Kliker.info

Ja sam Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a BiH. Ja nisam došao ovdje samoinicijativno. Ja sam došao na zahtjev vas, na veliki broj telefonskih poziva. Ja vas, drage Sarajlije, molim, preklinjem vas, jedina je snaga u narodima naše Bosne i Hercegovine, i Srbima, i Muslimanima, i Hrvatima, da zaustavimo ovo zlo, da ne dozvolimo da se desi ono što se desilo u Hrvatskoj…

Ovim riječima obratio se legendarni komandant, heroj Sarajeva i Bosne Dragan Vikić pred narodom i TV kamerama u Skupštini BiH 5. aprila 1992. godine, kada je pozvao sve građane da se odupru Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA) i srpskim paravojnim formacijama nakon održanog Referenduma o nezavisnosti BiH. Rat nije izbjegnut, ali „vikićevci“, kako i danas nazivaju pripadnike Specijalne jedinice MUP-a BiH, spasili su Sarajevo, a samim tim i Bosnu!

Direktne prijetnje

Skoro 32 godine kasnije Vikić se tog perioda sjeća kao da se jučer desilo. Povodom Dana nezavisnosti BiH, opjevani heroj vojničkog stava govorio je za „Dnevni avaz“ o prošlim i sadašnjim vremenima, ali i neozbiljnim najavama ratnih sukoba na ovom prostoru.

Šta Vama predstavlja 1. mart, Dan nezavisnosti BiH?

– Drugi rođendan BiH. Mislim da je to jedan vrlo bitan dan za BiH, najbitniji, ustvari, u njenoj historiji. Hvala Bogu da se uspješno i sretno završilo to glasanje. Znamo da su ogromne opstrukcije bile da se izađe na izbore od SDS-a. Ljude su i fizički sprečavali da dođu postavljanjem balvana preko cesta, puteva da se ne može doći i glasati, do direktnih prijetnji ljudima, ali i do jedne ogromne propagande koja se tada vodila. Jer su oni već na dan-dva pred same izbore održali neki svoj parlament, skupštinu na Palama, gdje se glasalo za neku neovisnu Republiku Srpsku BiH. Većina građana je to shvatila i izašla na izbore, uglavnom Bošnjaci i Hrvati, ali ne bi brojka bila od skoro 64 posto onih koji su izašli na referendum da nije bilo i određenog broja Srba koji su mogli da izađu na glasanje, a koji nisu prihvatali ideologiju Karadžića i njegovog SDS-a. Tako je BiH dobila svoj drugi rođendan i izglasala svoju neovisnost od bivše Jugoslavije.

Nije dugo prošlo od referenduma, sve je krenulo nizbrdo. I ranije se pričalo da će rata biti, ali niko nije vjerovao…

– Prvo su krenule barikade, neposredno poslije izbora. Ja na taj dan gledam kao na generalnu probu paravojnih SDS-ovih formacija potpomognutih bivšom JNA da izađu na kote, tačke, puteve, tamo gdje je većinski živio srpski živalj, jer su smatrali da to pripada njima. Barikade su bile od Grbavice, Vojničkog Polja, Nedžarića, Ilidže, Vogošće, pa gore prema bolnici Jagomir, na cijelom tom lokalitetu koji su oni u svojim imaginarnim granicama smatrali svojim. Tu su probali da proigraju. Mogu reći da im je, zbog neodlučnosti političkih, državnih organa, jednim dijelom i uspjela ta generalna proba. Tog dana se stidim, sramota me što je jedinica kojom sam ja zapovijedao ostala pasivna. Nije, jednostavno, dobila naređenje ministarstva i ministra da izađe i da rastjera. Ono se moglo bez ikakvih problema vrlo brzo raščistiti i otjerati. Nažalost, jedini koji su imali tu viziju i koji nisu prihvatili to su bili građani Sarajeva, koji su se u velikoj mjeri okupili i krenuli prema tim barikadama koje su se nalazile po gradu.

