Kliker.info

Bosna i Hercegovina je poput lijenog djeteta koje planira završiti razred prepisujući zadaće, ali svaki, baš svaki puta uspije prepisati od jedinog učenika ili učenice koja zna još manje.

Čim se negdje, bilo gdje, od Trinidada i Tobaga pa do, evo recimo Hrvatske, ozakoni i u praksi počne provoditi ono što niti u teoriji nije u najboljim odnosima sa zdravim razumom, mi se primimo k'o budala na šamar.

Piše : Emir Imamović-Pirke (Bljesak)

Dodatno kompliciranje 

Posljednji primjer je zabrana rada trgovina nedjeljom kroz, naravno sasvim pogrešan, Zakon o unutrašnjoj trgovini, a ne onaj o radu kojim bi se, samo što neće, moglo urediti i vrijeme prodaje pelena, pašteta i banana i naknada za nedjelje provedene na poslu i, što je jednako važno, izbjeglo maltretiranje građana, konstitutivnih naroda, isti ud u konkretnom slučaju, čiji se život komplicira, dok se trgovačkim lancima profit ili uvećava ili zadržava na istom nivou na kojem je bio dok se nedjeljom moglo otići po ulje, brašno i prašak za pecivo.

Damir Bećirović, Admir Čavalić i Benjamin Nurkić autori su prve i jedine studije o posljedicama zabrane rada trgovinama nedjeljom U Federaciji BiH, čiji su pokrovitelji – studije, ne zabrane – Udruženje „Multi“ iz Tuzle i „Liberalni forum“ iz Sarajeva. Sve, bukvalno sve razloge zbog kojih je zaključavanje dućana pametno koliko i skok na beton sa petog sprata oni su skupili, provjerili i dokazali kako su radnička prava na koja se svi pozivaju tek prokleta i jeftina laž za naivne.

U najkraćem, uzroci onemogućavanja prodaje banana nedjeljom sa radničkim pravom na odmor imaju veze koliko i povećanje primanja menadžera u sve tri elektroprivrede sa uvjetima rada u rudnicima mrkog uglja.

Politički profit

„Na pitanje šta je najveći problem zaposlenika u trgovini, rad nedjeljom je bio na posljednjem mjestu. Najveći problem ispitanici su prepoznali u niskim platama, neplaćenom prekovremenom radu, lošim uslovima rada, a rad nedjeljom je kao problem tek na četvrtom mjestu sa svega 11,8 posto, pri čemu oni koji rade nedjeljom još u manjem procentu to vide kao svoj najveći problem. Na pitanje da li odobravaju zabranu rada trgovina nedjeljom, očekivano je da većina, oko 71,5 posto, građana odobrava… Zabranu statistički najviše podržavaju penzioneri i nezaposleni, dok je taj procent podjednak među radnicima bez obzira da li rade ne rade nedjeljom“, rekao je na predstavljanju pomenute studije Damir Bećirović.

„Zaključak ove studije sa pravnog aspekta uvođenja ovakve zabrane rada je da u suštini nije proporcionalna jer ograničava pravo rada pravnim subjektima, a s druge strane uopće ne garantira poboljšanje i zaštitu radničkih prava“, izjavio je Benjamin Nurkić, dok je Bećirović još kazao: „Prvo treba reći da se ovdje radi o Zakonu o unutrašnjoj trgovini i samo jedan član se odnosi na regulaciju rada prodajnih objekata, gdje je navedena nedjelja. Međutim, populističkom pričom se vjerovatno želi politički profitirati kroz priču da se pomaže radnicima“.

„Uvođenjem neradne nedjelje će pasti pregovaračka moć radnika i vjerojatno će se teret rada prebaciti na druge radne dane, što znači da će radnice na kasama duže raditi tijekom ponedeljka i subote. Veliki trgovinski lanci su podržali ovu inicijativu, koja je veoma loša za male biznise“, dodao je Admir Čavalić.

Kupci troše više

Stotinu je – ma dobro, nema baš toliko – mogućih uzroka zaključavanja granapa nedjeljom, ali niti jedan jedini nema blage veze sa boljim statusom i kvalitetnijim životom radnika. Da ima, vlasnici trgovačkih lanaca bi kombiniranom tehnikom – medijski pritisci, tajni ručkovi sa zastupnicima, ministrima i stranačkim dužnosnicima, pokloni, konferencije između bazena i šanka sa besplatnim pićima – učinili sve da se o prijedlogu kojim se stavlja katanac na vrata trgovina prestane raspravljati brzo i zauvijek. No, jedino se oni ne bune, jer nemaju razloga, za razliku od koristi.

Otkako je, a nema tome puno, tek oko godinu dana, Hrvatska zabranila rad nedjeljom – naravno, samo trgovinama, baš kako se planira i kod nas, ali ne i benzinskim pumpama, suvenirnicama ili pekarama – posljedice nisu osjetili vlasnici kapitala i objekata u kojima se po posebno povoljnim cijenama može kupiti sve, od fijaker šporeta do salame s povrćem. Svi ostali, naravno, jesu. Pri tome kupci troše uglavnom više, dok radnici i radnice zarađuju jednako malo.

Ljudska je psiha šejtanski šesnaesterac: sve ono što bi se inače kupilo u nedjelju, kupuje se subotom i u većim količinama – da se ne čeka ponedeljak ako nešto zafali. To što neće, ne smeta da se korpa pretrpa, a novčanik prozrači.

Jeftina, populistička mjera 

Radnička prava se, iako se teoretičarima klasne borbe čini suprotno, ne brane zabranom rada, već zakonskim reguliranjem novčanih naknada za obavljeni posao i strogim pravilima o pravima onih koji, posebno u trgovačkoj djelatnosti, rade kao stoka i zarađuju kao da su penziji. Novac je, naime, pogonsko gorivo entuzijazma, a kako baš ne živimo u jednom od najbogatiji društava u Evropi, ne treba velika pamet za predvidjeti da bi nedjeljno vaganje sira i pilećih krilaca bilo jako podnošljivo kada bi donosilo više, osjetno više para, nego isti posao utorkom.

E, o tome se ne razgovara jer ne odgovara ni gazdama, ni političkoj kasti koja se brojnom biračkom tijelu – otkako smo mirno i dostojanstveno sahranili sve što se moglo, od fabrika cipela do tvornica cigara, trgovina je postala važnijom nego što je ikada bila – pokušava dodvoriti tako što će ga uvjeriti kako mu je postalo bolje jer mu je ostalo isto. Dobro, alarm ne zvoni nedjeljom, ali to ne uljepšava sibirski pejzaž u frižideru prosječne obitelji u kojoj jedno, žena najčešće, po čitave dane i za sitne pare govori dobar dan, izvolite, plaćate li u kešu, molim PIN…

I logika i tuđa iskustva, dakle, kazuju kako je ograničavanje rada nedjeljom jeftina, populistička mjera kojom se ne postiže ništa, osim, ponovimo, što se zagorčava život onima koji bi trošili svoj, pošteno zarađeni novac, ali i drugima omogućili da lakše otplate ratu kredita ili izbjegnu novo zaduživanje kojim će djetetu platili ekskurziju. Nama sve to – od logike do tuđih iskustava – ne znači ništa, jer zašto bi, zaboga, budale bile usamljene, kada im već možemo praviti društvo…