Kliker.info

"Dosta!", ljutito je počeo svoj govor Joe Biden i još dvaput ponovio tu riječ ("Enough!").Nije se to dogodilo na ovomjesečnoj predizbornoj debati sadašnjeg potpredsjednika SAD-a Josepha Bidena s Paulom Ryanom, nego prije dvije decenije u američkom Kongresu. Tada 51-godišnji Biden imao je već 20-ak godina staža u Senatu, a povod njegovog istupa bio je izvještaj državnog sekretara (tj. šefa diplomacije) u Clintonovoj administraciji, Warrena Christophera, o ratu u Bosni i Hercegovini.Biden se s uvažavanjem obratio Christopheru, poručujući mu da je svjestan kako ovaj, s obzirom na svoj položaj, mora neke stvari reći uvijeno, ali je istaknuo i da on, senator Biden, može jasno reći o čemu se tu radi. O tome, nastavio je, da je zaustavljanje rata i genocida u BiH prepušteno Evropi, a u korijenu njenog identiteta, historijski a očito i danas, je "bigotry" (bigotnost, zadrtost, vjerska nesnošljivost), "a Vi to ne biste smjeli reći, ali ja mogu i hoću".

I zato se ovoliko čeka i pušta da se ljude u BiH drži u logorima, da se žene siluje, da se i djecu ubija, da se opkoljava i uništava gradove, spaljuje sela i protjeruje stanovništvo, jer su žrtve uglavnom muslimani, a da nije tako, da su kršćani, već bi se to spriječilo, ogorčeno je poentirao Biden, američki katolik irskog porijekla.Bilo je to, dakle, prije 19 godina, a prisjećanje na to vrijeme moglo bi danas potaknuti pitanje a zašto se onda Amerika ne angažira više za mir, pravdu i blagostanje u BiH, i to sada kada je spomenuti Biden već evo četiri godine drugi čovjek u tamošnjoj vlasti? Zašto, dakle,Washington, ako je Bruxelles prezauzet svojim financijskim problemima, ne poduzme nešto kada recimo Milorad Dodik opstruira vlastitu zemlju i "časti" je pogrdama i prijetnjama? A uz to bi se moglo pitati i zašto Sjedinjene Države nisu ranije zaustavile ratni i genocidni horor u BiH, te zašto su ultimamom spriječile Armiju BiH i njene saveznike da oslobode i Prijedor i Banjaluku i ostatak zemlje?

Istinit odgovor na ta pitanja mogao bi biti dvostran. S jedne strane je činjenica da Amerika, sa svim svojim slabostima i greškama, ipak jest sve ove godine glavna garancija stabilizacije Balkana, te najvažniji prijatelj BiH, u mjeri u kojoj države jedna drugoj mogu biti prijatelji. A s druge je strane još važnija činjenica – Amerika vodi američku, a ne bosansku ili srbijansku ili kinesku politiku, te se primarno vodi interesima SAD-a.Krenemo li kronološki, interes Amerike krajem 80-ih godina bio je mirna propast komunizma na istoku Evrope, uz izbjegavanje kaotičnog raspada Sovjetskog Saveza, pa i Jugoslavije, jer bi pretjerana i prebrza fragmentacija mogla potaknuti destabilizirajuće procese, ultranacionalističke demagoge, bezakonje, pa i npr. plasman sovjetskih nuklearnih arsenala na ilegalno tržište, da ih tamo pokupe kriminalci, teroristi ili "odmetničke" države. Zato je strategija bila podržati Mihaila Gorbačova u Moskvi i Antu Markovića u Beogradu.