Tada ste stali pred ljude, pred kamere i pozvali Sarajlije da se pridruže odbrani. Kažete da ste uradili ono što bi svako učinio. Ali nije svako, to ste bili Vi.

– I mnogi su kao i ja već u to vrijeme bili svjesni šta je pripremljeno za Bosnu. Posebno do tog mog izlaska pred svenarodni parlament. Tu je bilo i poslanika i delegata, ali i naroda. Kada je rat krenuo 1991. u Sloveniji, svi smo se osjećali kao da se to nas ne tiče, neće to kod nas biti, nije to naš rat. Međutim, vrlo brzo iz Slovenije se preselio u Hrvatsku, a onda u BiH. Znam koja je bulumenta JNA iz Hrvatske i Slovenije protutnjala kroz BiH svom svojom tehnikom pod izgovorom da ta tehnika i ljudstvo idu u Srbiju. Međutim, to je bila laž. To je stacionirano, barem ono što je kroz Sarajevo prošlo, prema Romaniji i okolnim brdima, ta tehnika oružja i oruđa iz Hrvatske je bila raspoređena tu. Mnogi se sjećaju kada je Kljuić iz Predsjedništva prijetio da će lunama gađati Sarajevo, to su velike rakete srednjeg dometa, oko 60 kilometara, koje su bile stacionirane na Han-Pijesku. I klima je već bila do te mjere naelektrizirana. Mogu govoriti u ime svoje jedinice čiji sam zapovjednik bio, bila je postala nezdrava.

Nedužni kadeti

Dio je napustio jedinicu…

– Ta ideologija i stalni pritisci prema tim ljudima u strukturama policije, vjerovatno se to isto odnosilo na ostale kompanije, bolnice, škole, fakultete, da se napusti, da ljudi idu. Tako se i desilo 4. aprila, barem što se tiče Specijalne jedinice MUP-a. Iako je tog dana održan sastanak na najvišem nivou rukovodstva MUP-a u bazama na Krteljima. Poručivali su da je situacija dobra, da neće doći do rascjepa, međutim, to se ispostavilo lažnim obećanjima. Neposredno poslije sastanka određen broj iz komande Specijalne jedinice srpske nacionalnosti bio je pozvan u institucije BiH kod Karadžića, Krajišnika, gdje su ih obrlatili i natjerali da napuste jedinicu. Specijalna je imala veliki rezervni sastav od 1.200 ljudi i dosta materijalno-tehničkih sredstava, od oklopnih vozila, helikoptera… Imali su i zahtjev da su, navodno, sve tri strane predstavnika tih naroda u BiH odlučile da se jedna trećina tehnike njima dadne, da je to dogovoreno. Nisam to dao. Tako da su sva ta oprema i naoružanje sačuvani. Sutradan, 5. aprila, u 3.15 minuta bila je napadnuta škola na Vracama koja je njima navodno bila obećana kao sjedište policije. Oko pet sati je osvojena, zauzeta.

Nije se moglo prići, mi smo pokušali, krenuli smo, ali pred nas se ispriječila JNA tenkovima. Ušli bismo u direktni okršaj s njima, a s obzirom na sredstva koja smo mi imali naspram tenka i onog oružja kojim su oni raspolagali, bilo bi to ubitačno po naše ljude. Morali smo se povući. Zauzeli su objekt i zarobili nedužne kadete. Krenuli su televizijski, radijski pozivi. Sve je na nogama bilo. Došao mi je poziv iz Parlamenta da dođem i da se obratim. Spontano sam otišao, nepripremljeno, govorio sam iz srca. Govorio sam onako kako sam razmišljao. Pozvao sam sve domoljube, one koji vole ovu državu da se organiziraju da stanu u odbranu i od 5. aprila za mene u Sarajevu počinje rat. Mada, BiH je napadnuta u 11. mjesecu 1991. godine, kada su sravnili selo Ravno nedaleko od Neuma paravojne formacije i JNA.

