Kliker.info

– Gospodine Milanoviću, je li točno da je u SDP-u zavladalo razočaranje nakon što je šef države Stipe Mesić odustao od traženja političke odgovornosti čelnih ljudi Vlade za razotkriveni korupcijski skandal u Fondu za privatizaciju?

– Naš posao nije da budemo zadovoljni ili nezadovoljni time kako predsjednik Republike tumači aferu Maestro. Naš posao je da sami postavljamo pitanja. Ne očekujem od šefa države da vodi politički dijalog u ime SDP-a, niti od njega očekujem da iznosi političke argumente koji bi išli u prilog našoj predizbornoj kampanji. Ako išta možemo očekivati od predsjednika koji je izabran na neposrednim izborima, onda očekujemo da nastavi raditi kao što je radio do sada.
 
– Dakle, ne računate na Mesićevu radikalniju kritičku retoriku prema Sanaderovoj vlasti u predizborno vrijeme?
 
– Ne, mi političku utakmicu ne vidimo kao sveti rat u kojemu naš posao treba odrađivati netko drugi. Svatko se treba ponašati u skladu sa svojim uvjerenjima i govoriti ono što misli.
 
– Pretpostavljam da vi ne dijelite Mesićevo razmišljanje u pogledu Vladine i ministarske političke odgovornosti kad je riječ o kriminalu u Privatizacijskom fondu. Što vi podrazumijevate pod političkom odgovornošću i u ovom slučaju, ali i načelno?
 
– Ukoliko u ovom slučaju nema nijedne druge vrste Vladine odgovornosti, ona politička strši kao Aleksandrijski svjetionik. Pritom u najmanju ruku mislim na odgovornost ministara koji su sjedili u Upravnom odboru Fonda za privatizaciju: njihov je posao bio da znaju što se zbiva u toj instituciji, a ako nisu znali, najmanje što mogu učiniti jest da kažu da nisu radili ono što su trebali raditi, da nisu sposobni obavljati posao koji im je povjeren, te da odstupaju iz vlasti zbog nedoraslosti.
 
– Što o HDZ-ovu i Sanaderovu modelu vladavine kazuje činjenica da odbijaju govoriti o političkoj odgovornosti svojih istaknutih pripadnika?
 
– To je klijentelistička vladavina i osobe koje su trenutačno u pritvoru zbog korupcionaških aktivnosti u HFP-u privrženici su HDZ-a i ljudi od velikog povjerenja aktualne vlasti i određenih najviše pozicioniranih članova HDZ-a, neovisno o tome jesu li ovi koji su pritvoreni članovi HDZ-a ili nisu. Jedan od uhapšenih potpredsjednika HFP-a bio je smijenjen 2000., ali je vraćen na mjesto potpredsjednika 2004. kad se HDZ vratio na vlast, i taj podatak puno govori. Drugi je došao u Fond nakon 2004., a treći je potpredsjednikom postao u ovom njihovu mandatu. HDZ, naprosto, političku odgovornost prihvaća samo u iznimnim situacijama kad neke ljude moraju žrtvovati zbog ogromnog pritiska javnosti: na te rijetke petke kad neobranjivi pojedinci moraju odstupiti, svjedočimo udovoljavanju zahtjevima svekolike javnosti i to nema nikakva dodira s osjećajem za ljudsku etičnost i političku odgovornost. Uostalom, bivši ministar vanjskih poslova Miomir Žužul prilikom svog odstupanja nije naveo da to čini zbog osjećaja odgovornosti, nego zbog stranačkih interesa. Slučaj Maestro je, dakle, eklatantan primjer političke odgovornosti, i to u najmanju ruku odgovornosti predsjednika Upravnog odbora HFP-a Damira Polančeca koji je trenutačno i potpredsjednik Vlade.
 
Konstruktivni optimist
 
– Dobro, vidite li išta pozitivno u operaciji koju su represivna tijela provela u Fondu za privatizaciju?
 
– To je akcija koju su samostalno i prilično hrabro odradili Državno odvjetništvo i USKOK, a svi ostali bili su povremeni, privremeni ili nesvjesni asistenti. To vrijedi i za Vladu i za premijera osobno, premijera koji nam je posljednjih dana, u povodu Maestra, upriličio festival samohvale i neukusa, jer je – doduše, nikad potpuno izričito – pokušao sebi osobno priskrbiti dominantne zasluge za rezultate ove operacije u kojoj on, Sanader, nije znao niti je smio znati na koga se primjenjuju mjere tajnog praćenja i prisluškivanja.
 
– Vjerujete li da premijer stvarno nije znao koga se obrađuje?
 