Nakon neuspješnih pokušaja vojnog udara i u SSSR-u i  SFRJ Washington je za novog partnera u Kremlju dobio Borisa Jeljcina, ali na Dedinju takvu ulogu nije mogao igrati Slobodan Milošević. Moglo se tada činiti da Amerika pokušava spriječiti raspad Jugoslavije, pogotovo kada je Bushov državni sekretar James Baker dojurio uBeograd. Radilo se ipak samo o pokušaju da se tu dezintegraciju uspori, kako bi bila što bliža uzoru Čehoslovačke u kojoj su se također počeli događati procesi razdvajanja, ali prije svega zato da se ne utječe loše na Sovjetski Savez gdje je bilo važno da, ako do njega dolazi, što mirnije i "dirigiranije" protekne raspad te najprostranije zemlje svijeta, oboružane kapacitetima dovoljnima da sama uništi sav život na planetu.Tada je izgledalo da SAD vjeruje u Antu Markovića, iako on jedva da je više imao stvarnu vlast, ali uvidi u procjene CIA-inih i ostalih analitičara potvrdili su da je još nekoliko godina ranije najveća svjetska sila bila upoznata s poremećajima koji su vrlo upitnim činili opstanak južnoslavenske zajednice. Također su, i prije nego što je to dolazilo do šire javnosti, znali za Miloševićeve pripreme ratnih pohoda, i zato mu je još tada George H. W. Bush poslao jasnu poruku – krene li "otvarati front na jugu", u Makedoniji (bilo direktno, ili preko Kosova), odmah će biti potučen.

Ta prijetnja nije značila odobrenje da se ratuje drugdje, nego prioritet da se spriječi balkanski rat u koji bi se uplele i Bugarska i Albanija, na koje je Amerika računala kao na nove partnere, ali bi bile uvučene, i to vjerojatno na suprotnim stranama, i Grčka i Turska, što bi na njegovom jugoistočnom krilu dovelo do rata među članicama NATO-a. A ako do toga nije došlo zbog Cipra i egejskih otoka i Trakije i ostalih sporova, Amerika je bila odlučna ne dopustiti ni sastavljačima Memoranduma SANU da to isprovociraju.Kada je Milošević krenuo "otvarati frontove na zapadu", interes Amerike bio je ne dopustiti mu da pobijedi, ali niti žuriti s vlastitim miješanjem, i to iz bar dva razloga. Prvi je razlog bio što je Evropska zajednica, tada preimenovana u Evropsku uniju, inzistirala da će sama (i uz pomoć UN-a, Vijeća Europe, OESS-a…) rješavati probleme na kontinentu. Pa ih jeWashingtonpustio da pokušaju, pokažu da ne znaju, i onda nevoljko priznaju da bez "strike Sama" i NATO-a tu ne može biti mira, stabilnosti i blagostanja.

A drugi, još važniji razlog nežurenja s vojnom intervencijom, bio je pouka ratova koje je Amerika vodila prethodnih decenija, pogotovo vijetnamskoga. Pouka je bila da kada se upusti u podržavanje režima koji nema dovoljno vlastitih kapaciteta i podrške stanovništva i volje za borbu i žrtvovanje, kao što je bio slučaj s antikomunističkim režimom u Saigonu, da to vodi u preduge godine eskalacije sukoba, zločine svih strana, gomilanja žrtava uključujući američke, te ponižavajući bijeg na kraju.Da se takvo što ne ponovi u Hrvatskoj i BiH, bilo je potrebno pričekati i provjeriti dvoje – hoće li Hrvatska (tada pod Tuđmanovom vlašću) bar dijelu srpske manjine osigurati prava nakon što pobijedi u ratu, te može li sarajevska vlast, odnosno Armija BiH, okupiti i obučiti dovoljno snaga da se suprotstavi okupacijskim i kvislinškim silama, dakle ima li vojska Sefera Halilovića, Atifa Dudakovića, Dragana Vikića, Jovana Divjaka, Stjepana [ibera i ostalih više šansi protiv srbijanske i vojski Republike Srpske (i Srpske Krajine), te HVO-a i HV-a (i Abdićevih jedinica) nego što je južnovijetnamska vojska imala protiv gerilaca Vietkonga i protiv sjevernovijetamskog Vietmina?

Iz perspektive ljudi koji su gladovali u opkoljenim gradovima, strahovali od upada koljača u svoja sela, strepili za djecu koja su odrastala među "snajperskim alejama", to se sve može činiti bezosjećajno, ali pri pogledu na globus bilo je američkim planerima važno utvrditi koliko je "Bosnian government and army" održiva. U međuvremenu je dopuštano dopremanje čak i iranskog oružja, u čemu su veliku ulogu u Clintonovoj administraciji imali Madeleine Albright,TonyLakei ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith. Albright i Lake, s iskustvom jevrejskih predaka koji su stradavali u holokaustu i pogromima, nisu se lako nosili s pogledom na novi genocid u nezainteresiranoj Evropi, a Galbraitha je odgoj u roditeljskom domu, uz utjecaj oca, slavnog ekonomista i lijevoliberalnog diplomata, poticao na solidariziranje s nezaštićenima, bilo da se radilo o srpskim izbjeglicama nakon Oluje ili o Kurdima na Bliskom istoku.