Spasili ste Sarajevo tim jednim pozivom…

– Mislim da smo Sarajevo spasili svi zajedno, mi koji volimo Sarajevo i volimo svoju državu.

Da nije to tako bilo, da se ljudi nisu odazvali, da je Sarajevo palo, pala bi i Bosna.

– To je logično. Zar bi Ukrajine bilo danas da je Kijev pao? Bilo je tu raznoraznih opstrukcija. Govorili su da za rat treba dvoje. Ne treba, dovoljan je jedan drzman koji je dobro naoružan, opremljen, ima silu pod sobom i da napadne koga god hoće. Tako je i ovdje bilo. Šta bi se desilo da se nije pružio otpor? Desilo bi se kao i u mnogim mjestima. Mnogi su vjerovali da neće komšija napasti. Neće možda komšija, ali je došao drugi tu da odradi prljav posao i da natjera tog komšiju da napravi zulum. A kada se mrtve glave dese, kontrole više nema. Sarajevo da je palo, sigurno da bi Bosna pala. Oni su ogromne snage, tehniku, artiljeriju, tenkove vezali oko Sarajeva. Sav onaj veliki potencijal bio je na Sarajevu. Pitanje je šta bi bilo i dolje prema Hrvatskoj da je Sarajevo kleknulo, da su oni mogli te svoje snage usmjeriti ka jugu i jugozapadu. Mislim da bi drugačiji tok rata bio i u Hrvatskoj.

Je li to ta Bosna za koju ste se Vi i svi borili devedesetih?

– Držim se onoga čega sam se držao i 1992., ali i 80-tih i 70-tih godina, jer sam živio u Bosni, doduše, tada republici u okviru Jugoslavije, znam kakvi su međuljudski odnosi bili. Ali dođu zli ljudi i poremete to. Silnu jednu mržnju kod ljudi stvaraju, koju ja ne poznajem, ne sjećam se da je ikad bila. Takav animozitet jedne nacije ili vjere prema drugoj. Da ljudi mogu počiniti tolika zla… Dejton je potpisan onakav kakav jeste, nije nas niko pitao kako će ni šta će. Opet je odlučila neka skupina ljudi koji su u rat i ušli, jednim dijelom i doprinijeli tom ratu. Danas imamo stanje kakvo imamo. Nažalost, jedna većina jednog naroda želi, neću da kažem da svi Srbi tako misle, drugim sredstvima, političkim, a ne ratnim, da postignu ratni cilj koji su imali, a to je stvaranje Republike Srpske BiH, kako su je tada nazvali, da je izdvoje i priključe Srbiji. Nažalost, guraju tu opciju političkim sredstvima i danas. A to nas strašno unazađuje. A zbog koga? Zbog šake ljudi koji su dobro poharčili ovu Bosnu, koji su postali milioneri, nastoje da svoje bogatstvo sačuvaju pod krinkom da se za narod bore. Za kakav se oni narod bore? Bore se za svoj interes i da ostanu na vlasti što duže, ne samo radi novca više, nego slobode. Zamjeram strašno ljudima, građanima, narodima, zašto toliko dugo podržavaju određene politike. Zar nisu za toliko vremena uvidjeli da te politike nas ne vode ka dobrom, ne vode u Evropu? Kod nas je, men’ se čini, plitka pamet.

Ne plašim se

Često je u posljednje vrijeme govoreno da sadašnja vremena podsjećaju na devedesete. Možda Vi na to možete odgovoriti?

