Kliker.info

Razgovarao: Halil ŠETKA (Kliker.info)

U trećem, posljednjem dijelu intervjua Armina Pohare za Kliker.info, čovjek koji je jedna od najvećih misterija proteklog rata u Bosni i Hercegovini otvoreno govori o svom životu, ljubavi prema Bosni, fašizmu i Americi.  Ovo je njegovo prvo obraćanje javnosti poslije 18 godina.

Kliker.info: Gdje ste dočekali kraj rata i jeste li ikada statusno regulisali svoje učešće u odbrani BiH? Drugim riječima kakav čin imate  i kakvu  penziju primate?

Pohara: Kraj oružanih sukoba, ali ne i rata, dočekao sam u Zagrebu. Zagreb i Zagrepčani su me uglavnom izvanredno primili i ostat ću im vječno zahvalan. Divan grad koji zaslužuje puno bolje i više nego što mu je ponuđeno i što mu se nudi. Ja sam rođen u Slavonskom Brodu jer u Bosanskom nije bilo porodilišta. Bosanski i Slavonski Brod ja doživljavam kao svoj rodni grad, tako da je moj istinski identitet mnogo složeniji, šareniji i ja se nadam bolji i ljepši, mada sam raspadom Jugoslavije imao puno štete, ali i neke neželjene koristi od tog, za neke, konfuznog identiteta.

Hrvatsku sam oduvijek doživljavao  svojom mada sam Bosanac od glave do pete. Ovo pominjem zato što je to istina kojom se ja ponosim i koje se nisam odricao ni onda kada su me mnogi zbog toga gledali poprijeko. Moj status sa Bosnom je čist kao suza i počiva na čistoj ljubavi. Neki mi kažuda je to neuzvraćena ljubav. Kao da sve ljubavi moraju biti uzvraćene. Ja znam da mene ona prava, zaboravljena Bosna, razumije i voli, a ova službena politička Bosna meni više puno i ne znači.

Ne primam nikakva primanja, nemam nikakvih potraživanja, a ni titula. Niti ih tražim, niti ih hoću. Ja sam Bosni dao sve što sam imao i znao, a odnosi sa njenim državnim aparatom, administracijom su izvan mojih interesnih zona i potreba. Bosni treba što više davati, a što manje uzimati i tražiti od nje. Isto tako ponosan sam što imam brojne drugare iz Srbije, ali i svih ostalih prostora nesretne i nestale Jugoslavije.

Kliker.info: Pretpostavljam da pratite aktuelna zbivanja u i oko Bosne i Hercegovine. Recite mi da li naša matična domovina ima realne šanse da u bliskoj budućnosti postane normalna država?

Pohara: Bosna je najljepša zemlja u Evropi, ali i najmističnija. Neki dan napisah kako mnogi za Bosnu kažu da je Jugoslavija u malom, što je velika greška. Jugoslavija je nespretno pokušala da bude Bosna u velikom, ali nije uspjela. Da je izdržala još 800 godina možda bi u uspjela. Ona je trebala biti model i uzor Jugoslaviji a ne obrnuto.

Kad kažem mistična, mislim prije svega na njene stvarne krojene. Ja sam duboko uvjeren da svi njeni ljudi koji se danas dijele na različite narode i religije, negdje u dubokoj podsvijesti znaju da su braća. Da su svi nekada bili jedno. To su ti korijeni koji i danas drže Bosnu.

Oni su toliko duboki da se ne smiju čupati. Ja sva tri naroda u Bosni smatram svojom braćom i osjećam ih kao svojim. Taj osjećaj dolazi iz vrlo jednostavnog razumijevanja svega što nam se kroz historiju desilo, ali i vrlo osobnog unutrašnjeg glasa koji nikada nije uveličavao razlike, već isključivo i samo sličnosti.

Meni je sve to normalno i jasno kao dan. Mada razumijem ljude koji stvari doživljavaju dijametralno suprotno. Vidite da sve tri strane žele da je na određen način podjele, ali ne mogu. Nesretna Jugoslavija se raspala “preko noći”, a Bosna se, evo, drži i prkosi već treću deceniju, što u čisto vojno-političkom kontekstu i nema previše smisla.

