Kliker.info

Nedim Šuta trenutno je zaposlen na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za biologiju. Proglašen je zlatnim studentom generacije, a ujedno je i svestrana osoba koja radi mnogo toga u životu. Ujedno je i jedan od najmlađih doktora nauka u Bosni i Hercegovini.

Nedim je doktorirao u oblasti biologije ponašanja životinja i čovjeka. Specijalista je za ponašanje pasa, internacionalni kinološki sudija i uzgajivač dvije pasmine, „Američke Akite“ i „Shiba Inu“.

Njegov život sa psima i rad počeo je još davno. Još kao mali dobio je na poklon od roditelja svog prvog psa.

Tokom studija, kada je počeo na nekim predmetima izučavati ponašanje životinja shvatio je da je to možda njegov budući poziv iako je u to vrijeme išao u pravcu mikrobiologije.

„Nakon toga sam nemilim događajem izgubio vid na lijevo oko i opet sam se vratio psima. I nekako je sve tako krenulo uz potporu mog mentora, profesora Suvada Lele. Tada shvatio da je to suština s kojom želim da se bavim u životu i možda radim najbolje. Kada je moj prvi pas Sami preminuo, ja sam opisivao taj proces, kako sam jasno vidio, kako se on sjeća svih naših trenutaka uz sve bolove i kemoterapije koje je primio. Vidio sam da pas plače i to je mene uništavalo danima i nisam se mogao nikako rješiti tog osjećaja jer u tim trenucima sam se osjećao bespomoćno jer nisam mogao da pomognem živom biću koje sam najviše volio u tom trenutku“ – priča Šuta.

Kada je izgubio svog posa, Nedim je pao u duboki očaj i depresiju. Nakon toga je ispričao profesoru, nakon čega je došla ideja da Nedim opiše emocionalni život životinja. On kaže da je u prirodnim naukama, davati životinjama epitete je strogo kažnjivo.

„Mi smo tu nailazili na velike prepreke i neodobrovanje naučne zajednice. Uslijedila je nakon toga izrada moje doktorske disertacije gdje smo imali jako puno problema, i manjak sredstava što su bile dodatne otežavajuće okolnosti pa sam ja morao ići na druge univerzitete i tražiti slične istomišljenike jer generalno, kada kažete da pas osjeća nešto ili da plače, ljudi vam se smiju. To je bila otežavajuća okolnost. Doktorsku disertaciju smo radili skoro 6 godina i na kraju smo i dokazali postojanje životinjskih emocija kod pasa koje su jako slične ljudskim. Kada smo dobili mogućnost da skeniramo mozak kod pasa, shvatili smo da su određeni dijelovi mozga aktiviraju samo u prisustvo njegovih vlasnik i uz mirisne podražaje, što recimo nije bio slučaj sa mačkama i ostalim životinjama i tu je bilo naše dokazivanje prve hipoteze moje doktorske disertacije. Ukratko, to je bio put kojim smo mi išli“ – rekao je Šuta.

Njegov pas Sami je, kako kaže, zapravo odredio taj put jer se nije mogao pomiriti s tim da je to jedno bezemocionalno i sebično biće koje pripovjedaju mnogi bihevioristi i etolozi životinja.

„Sam put razvoja mene kao univerzitetskog profesora i kao kinološkog sudije je bio težak i mukotrpan jer s obzirom da dolazim iz zemlje koja nije kinološka. Bosna i Hercegovina nije zemlja prepoznata u svijetu kao kinološka zemlja, kao što je recimo Rusija i zemlje Skandinavije. Kod nas je ovdje još uvijek pas tabu tema i čak određeni religijski aspekti smatraju psa nedozvoljenim u određenim okvirima tako da je sam put bio jako težak bez obzira koliko ja i moji rezultati bili moji kvalitetni, nisu imali tu vrijednost“ – rekao je Šuta.

Njegovog psa kupio fudbaler Paulo Dibala

Nedim Šuta priča da je bilo dosta osporavanja njegovo rada od ljudi koji se bave uzgojem iz susjednih zemalja.

„ Recimo, iz Hrvatske imao sam najveća osporavanja i podmetanja, međutim, ja se nikad nisam fokusirao na ljude koji me ne podržavaju i nikada se nisam zamarao s tim, pratio sam svoj put i svoju istinu i došao dovde gdje sam sad. Ali, da je bilo teško, itekako. Postojale su određene grupe, koje su pokušavale napraviti veliku štetu mom brendu uključujući i veliki broj ljudi širom svijeta, pogotovo nakon što je Paulo Dibala, igrač Juventusa kupio psa kod nas. To je pokrenulo lavinu problema, od inspekcija, traženja nečega ilegalnog, međutim, ja sam po prirodi legalista i tu ništa nije bilo ilegalno. I nakon toga smo imali velike pritiske i sabotiranja od strane uzgajivača“ – istakao je Šuta.

Ističe da on nije uopšte trener za pse i da se ne bavi uopšte time. Bavi se, dodaje on sa psima na drugi način.

