Kliker.info

Kada svjetski mediji ozbiljno preispituju opciju nukelarnog rata, onda je to de facto već eskalacija samo po sebi jer samo potenciranje te teme poziva na oprez.

Stara sovjetska vojna doktrina koja je razvijena 70-ih godina prošlog stoljeća razmatrala je tzv. duboku ofanzivu u kojoj bi se u prvoj fazi upotrebaljavala konvencionalna armija, dok bi se u drugoj fazi razamtrala upotreba taktičkog nukelarnog oružja.

Ova limitirana upotreba nukelarnog oružja je posljedica hladnog rata, odnosno obostranog nukelarnog naoružavanja SSSR-a i Varšavskog ugovora sa jedne i SAD-a i NATO-a sa druge strane, u kojem je sveopći nukelarni rat neprihvatljiv jer u njemu nema pobjednika, dok je ograničena nuklearna konfrontacija moguća u konvencionalnom ratu.

Još jedna vrlo interesantna vojna teorija je razmatrana u SSSR-u, a to je čisto konvencionalni rat u kojem bi Zapad bio limitiran da djeluje uslijed prijetnje nukelarnom eskalacijom od Moskve. Upravo je to platforma na kojoj predsjednik Rusije Vladimir Putin odvraća Zapad da djeluje čvršće i jače kada je u pitanju zaštita ukrajinskog državnog suvereniteta, jer prijeti upotrebom nukelarnog oružja.

S obzirom na to da je Putin sklon da i realizuje prijetnju, samo jedan artiljerijski projektil sa atomskom bombom u sebi promijenio bi poimanje Rusije kao velike sile, ali bi istovremeno otvorio pandorinu kutiju, tako da je pitanje kakav bi bio odgovor NATO saveznika na to potezanje za nuklearnim arsenalom.

Taj odgovor bi u prvoj fazi sezao od momentalnog naoružavanja Ukrajine sa svim potrebnim oružanim sistemima, zatim stvaranja njenih nukelarnih potencijala, pa sve do slanja NATO vojnika u Ukrajinu.

Da li bi to potaknulo sveopću nukleranu razmjenu hiljada projektila u kojoj bi skončao svijet kojeg poznajemo? Prema mom mišljenju, ne bi jer u tom termonuklearnom holokaustu nema pobjednika.

Šta je onda realna opcija ruske nukelarne prijetnje?

Ruska artiljerijska granata sa atomskim punjenjem 3BV3 i konačnom snagom od 2.5 KT je dosegnuta tek na kraju razvoja ovoga projektila krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Rusija nema veliki broj ovih granata, ali ima dosta granata starije verzije snage 1 KT dometa 17,4 km koja je nasmjenski rađena za samovoznu haubicu 2S19 MSTA-S. Na ovu granatu se može primijeniti komplet za vođenje na cilj sa projektila 2K25 “Kranospol”.

Kada bi ovakvo oružje bilo detonirano iznad centra Harkiva recimo, s obzirom na gustinu naseljenosti koja je bila prije rata, neposredno bi stradalo 11.500 ljudi, dok bi posredne posljedice nuklearne eksplozije pretrpjela populacija od 42.100 ljudi, a kontaminacija bi zahvatila do 100.000 stanovnika u opsegu od 4,5 km.

Velika je vjerovatnoća da bi Rusi mogli upotrijebiti upravo ovaj oblik nuklearnog oružja u Ukrajini kako bi Putin opravdao svoju prijetnju. Na djelovanje ovog oružja posebno su ranjivi gradovi i gusto naseljena područja. Detonacije ovakve granate u urabnom području proizvodi potpunu devastaciju objekata i eliminaciju 98,8 posto populacije na 80 m2 od epicentra eksplozije.

Naravno, ovakav razvoj događaja ne može proći bez velike vjerovatnoće dalje eskalacije. Zato Putin ne riskira sa eskalacijom sa svoje strane. On vrlo pažljivo, ali dovoljno čvrsto vodi politiku između kišnih kapi jer je svjestan da jedan njegov nepromišljen korak može rezultirati čak i sa unilateralnim uključivanjem SAD-a u sukob u Ukrajini.

On to ne želi, on želi da uključi kompletan NATO u neku vrstu minimalne eskalacije, kako bi se pokazale slabosti zajedničkog odlučivanja i time razbilo jednistvo saveza. Putina brine činjenica da bi Amerikanci zaista za par sati mogli stvoriti Ukrajincima dobru šansu da povrate teritorije i da sa te tačke započnu pregovore. Sa druge strane, kompletan Zapad ipak traži od SAD-a pažljiviju retoriku plašeći se Putinovog neracionanog razmišljanja i prsta na nuklearnom obaraču.