Što se političkih procesa tiče, nažalost, nema nikakvih kvalitetnih pomaka. Neki oblik fašizma je prisutan na svim nivoima i on se stalno kroz politiku i medije prezentira ljudima kao okvir za svijest. Mislim da je među običnim ljudima mnogo više potrebe za normalnim životom i da bi u suštini taj proces, nazovimo to procesom pomirenja, išao mnogo brže da nema politike, da se vjerske institucije ne miješaju u nju i medija. Zablude o nacionalnim rješenjima treba zauvijek sahraniti na smetlištima historije.

Ljudi su uvučeni u matricu kako postoje nekakvi nacionalni problemi koji se moraju riješiti prije nego što se riješe svi ostali problemi. To je najveća zabluda od svih. Kada se riješi problem čovjeka i građanina. svi nacionalni problemi se mogu riješiti za pet minuta. I sama priča o nacionalnim problemima u Bosni I Hercegovini je lažna i nametnuta. Bosna ima samo jednu naciju – bosansku. Unutar te nacije žive Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Bosanci i druge nacionalne manjine, a najveći dio njih su u suštini uvijek bili jedan narod. Pa nema Bosna i Hercegovina tronacionalnu nogometnu reprezentaciju, nego jednu nacionalnu. Pojmovi nacije i naroda su potpuno različiti.

Mislim da je to važan korak u educiranju ljudi. Divno je vidjeti da postoje ljudi na svim stranama koji sada otvoreno, jasno i glasno, razotkrivaju ovu tragičnu zabludu i glupost, koji nije samo problem Bosne i Hercegovine. Iste ove zablude imaju i Srbija i Hrvatska. Nacija je ono što nas sve ujedinjuje i svima nam daje ista prava i smišljena je kako bi zaustavila stalne etničke sukobe i netrpeljivosti.

Nije to ništa mudro, samo što su nas od davnina zbog nečijih tuđih interesa učili drugačije. Zar je, zaista, tako teško ljudima u Bosni i Hercegovini reći da se nacionalno osjećaju Bosancima. Pa, to ni na koji način ne negira Bošnjaka, Srbina ili Hrvata u njima. Tu, zapravo, leži odgovor na mnoga pitanja i od njega će u mnogome ovisiti sudbina Bosne i svih njenih građana.

Nacionalne ideologije započinju i završavaju na ideji okupljanja naroda oko vjere. Njima države u suštini i nisu važne. Oni teže okupljanju svoga naroda u što cjelovitiju masu. Posljedice te politike dobro vidimo. Granice država, bivših republika i nisu važne, njima su one prepreka na putu do ostvarenja nekakvih etničkih čistih teritorija koje oni vidi kao jedino rješenje.

U suštini to je jedna opaka bolest koja egzistira izvan granica uma, Boga, vremena i ona se i danas osjeća vrlo komotnom na našim prostorima. I dok svijet pravi veliki iskorak ka univerzalnim ljudskim slobodama, mi poput slijepaca jurišamo u neprovjerenu i krvavu prošlost. Problem Bosne se, nažalost, desio uporedo sa još jednom starom europskom neodlučnošću i nesposobnošću. Krležina kurva Europa ostavila je Bosnu na cjedilu.

Umjesto da jasno i glasno u Bosni podržava one vrijednosti na koje se i sama poziva, ona neprestano koketira i  pregovara sa fašistima u etno-frakovima, kako to elokventno primijeti i Esad Bajtal! Sam Dayton je nešto poput Frankenštajna, koji je zaustavio rat, ali sve njegove uzroke, svijest i stranke koje su ga izazvale ostavio na vlasti.

No, mora se biti optimista. Vrlo je važno da svako čisti u svom dvorištu, jer ništa lakše je do pljuvati po Dodiku i Čovicu u Zenici, ili po Bakiru u Grudama i Banja Luci. Isto tako ljudi se moraju što više okretati sebi i svojim sposobnostima kako bi riješili vlastite probleme, a što manje očekivati da nekakva država nešto učini za njih. Trebaju nove ideje, nove inicijative… Mora se raditi, pa bilo šta…Vlasti su stvorile armiju ljudi koji žive od sadake. To su njihovi glasači, ali to je i smrtonosni zagrljaj koji vodi u ništavilo. Upravo sam odgledao nekoliko epizoda Milićevog serijala o Bosni, (kakav majstor) ”'Alkemija Balkana”.  Tu se jasno kao na dlanu vide veliki potencijali jedne male države kojoj samo treba dobra, jeftina i efikasna uprava.

