. Ni manje – ni više. Kako li je samo uspjela?
U ljubavi i ratu sve je dozvoljeno, u politici (a i Večernjaku) još i više: ako će filmska zvijezda naglasiti kako zaista nije imala "predrasuda o Srbima", ako će priča biti garnirana rivalstvom Sarajeva i Banje Luke, pa se pritom potencirati kako su i ona i Kusturica pravilno je smjestili u RS umjesto u Srbiju, šta treba da učini Dodik? Sitnicu: da, u najmanju ruku, pravilno iščita tekst, shvati i prihvati da u Banju Luku treba stići makar Monica Bellucci da bi njega zasjenila, prisjetiti se (a bar njemu to nije teško) da je Bosna i Hercegovina imaginarna kategorija smještena negdje između Srbije i RS-a, na teritoriji većeg bh. entiteta, kojem se nesumnjivo može stati ukraj uz još malo Dodikovog napora, recimo na promoviranju ideje o RTVH među liderima šestorke, makar onim koji se još javno opiru dizanju ruku u Parlamentu BiH. Zna Večernjak: Dodik je najjači Čovićev adut u Federaciji. Zar ne bi bilo lijepo posao završiti u Parlamentu, da i Čović može koliko sutra reći – Ponuda je takva da se ne odbija, a sve dok je na stolu, nemam razloga tražiti više?!
Važan je ovo trenutak za Čovića. Čini se, puno važniji nego za Božu Ljubića, koji ne krije da su mu principi i opstojnost Hrvata u BiH na ravnopravnim osnovama i na cijeloj njezinoj teritoriji, daleko bitniji od spektakularnih političkih slaloma i sile kojom se samo proizvode dodatne tenzije u Federaciji. Važan je ovo trenutak i za opoziciju u RS-u, uključujući i SDS s kojim Dodik nezaustavljivo ratuje. U Dodikovo ime, posljednjih se dana s drugačijim mišljenjem ukoštac uhvatio potpredsjednik RS-a iz reda Hrvata Emil Vlajki, čiji je okršaj s nekadašnjim Dodikovim suradnikom Darkom Trifunovićem stigao do Beograda i rješavat će se – po Trifunovićevim najavama – pred tamošnjim sudom. Važan je ovo trenutak i za Federaciju. Zapravo je najmanje važan za Monicu Bellucci. Ona je naučila da zasjeni i mnogo veće i važnije predsjednike i premijere, da ne kažem državne, od Dodika. Pravo je pitanje kada će BiH i njezini entiteti dobiti političare raspoložene da se uhvate ukoštac s bitkom za hljeb, jer nema tog filma u kome ijedan od aktuelnih političkih filmofila može dobaciti dalje od statiste. I to nije problem. Problem je što statiraju tamo gdje se biju bitke za opstanak, bitke za privredu, bitke za koricu hljeba. Treba li uopće naglašavati: u ovoj se zemlji ne pojede godišnje hljeba koliko se u Turskoj baci. Ali su u ovoj zemlji već dosta dugo navale na kontejnerima i potrage za bačenim hljebom. Zbog politike i igara.
Komentari