– On je i dalje dužan dati jasan odgovor, što uporno izbjegava, od kojeg je trenutka znao što se događa. Želi dati do znanja da je za operaciju znao od početka, ali ako je tako, onda se postavlja pitanje biblijskog sukoba interesa: je li bio u poziciji da ljudima za koje je smatrao da bi mogli biti "provaljeni", a koji su njegovi najbliži suradnici i privrženici, prišapne da se nešto ozbiljno odvija i da se pripaze? Dok god premijer bez uvijanja ne kaže od kojeg je trena znao što se događa i na koje se ljude ide, smatrat ću da nije znao, a onda ne može imati ni ikakve zasluge za akciju. Pa, nećemo valjda Vladi i premijeru u zasluge ubrajati to što nisu opstruirali rad USKOK-a i Državnoga odvjetništva!
 
– Vjerujete li da su čelnici domaćih represivnih tijela (Državno odvjetništvu, USKOK, policija i tajna služba), među kojima ima premijeru vrlo bliskih ljudi, odoljeli iskušenju da detalje operacije ne podijele sa Sanaderom? Vjerujete li da su do te mjere razvili nezavisnost i profesionalizam?
 
– Želim vjerovati u to i, dok me se ne uvjeri u suprotno, bit ću konstruktivni optimist i vjerovati da su taj posao samostalno obavila tijela i ljudi o kojima govorite. Nadam se da nisam naivčina kad ovo kazujem. U mome uvjerenju dodatno me učvršćuje nepobitna istina da Maestro predstavlja krah Vlade Ive Sanadera.
 
– Zašto mislite da je riječ o krahu?
 
– Zato što se pokazalo da su pouzdani HDZ-ovi kadrovi protagonisti jedne od najvećih kriminalnih afera u posljednje doba. Nema tog premijera koji priželjkuje da mu se ovako dramatično razotkrivanje karaktera njegove Vlade i vladavine dogodi bilo kada, a najmanje u izbornoj godini. Akcija Maestro dogodila se, zapravo, usprkos HDZ-u i Sanaderu.
 
– Zašto niste skloni ovako gledati: hapšenjem privatizacijskih kabadahija bliskih HDZ-u i istaknutim HDZ-ovcima šalje se poruka da je ova Vlada beskompromisna i neosjetljiva kad je riječ o obračunu s kriminalom i korupcijom?
 
– To je upravo tumačenje Ive Sanadera, ali razumijem vašu skepsu i namjeru da stvar pogledate iz druge perspektive. Međutim, sve što je HDZ radio do danas ukazuje da je apsolutno nemoguće da u toj stranci i u toj Vladi postoje motivi koje vi spominjete.
 
Raspad obitelji
 
– Maloprije se govorili o dramatičnom razotkrivanju naravi HDZ-ove vladavine. Što su temeljni elementi koji tvore taj karakter?
 
– Imamo posla s vladavinom koja je obilježena korupcijom, a tog glavnog obilježja ove Vlade nije pošteđen ni premijer osobno. Osim toga, imamo posla s autoritarnom vladavinom. Jednom su mi zamjerili što sam HDZ usporedio sa sektom, ali nisu htjeli razumjeti da nisam mislio na nekakvu protuzakonitu ili zloćudnu sektu: mislio sam na sektu u smislu sljedbe, organizacije koja je organski i vitalno ovisna o svome vođi i bez njega, praktično, ne postoji, bez obzira koliko sljedba ima članova. Taj model upravljanja HDZ je prenio i na državu. Vlada je danas sljedba u kojoj se visokorangirani dužnosnici slijepo pokoravaju volji jednog čovjeka koji – čak i kad bi imao najbolje namjere, u što opravdano sumnjam – ne može uspješno misliti na sve i ne može o svemu odlučivati.
 
– Neki kažu da Sanaderovo soliranje Vladi daje na efikasnosti, za razliku od prošle Vlade kojoj je odsustvo dominantnog lidera oduzimalo sposobnost da odlučno rješava probleme?
 
– Ne znam o kakvoj efikasnosti možemo govoriti kad govorimo o Vladi koju tri i pol godine prate nove i nove korupcionaške afere, kao što ne znam kako možemo govoriti o efikasnosti ove Vlade čiji su rezultati, u rasponu od ekonomije do vanjske politike, lošiji od rezultata koalicijske Vlade. Demokracija je teži i kompliciraniji put od autokracije, ali taj je put neosporno sigurniji i pouzdano vodi u bolju budućnost.

No, HDZ nema ni strukturu ni mentalni sklop što bi mogli podržavati drukčiji način vlasti: HDZ može opstati jedino na autokratskom vođi u čije se stavove ne sumnja i čije se akcije ne preispituju. To je svojevrsna preslika kuće u kojoj vlada autoritarni otac pod čijom šakom pate članovi obitelji do trenutka emancipacije djece. A tada se obitelj raspada.
 