Suština opstanka Bosne leži u njenom oslobađanju od kleronacionalizma na svim stranama. To je ujedno prvi korak ili prva stepenica oko koje bi se svi dobronamjerni i nekontaminirani ljudi na svim stranama lako mogli složiti. Nitko u ovoj priči nije potpuno nevin, jer su sve tri strane previše lako prihvatile nacionalnu žvaku koja nas je dovela pred ponore pakla.

Nacionalizam nema svoje nacionalne granice. Bošnjaci imaju status žrtve, ali nikada ne smiju zaboraviti da su još prije rata nosali turske zastave i započeli svoju radikalizaciju. Tražiti za to opravdanje u srpskom ili hrvatskom koketiranju sa četništvom i ustaštvom je slabašna ubleha. Najbolji odgovor na svako zlo nije da postaneš isti i čini iste gluposti, odgovor je u potpunoj suprotnosti svemu tome. Nacionalisti trebaju jedni druge jer se u principu napijaju sa istog izvora. Strah od građanske demokracije dostigao je nivoe apsurda i farse.

Zamislite situaciju da danas jedan Bogić Bogićević, koji je vjerovatno jedan od najzaslužnijih ljudi za opstanak Bosne, danas u Federaciji nema elementarna ljudska prava samo zato što kao Srbin iz Sarajeva i ne može biti biran u Predsjedništvo Bosne. Isto tako nesrbi u Republici Srpskoj nemaju elementarna ljudska i politička prava. Daytonski sporazum je zaustavio ratne sukobe, ali nije zaustavio ono što je do njih dovelo.

Kliker.info:  Nedavno je sarajevski ured Ujedinjenih naroda (UN) obavio opsežno istraživanje u cijeloj BiH i na osnovu toga zaključio da je ”budućnost nepredvidiva”. No, ipak, predviđaju određene sukobe koji, kako kažu, ipak neće biti u formi pravog rata. Šta na takva predviđanja kaže Armin Pohara?

Pohara: Što se tih predviđanja tiče, volio bih da se ne ostvare, pogotovo ne u ovom ozračju i odnosu snaga. Drugi svjetski rat je nanio težak udarac odnosima u Bosni. Po mnogo čemu taj udarac je bolniji i od otomanske i austrougarske okupacije. Nezavisna država Hrvatska (NDH) bila je relativno lako prihvaćena od značajnog broja Hrvata i Muslimana, dok su Srbi bili masovno ubijani, proganjani i pokrštavani. Isto tako, i četnici su počinili brojne zločine i pokolje. No, u Drugom svjetskom ratu su postojali partizani koji su, ipak, sačuvali nekakav balans i nadu u zajednički život i povjerenje. Nisu svi partizani bili komunisti, ali najveći broj ustaša i četnika jeste bio na strani fašizma.

Ovo je vrlo važno iz današnje perspektive kada je gotovo sigurno da bi u Bosni, u slučaju novih sukoba, to bio sukob između fašista. Armija BiH nažalost nije garant one formule koji su sa sobom nosili partizani. Ona je, ipak, u principu uglavnom bila armija bošnjačkog naroda i danas u tome malo ko vidi išta loše.

Problem je da sve ono što nacionalne politike smatraju dobrim za svoje narode, je u suštini pogubno za samu Bosnu. I tu se vraćamo na pitanje pogrešnog tumačenja nacije i naroda i kako je teško zamisliti jednu državu sa tri nacije. Drago mi je da se o ovome sve više priča i da sve veći broj ljudi razumije ovu u suštini tako jednostavnu istinu.

Podjela Bosne bila bi pogubna za sve, a najviše za Srbe, jer teško da bi mogli zadržati sve teritorije koje sada imaju, a i pitanje Sandžaka bi vrlo brzo došlo na dnevni red. Naravno da bi i Bošnjaci i Hrvati platili visoku cijenu ove civilizacijske sramote. Ja sve ovo vidim iz potpuno drugog ugla i, zapravo, vidim da je očuvanje cjelovite Bosne zapravo u većem interesu i za Srbiju i Hrvatsku nego li za Bošnjake koji bi konačno dobili neku svoju samostalnu državicu i koja bi stalno bila izvor nestabilnosti na ovim prostorima.

Srbija i Hrvatska, ako, zaista, misle da su bosanski Hrvati i Srbi njihova braća trebali bi ih učiti kako je Bosna i Hercegovina i njihova domovina i to cjelovita, a ne ih stalno huškati da se bore za nekakve žalosne etnički čiste teritorije kao da nas ima kao Kineza i kao da smo veći od Kanade.