– Mene ne podsjeća na to, mislim da nisu okolnosti kakve su nekada bivale. Rat kad je počeo, BiH faktički nije bila priznata, ni u UN-u, ni evropskim državama, američkim… Ali je brzo priznata. A nismo vala ni naivni više da bismo takvo nešto progutali. A nismo ni slabi. Mislim da u Bosni živi borben narod, ne bi se Bosna tako lako dala, kao što nije nikada, a sad pogotovo ne bi. I sada pogotovo neki ciljevi mogu doći više do izražaja koji bi ljude više mobilizirali za odbranu ove BiH nego kada su mnogi govorili: „Nema rata, spavajte mirno“, i kada su ljudi stvarno vjerovali da neće biti rata. Danas to više nije tako. Ja se ne plašim toga. Ako do bilo čega dođe, ima ljudi dovoljno da prepoznaju šta bi moglo zadesiti Bosnu.

U intervjuu za „Avaz“ krajem 1995. rekli ste da je nekad dobro imati “dlaku na jeziku”. Je li Vas koštalo to što Vi nemate?

– Ja je nisam imao. To se pokazalo i procesom koji se vodio protiv mene. Niko ne voli istinu čuti. Ili ne voli nečiju istinu. Moja istina je moja, ne mora značiti da je ona tačna.

Da se na kraju intervjua vratimo, ustvari, na početak. Koja je Vaša poruka za 1. mart?

– Teško je poruku dati. Taj dan će obilježavati oni koji Bosnu doživljavaju. Oni koji je ne doživljavaju, koji, nažalost, vole neku drugu državu više od one u kojoj su ponikli, u kojoj su se obrazovali, školovali, ženili, rađali djecu, sve što im je taj teritorij pružio i dao, eto, neka idu tamo, tim putem. Na kraju se mora doći do toga ko je bio u pravu u svemu tome.

Utjecaj sporta

Dragan Vikić bio je vrhunski jugoslavenski sportista koji je osvajao brojne medalje u borilačkom sportu karate.

– U naše vrijeme sport je imao, prema mom mišljenju, veliku ulogu u odrastanju, stasavanju čovjeka i njegove individue. Kad bi ljudi analizirali evo i ovaj rat koji je bio, mislim da se najmanje pravih sportaša moglo naći među onima koji su činili zlodjela. To znači da je taj sport i na njih, kao što je i na mene imao određen utjecaj. Jedna pravičnost – rekao je Vikić.

Himna bez teksta

Poznat po svom gardu, uspravnom držanju tijela, Vikić nam je rekao da su za to zaslužni i sport i vojničko držanje.

– Ja sam osamdesete diplomirao na Fakultetu za fizičku kulturu, danas se to zove Fakultet za sport i tjelesni odgoj. Pa i taj fakultet je imao određen utjecaj na mene, i posao i sport kojim sam se bavio. Velika je čast kada, tada je bila Jugoslavija, a mi smo bili prvaci Evrope 1978. godine, svira himna Jugoslavije. A danas je himna BiH, nažalost, bez teksta – kazao je.

Ne mogu biti skroman

O ratnoj pjesmi Mladena Vojičića Tife „Ponesi zastavu“, posvećenoj upravo Vikiću, legendarni komandant nije ništa znao dok skoro nije bila završena.

– To se spontano desilo, isto kao što sam otišao u Parlament. Nisam znam ni da to rade. Samo su se u neko doba pomolili da snime jedan insert iz tog spota, ono što sam ja snimio ispred Doma policije. Tražili su mi poslije određen broj ljudi, nekih tehničkih sredstava za snimanje sporta. A nisam znao da je to za pjesmu. U neko doba kada je sve već bilo završeno, tada su mi sve rekli. Nisam bio od onih koji su proganjali ljude koji su pisali pjesme i izvođače da im prave, nego je ta grupa ljudi samoinicijativno napravila i snimila. Prvi put sam je čuo u avgustu 1992. Iznenadilo me. Ne mogu biti skroman da kažem da mi nije godila pjesma, i danas. Ta pjesma je nastala u ratu, ne vrijeđa nikoga, nije uperena ni protiv koga. Zato mi je draga – ispričao nam je Vikić.

Nerma Ajnadžić (Avaz)