– Može li eventualni HDZ-ov izborni poraz biti točka emancipacije zasad krotkih i poslušnih sinova i kćeri?
 
– Konvencionalan odgovor bio bi da je to stvar HDZ-a, ali kako je, ipak, riječ o važnoj i velikoj stranci, koja je sve donedavno uživala povjerenje velikog broja građana, to onda ne može biti samo HDZ-ovo unutrašnje pitanje. Ni izbori u SDP-u, uostalom, nisu bili samo stvar SDP-a. Dakle, nije svejedno što će se dogoditi s HDZ-om kad ta partija doživi izborni poraz. Na način kako je sad vođen i kako djeluje, HDZ ni za trideset i pet godina ne može postati njemački CDU ili Pučka stranka u Austriji ili bavarski CSU, a oni se često navode kao HDZ-ovi stariji uzori. Zašto? Zato što je riječ o otvorenim društvima, a HDZ to nije i na ovaj način to ne može ni postati. Nisam siguran bi li izborni poraz doveo samo do smjene na vrhu ili do suštinskog preobražaja. Kad, međutim, govorimo o koruptivnom karakteru Vlade i autoritarnom modelu vladanja, jasno je da se radi o povezanim pojavama, jer autoritarno vladanje pothranjuje korupciju: korupcija je manje moguća u upravljačkim sustavima koji su otvoreni i demokratski, a takvi sustavi nikako ne slabe društvo i nisu neefikasni.
 
Advokati kaosa
 
– Iskustvo koalicijske Vlade, barem jednim dijelom i barem u smislu efikasnog odlučivanja, govori suprotno?
 
– Poučila su nas, naravno, loša iskustva prethodne Vlade, i takvo nešto više neće biti moguće. Neće biti moguće ponajprije stoga što to neće dopustiti hrvatski građani, a pritom mislim na trzavice i međusobna razdiranja koja, ipak, ne mogu umanjiti sjajne rezultate koje je imala ta Vlada. Težit ćemo otvorenosti i demokratičnosti, ali ne želimo biti advokati kaosa.
 
– Kako kanite pronaći srednji put između koalicijskog kaotičnog modela vladanja i HDZ-ove autoritarnosti, a koliko sam shvatio, upravo to želite?
 
– To je važno pitanje, a Vlada u kojoj će SDP imati vodeću ulogu i odgovornost trudit će se da vlada u skladu sa svojim svjetonazorom i trudit ćemo se da funkcioniranje Vlade bude slika i prilika funkcioniranja SDP-a. U tome leži puno više prednosti nego nedostataka.
 
– Kako doživljavate sve veću količinu javnog podsmijeha na račun nadanja Ljube Jurčića da će postati SDP-ov premijerski kandidat, odnosno sve veću skepsu prema vašem obećanju da će Jurčić biti kandidat za šefa Vlade?
 
– Ne vidim ni skepsu ni podsmijeh o kojima govorite, a na izravno pitanje o Jurčiću uvijek sam vam spreman odgovoriti. Iza svega što sam govorio u kampanji za mjesto predsjednika SDP-a i danas stojim. U mojoj se glavi ništa nije promijenilo, a ako hoćete, mogu vam ponoviti što sam sve govorio, iako mislim da nema potrebe za time, jer je sve provjerljivo.
 
– Zašto bi Jurčić bio dobar premijer?
 
– Zbog svega onoga što sam govorio do sada.
 
– Dobro, možete li nas sad, barem ukratko, podsjetiti?
 
– Zbog svega onoga što sam dosad rekao, a odluku o tome donijet će Glavni odbor SDP-a.
 
– Kada?
 
– U pravom trenutku.
 
– Znači, ne na sjednici Glavnog odbora početkom srpnja?
 
– U pravom trenutku. Nije na meni da prejudiciram, premda imam pravo predlagati premijerskog kandidata. Mi uvažavamo vrhovna tijela stranke, koja nisu puka glasačka mašinerija. No, ponavljam, stojim iza svega što sam dosad govorio o Jurčiću.
 
– Govorili ste da bi Jurčić bio dobar premijer zato što je autor gospodarskog programa koji će osjetno poboljšati život hrvatskih građana. Znate li, za razliku od javnosti, ponešto više o akcijama koje će dovesti do ostvarenja lijepih želja koje su navedene u rečenoj ekonomskoj strategiji?
 
– Razrada strategijskih ciljeva tek slijedi, a dogodit će se u pravo vrijeme. Mi imamo strateške ciljeve, a drugi nemaju, ili dosad nisu pokazali, apsolutno ništa.
 