Bosna može i mora počivati na tekovinama antifašizma, ali bez pretjeranog i nepotrebnog koketiranja sa komunizmom. Sramotno je da danas po Bosni brojne ulice i javne ustanove nose nazive najgorih među najgorima. Koji su to roditelji i očevi koji svojoj djeci u Bosni nude ovu užasavajuću ideologiju.

Oni vlastitu djecu spremaju za buduće strahote jer ko pri normalnoj svijesti može veličati i braniti ono što su ustaše i četnici radili ili romanizirati Otomansko carstvo. Takvim ljudima bi se u civilizovanim državama oduzimalo pravo da odgajaju vlastitu djecu jer su opasni po njihovo sretno odrastanje u normalnim društvima.

Ove godine je obilježavanje stogodišnjice od izbijanja Prvog svjetskog rata i dana kada je Gavrilo Princip ubio prestolonasljednika Ferdinanda. Čujem da se predlaže podizanje spomenika dotičnom. Dizati spomenik okupatorima BiH postalo je neka vrsta pomodarstva. Nakon što su neke ustanove dobile ime po prvom okupatoru Bosne Sultanu Mehmedu El Fatihu, koji je u krvi ugušio njenu državnost, sada se, evo, planiraju spomenici austrogurskim okupatorima. Kako se neko može pozivati na vlastitu tradiciju i državotvornost, a istovremeno slaviti svoje okupatore i krvnike, nikako mi nije jasno.

Nije moje da branim golobradog Gavrila, ali ako bi iko trebao biti bijesan na njega i Mladu Bosnu to je Srbija protiv čije se kraljevske obitelji i politike isti borio. Po toj logici i Husen-kapetan Gradaščevic bi trebao biti proglašen teroristom jer se zajedno sa svojom kršćanskom braćom borio za slobodu Bosne i protiv Otomanske okupacije. Ako već hoće da podižu spomenik onda, treba podići nešto što simbolizira ili replicira događaj bez ikakvih pretjeranih ideološko političkih doskočica koje su samo u službi daljnjih podjela i rastakanje Bosne.

Pa, neka generacije koje dolaze hladne glave same prosuđuju o tom događaju koji je obilježio tok historije cijelog svijeta. Od toga ne treba praviti opasnu ideološku i antibosansku kampanju već veliku turističku atrakciju na kojoj bi se moglo zaraditi dosta love. Pa, gdje to u svijetu još postoji neko mjesto gdje se može sa nepogrešivošću reći: ‘Evo ovdje je počeo prvi svjetski rat. Kako bi to rekao Damir Niksić: ‘To nema niđe u svijetu!’.

Kliker.info:  Prema slobodnoj procjeni, na području Sjeverne Amerike živi i radi blizu 300.000 Bosanaca i Hercegovaca koji se integrišu u američko društvo, ali i uspostavljaju svoje autohtone institucije i organizacije. Pratite li taj proces i vidite li koristi u svemu tome?

Pohara: Bio bih presretan da se na području Amerike nalazi tako veliki broj Bosanaca i Hercegovaca u nacionalnom smislu. Nisam u ništa uključen, jer su mnoge te institucije uglavnom produžene ruke nečega sa čim se ja u suštini ne slažem. Sa druge strane potpuno mi je jasna njihova želja i potreba da se na ovaj način okupljaju. To rade i svi drugi narodi pa zašto ne bi i naši. Mene u suštini zanimaju samo oni projekti koji sjedinjuju ljude, ruše zidove i predrasude.

Kao što rekoh, u mojoj najužoj obitelji žive svi takozvani konstitutivni narodi i ostali, pa je se dosta teško odlučiti za bilo što što bi na bilo koji način narušavalo naš balans. Ono što je meni posebno zapelo za oko je lakoća sa kojom naša djeca postaju dio ovoga novog društva i prihvataju njegove vrijednosti. Kao čovjeka iz miješanog braka posebno me iznenadilo i to da se ta djeca vrlo lako miješaju sa drugim narodima pa i rasama, ali još uvijek zaziru od bilo kakvih intimnih kontakata među vlastitim “konstitutivnim narodima”.