Intervencija je dovršena kad su za nju sazreli uvjeti "na terenu" i na međunarodnoj sceni, pri čemu je važan bio trenutak kad je vlast u Parizu od Miloševićevog pokrovitelja Mitterranda preuzeo Jacques Chirac, te kad je u vladi mediokritetskog Johna Majora vođenje britanske diplomacije od zloćudnog Douglasa Hurda preuzeo odmjereniji Malcolm Rifkind. A diplomatsko posredovanje su pokvarenjacima kakav je bio David Owen preoteli Amerikanci, predvođeni "buldožerom" Richardom Holbrookeom, te Robertom Gelbardom koji je ranije iskustvo stjecao u gaženju svjetskih narkokartela. U BiH je umjesto Michaela Rosea i njegovih govorancija o krivnji svih strana poslan drugi britanski general, Rupert Smith, koji je, ni časa ne časeći, rasporedio haubice za paljbu.

I onda je, u ovo doba godine, u oktobru te 1995., hrvatskim postrojbama zabranjeno ući u Banjaluku a bosanskoj armiji u Prijedor i Banjaluku. Kasnije je i Holbrooke ustvrdio "možda smo tu pogriješili", ali nije tako učinjeno iz hira nego iz niza konkretnih procjena. S jedne strane, uslijedio bi, nažalost, masovan odlazak srpskog stanovništva koje je tu bilo najbrojnije, a u ta je područja u međuvremenu stigao i dio Srba iz Hrvatske. Velik dio tih ljudi destabilizirao bi Srbiju, potaknuvši je možda na novo direktno uključivanje u rat, a i kasnije je gurnuvši u još veći ekstremizam.A Beograd bi mnoge od tih ljudi naselio na Kosovu, u Sandžaku, Vojvodini i Crnoj Gori, u vrijeme kad srbijanski susjedi još nisu bili u NATO-u i kad su Priština i Podgorica bile još daleko od osamostaljenja.

Pritom se mogao očekivati sukob oko teritorijalnog plijena između Tuđmanovog i Izetbegovićevog režima, čiji je savez ionako bio privremen, neiskren i nametnut od strane Amerike (od Washingtonskog do Splitskog sporazuma). A istok Bosne i Hercegovine bi se pripojio "maloj velikoj Srbiji", što bi i geografski (i demografski, jer bi i tamo došao dio izbjeglica iz krajina) bilo lakše ostvariti nego recimo sada spojiti Banjaluku s Beogradom.Danas su Crna Gora i Kosovo samostalni, u Makedoniji je na snazi dogovor najvećih zajednica o zajedničkom upravljanju državom, Hrvatska je cjelovita, u NATO-u je i na pragu EU, u NATO-u je i Albanija, a Mađarska, Rumunjska i Bugarska i u EU i u NATO-u. Mladić i Karadžić i drugi su u haaškom pritvoru, gdje je Milošević i umro, ali Bosna i Hercegovina je "nedovršena nacija", država ni sastavljena ni rastavljena, u svemu talac Dodika i ostalih "vampira" koji se goste cuclanjem krvi te zemlje dok ona leži priključena na aparate za održavanje života, pa u čemu je tu interes SAD-a, šta sada čekaju?

Bilo bi jednostavnije okriviti Ameriku, ali istina je slojevitija. U prvim godinama spriječavani su pokušaji Republike Srpske da se ponaša kao država i kao zamjena za BiH, postupno su joj "izmicani" i razni prerogativi, nametnuto je da u oba entiteta budu suverena sva tri naroda, poništena su etnocentrična preimenovanja bosanskih gradova, objedinjena je vojska i uvedene zajedničke registracije vozila, spriječeno oživljavanje Herceg-Bosne, a kada je te i druge iskorake (uz integraciju i policije) trebalo potvrditi promjenama ustava, to su udruženim snagama spriječili lideri svih triju naroda, ponajprije bošnjačkog i srpskog, svaki sa svojim razlozima i opravdanjima.(Kliker.info-Slobodna Bosna)