Nisam inkvizitor
 

– Što, po vama, Ljubu Jurčića kao kompletnu političku ličnost, a ne samo kao ekonomskog stručnjaka, povezuje sa socijaldemokratskim svjetonazorom?
 
– Povezuje ga njegov izbor. Nitko nije rođen kao socijaldemokrat, i to je ono što nas razlikuje od HDZ-a: ne vjerujemo u političku zadanost po porijeklu i rođenju, nego vjerujemo u izbor.
 
– Koliko je njegov izbor, po vašoj ocjeni, uvjetovan političkim uvjerenjima, a koliko možda pragmom i ličnim ambicijama?
 
– Vjerujem u njega, a dodatna potpitanja morate postaviti Jurčiću. Pitate me o stvarima koje su dio habitusa određene osobe.
 
– Vi ste predsjednik SDP, a Jurčić bi trebao biti SDP-ov kandidat za premijera. Zar nije normalno da vas pitam kako ocjenjujete politički profil tog čovjeka?
 
– Ocjenjujem ga socijaldemokratskim, jer je to njegov izbor. Ali ja nisam SDP-ov veliki inkvizitor, niti predsjednik SDP-ove kongregacije za nauk vjere. Jurčić je tolerantan čovjek koji ima razmišljanja identična razmišljanju većine nas; jednako mislimo o otvorenosti društva i stranke; ne dijeli ljude po osnovi porijekla, nacije ili vjere: to su svjetonazorske stvari u kojima između Jurčića i mene nema značajnih razlika, neovisno o tome kome je što bio otac, majka, djed ili pradjed. Po toleranciji i ekonomskim pogledima on je definitivno ljevičar.
 
– A po shvaćanjima nacionalnog?
 
– Ne vidim baš nikakve elemente koji bi ga razdvajali od mene. Smatram da nije nacionalist, da ljude ne dijeli po tom kriteriju i da nije opterećen tim pitanjima.
 
– Što mislite o opterećenosti domaće javnosti potragom za tzv. novim i mladim licima, potragom u koju se – valjda potaknut i vašim izborom na šefa SDP-a – ovih dana uključio i Ivo Sanader? Govori li to i o idejnoj praznini koja vlada na političkoj sceni?
 
– Kad već postavljate tu tezu, pričekajte reakciju javnosti na ta nova ili mlada lica. Mi u SDP-u nikome ništa nismo nametali, ja sam izabrano rješenje, i vidjet ćemo kakva će biti reakcija javnosti. Što se tiče Sanaderovih novih lica, time se, svjesno ili nesvjesno, dezavuiraju vlastiti ministri koje se minutu ranije proglašavalo sjajnima, te ih se svodi na pravu mjeru, a to je mjera beznačajnosti, bezidejnosti i drugorazrednosti.

Nove ljude ne može se nametnuti tako da Sanader izgovori njihova imena u eter ili u neko novinarsko pero, a javnost je dovoljno zrela da razlikuje nametanje od logične pojave neke nove političke ličnosti.
 
– Zašto ste u javni optjecaj vratili oslovljavanje s "drugarice i drugovi"? Čini se da će HDZ i na tome bazirati svoje napade na vas i na SDP?
 
– HDZ, naravno, može graditi samo tako da ruši i napada. Stranačke prijatelje i kolege tako oslovljavam čiste savjesti i čista srca, te za mene "drugarice i drugovi" nema nikakve hipoteke i nikakve prizvuke. Neće mi valjda HDZ prigovarati zbog prizvuka prošlih vremena i zbog zova povijesti. Taj prizvuk prošlih vremena sadrži određene pozitivne sentimente kod velikog broja naših ljudi…
 
– I negativne…
 
– Da, i negativne, ali mi ne želimo dijeliti nego okupljati, a ovim svojim oslovljavanjem nikog ne vrijeđam, niti koga provociram. Nastavit ću to prigodno činiti, bez obzira hoće li to HDZ zloupotrebljavati.
 
– Kako danas prepoznajete Srbe, ako ste ih prije tridesetak godina, kao što ste napisali na svome blogu, prepoznavali po tome što navijaju za Zvezdu ili Partizan i što im očevi na posao idu u uniformi?
 
– Poruka je bila da nas je to jedino razlikovalo, a ne da sam ih prepoznavao. Ako ste to pogrešno protumačili, onda je to moja greška, jer sam upotrijebio krivu riječ. Htio sam reći da nas ništa nije razlikovalo. Odgojen sam tako da ne primjećujem razliku u nacionalnosti i, u odnosu na neke druge, relativno sam kasno osvijestio svoju nacionalnu pripadnost, pa onda i nacionalnu pripadnost onih koji su bili oko mene.  Ivica  Đikić (Feral Tribune)