Lako ćete vidjeti našu djecu da se žene i udaju za crnce, Latinoamerikance, Azijate i sve druge pod ovom kapom nebeskom, ali je gotovo nemoguće vidjeti te naše Bosance i Hercegovce, te naše Bošnjake, Srbe i Hrvate da nađu ključeve do vlastitih srca. A mi se, eto, strašno volimo predstavljati kao civilizovan europski narod. Kao što postoje BI-POLARNE ličnosti, tako izgleda da postoje i BI-POLARNI narodi. No, ipak, ta djeca se uče poštovati različitosti i kako skladno živjeti u njima. Taj nauk, ta divna vještina, bi mogla biti od neprocjenjive vrijednost i za njihovu originalnu domovinu.

Kliker.info: U pripremi ovog razgovora rekli ste mi da zadovoljstvo trenutno pronalazite u  poeziji  i  pisanju autobiografske knjige. Šta je u pitanju, vaš obračun sa sobom, njima ili nešto treće?

Pohara: Prestao sam pisati poeziju kada su krajem 1991. godine minobacački projektili prolomili mir našeg grada i unijei u ljude taj užasni osjećaj nespokoja i bespomoćnosti. Bilo je to u kontekstu rata u Hrvatskoj, ali ono što je nekima bila Hrvatska, nama u Brodu je to bilo radno mjesto, kazalište, kafići, bolnica… Ta debela crta, ta granica koju je neko vukao prošla je po sredini naših srca. A bez srca nema poezije. Ostala je samo proza.

Rat u Bosni je još dublje ubijao svaku pjesmu u meni. Trebalo je gotovo deset godina nakon izbjeglištva da se ponovo suočim lice u lice sa bijelom hartijom i istisnem taj čir koji se nakupio. Bio je to za mene neopisiv doživljaj. Pjesma je bila slabaša, ali vrata koja je otvorila bila su moćna i velika za mene. Misleći čovjek je uvijek u sukobu sa svime, a ja se, eto, treniram da mislim i služim svojim mozgom. Istine do kojih čovjek dolazi su vrlo često i bolne i  teške, ali su neophodan lijek za ozdravljenje duše. Ja sam u sebi odavno prepoznao sveo ono što je i loše i dobro na ovom svijetu, ali upravo to prepoznavanje, ma kako ono bilo, je oslobađajuće i omogućava čovjeku da sa lakoćom prepoznaje i tumači stvari oko sebe.

Kako bih ja mogao vidjeti zlo u drugima da dio tog zla nije u meni. Nije to lako, ali je oslobađajuće i lijepo. Taj put svako treba da pređe u sebi ako želi da nađe mir i sklad sa vlastitom ograničenošću i slabostima. Taj obračun sa sobom je vječan i traje do zadnjeg daha, ali je vrlo važno pronaći taj balans. Naučio sam se da manje govorim, a više slušam, jer ono što ja znam i nije za svačije uši, a od svakoga možeš nešto pametno čuti i naučiti.

U svojoj prvoj zbirci poezije objavljenoj 1988. godine “Kako se ubija pas”, za koju su recenzije napisali Abdulah Sidran i Duško Trifunović, ja sam se intuitivno obračunavao sa svijetom i pomalo sobom. U svojim pjesmama danas ja se sa dosta artikuliranom sviješću obračunavam sa svijetom u sebi.

Oslobođen sam slatke naivnosti mladosti i rođen u nekoj novoj zrelijoj mladosti koja svijet vidi kao dio odraza i vlastite stvarnosti. Što se vašeg pitanja o zavičaju tiče, odgovor je kratak – NE! Nisam se vraćao. Ne zato što ne želim, već zato što u suštini moga zavičaja više nema tamo. Ja sam sa sobom ponio svoju kuću, svoju ulicu ,svoj grad, svoju Bosnu.

To je sada zavičaj nekih drugih ljudi i ja ne želim da im smetam. Jednom prilikom novinari su pitali Duška Trifunovića, šta je za njega domovina i nacija, a on ih je zatekao sebi svojstvenim odgovorom rekavši: JEZIK. Jezik je moja domovina. To su jedine granice unutar kojih ja znam da postojim. Te riječi vremenom postaju sve dublje i teže. Mene je povratak pisanju vratio tamo gdje ja pripadam.