„To uključuje poznavanje zoopsihologije, genetike i fiziologije i same etologije, ja nisam klasični trener, ja sam filogenist i biheviorista. Odnosno, vi psa možete istrenirati za određene trikove, ali stvoriti psa koji je uravnotežen, a uz to i jako sretan i zadovoljan i funkcionalan u jednom sistemu kao što je porodica, to je moj posao.  Na kinološkim manifestacijama, ja sam kinološki sudija gdje procjenjujem eksterijernu vrijednost i ponašanje pasa rukovodeći se standardom matične zemlje za svaku pasminu po na osob. Ove godine sam postao sudija koji može suditi sve pasmine pasa na svijetu. Čak nisam ni pobornik klasičnog treniranja pasa koji je aktuelan u Bosni i Hercegovini i generalno na Balkanu, mislim da su to metode koje su davno prevaziđene koje su uvjetovanje kažnjavanjem. To su metode koje se baziraju na tome da psu oduzmete ono što mu je potrebno da bi vas slušao – kaže Šuta.

Edukacija je, ističe Nedim, jako bitna za imanje bilo koje pasmine, pogotovo ako se radi o mješancu ili križancu.

„Upravo zato mi kao društvo nemamo kulturu ophođenja i držanje pasa. Sada je sve to postalo trendovski. Imali smo invaziju pomeranaca, pa su bile čivave. Ljudi nekako trendovski idu. Instagram, društvene mreže plasiraju taj trend gdje ljudi jednostavno žele biti dio toga, a pas nije samo igračka već obaveza i jedan suživot, jer kada vi imate pas, mijenja se sve. Koliko se on prilagođava vama, vi se isto tako morate prilagoditi psu. Sam uzgoj nije samo da uzmete mužjaka i ženku jedne pasmine i dobijete bebe. I te bebe prodate i uzmete novac. To nije uzgoj, to je obični štanceraj i nelegalni uzgoj“ – ističe Šuta.

Uzgoj pasa

Uzgoj pasa je, smatra Nedim, jedna studija koju morate vi obaviti prije nego hoćete dobiti potomke jedne pasmine. Za početak, kaže on, prvo morate genetske testove na sve bolesti, morate odvojiti jedinke koji su morfološki najpribližnije standardu, provjeriti kukove, laktove i oči i provjeriti ponašanje i onda tek tada idemo u uzgoj. Ali i tad ne znamo još jer možemo napraviti predikciju budućih štenaca, ali nakon toga dolazi i odgoj.

– Štenci koji nisu ručno hranjeni, obično imaju strah od čovjeka. Uslovi moraju biti modificirani za svaku pasminu po na osob. To je specifičan proces koji traje od 6 mjeseci do godinu dana da bi vi dobili jedan proizvod koji može upotpuniti jednu porodicu sa djecom.  Dešava se tako da ljudi kupe pse i ne znaju, onda im pas pobjegne, pa se upari sa uličnim psom i onda dobijamo križance koje niko neće i povećava se broj pasa koji su na ulicama, ti psi se osjećaju nezaštićeno, i onda dolazi do napada tih pasa na ljude. Jer uvijek ponavljam, svaki napad je poziv u pomoć i kod ljudi i kod životinja tako da, mi smo ti koji kreiramo problem – priča Šuta.

U Bosni i Hercegovini, kaže on, postoje zakoni koji se ne provode što se tiču zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, ali itekkao da je odgovornost u cjelokupnoj društvenoj zajednici upravo u nepoštivanju tih zakona, odnosno, nepoštivanju dobrobiti životinja koji su sastavni dio našeg ekosistema.

– Nismo mi Bogom dati ovdje i da mi samo imamo pravo da se krećemo, imaju pravo i životinje koje pripadaju ovoj zemlji.  Pored mog univerzitetskog posla i edukacije sa studentima na PMF u Sarajevu, ja sam sebi nekako intiutivno dao sebi pravo da se borim za prava životinja u Bosni i Hercegovini. Na državnim nivoima i kantonalnim, uopšte ne postoji kontrola brojnosti uličnih pasa koji zaista mogu napraviti veliki problem. Jedna vrsta kad se osjeća ugroženim, ona će se braniti. Zima, naše proslave sa petardama, sve to dovodi do destabilazije ekološke niše i ekološkog sistema – kaže Šuta.

Uspjehe, Nedim ističe da ne voli spominjati. A kada bi ih spominjao, to bi prema njemu, bila njegova doktorska disertacija.

-Moj jedan od uspjeha je doktorska disertacija jer sam bio jedan od najmlađih doktora nauka u Bosni i Hercegovini na jako tešku temu. Moj najveći uspjeh je što sam nakon svega što sam postigao u životu, od suđenja na najvećim i najprestižnim izložbama širom svijeta, gdje sma držao i seminare o psima, ipak me to sve nije ponijelo. Najsretniji sam kad se vratim svojoj kući i svojim psima, tu živim svoj život i gdje me ne zanima niko i ništa, osim mene i mojih ljudi koje volim i svojih pasa. To su neki moji najveći uspjesi – zaključuje Nedim.

Milan Ilić (Buka)