Nekima je to vrlo samotno mjesto, a meni i onima koji znaju o čemu govorim, najtoplije i vrlo živahno utočište. Osim poezije pišem sa užasnom sporošću i nešto poput obiteljske i lične autobiografije prožete sudbinom grada u kome sam odrastao. Radni naslov je “Brodolom” i prati događaje od dolaska moda dide Hasana u Bosanski Brod krajem 20-tih godina prošlog stoljeća, do početka ratnih sukoba 1992 godine.

Kliker.info: Recite mi kakve asocijacije danas u Americi kod vas bude ljudi i događaji iz BiH i bivše Jugoslavije?

Pohara: Pitate me o osjećajima. Osjećaji su kao i kod mnogih drugih složeni, kompleksni i u stalnom sukobu. Postoji taj neizbježni dio patriotizma, mada me i ta riječ sve češće proganja kada smo mi u pitanju, jer se, zapravo, i ne zna jasno šta to ona znači. Meni je svako isticanje svoje nacionalnosti zapravo osjećaj skučenosti ličnosti i prvi predznak praznine.

Kada vidim ovdje ljude u Americi koji na kolima nose američke zastave i naljepnice: “Proud to be American”, zaobilazim ih u blagom luku. Naše zaobilazim u nešto većem. Ima nešto tužno i bolešljivo, ali i vrlo opasno u ljudima koji sebe vide isključivo kroz naciju kojoj pripadaju. Ponositi se time isto je što i ponositi se bojom svojih očiju ili karijesom u zubu. Čovjek se treba ponositi samo onome što je sam stvorio ili nečemu dao svoj važan pečat, a ne nekakvom ispraznom kolektivitetu koji je uglavnom u suprotnosti sa interesima pojedinca, čovjeka.

Za mene je uspjeh naše reprezentacije najgrublji oblik patriotizma u kome se relativno lijepo osjećam. Nagovaram ženu da skuckamo para i odemo u Brazil, ali pošto je ona moj ministar ljubavi i financija nisam siguran da će mi se ta želja ostvariti. Mi se, srećom, u ratu nismo obogatili, mada je bilo i prilika i ponuda. Bilo kako bilo, prva se utakmica igra baš na moj rođendan i možete zamisliti kakva će to fešta biti pogotovo ako pobijedimo Argentinu. Dakle, ja jesam Bosanac, ali ja to kao i samu Bosnu doživljavam prije svega kao stanje svijesti.  Za kraj poklanjam vam jednu svoju pjesmu posvećenu svim našim bosanskim zaboravima pa ako hoćete možete je podijeliti sa vašim čitaocima.

BOSANSKI ZABORAV!

Zaboravljam zoru
kad su nam se ruke
u ništa otele
brate…
Zaboravljam kletvu
pod stećkom
zakopanu
I suzu majčinu
I onaj sjaj oka
kad si
konja uzjahao
I otišao
brate….
Zaboravljam molitvu
kojom sam od boga
tražio
da nas na miru
ostavi
dok sve vojske
Bosnom
presahnu,
a ti da živ ostaneš
u svili istine
sakriven brate.
Zaboravljam
jezik kojim sam te volio
brate
dok gledam požar
po Ustikolini.
Zaboravljam
riječi i pjesmu zaboravljam
dok me jastrebovi
niz polje
proklinju…
brate.
Brate i ime ti zaboravljam,
ono ime što ti otac na samrti dade…
I ono drugo što ti sebi dade
da me spasiš,
onog jutra kada smo gazili rijeku…
a oni tog jutra rijeku gazili
Zaboravljam sve brate…
Koliko raznih bogomolja
primih kao svoje
samo da onu suzu
tvoju sačuvam
što ti u oku
zauvijek ostade
dok nam se djetinjstvo
gasilo u uzaludnom bijegu
kroz nepokošene bježanije.
Zaboravljam
koliko je mudraca selima projahalo
koliko sablji i mundira,
I kojim sam bolja sluga bio.

Koliko knjiga božijih
toliko carevina.

Brate…
Brate…
Brate…
Samo ti glas
pamtim brate
što ga u povelju srca uklesah
da ga ne zaboravim
kad sve zaboravim.
Samo glas
brate kojim me životom prokle
kad se zauvjek u sumske sjenke maskirasmo,
za hajduke i ljubavi zabranjene!
I one pećine tajne za sve duše bogumilske.

Samo glas
koji kao sveti zavjet
u kamen istine sakrivam..

Kad sve zaboraviš brate i poslije…
našim te bogom kunem…
ne zaboravi da smo braća-brate.