Kliker.info

Ne može se ovih dana čovjek oteti pitanju nametnutom sa svih strana šta je taj Dejton nama, čak i ne preveden nikad zvanično, a potom i izgubljen u originalu. Šta smo mi onima što Dejton smisliše, šta je Dejton danas njima. Kako je do njega došlo. I zašto. Kako se uopšte stvaraju slične priče i svijetu. Tako se tragom sjećanja na jednu epizodu prije Dejtona sjetih male – velike avanture iz Amerike, poučne i drage.  

Piše : Zlatko Dizdarević (Buka)

Imam u svojoj radnoj sobi uokviren na zidu jedan plakat kojim Američki Pen Centar poziva tridesetog novembra 1993. godine građane Njujorka na “Veče za Sarajevo”. Piše da je događaj posvećen “Bosanskim piscima”. Na plakatu su imena domaćina te večeri, 16 velikana američke i svjetske književnosti. Među njima i Joseph Brodsky, Arthur Miller, Susan Sontag, Derek Walcott, Don DeLillo, David Rieff, Norman Manea, Wendy Wasserstein…Ispod je pisalo: Specijalni gost Zlatko Dizdarević, autor i novinar iz Sarajeva. I još, Wynton Marsalis, kompozitor i trubač…

Znao sam da je inicijatorka tog događaja u jednoj velikoj, prepunoj dvorani na Brodveju, bila za ratno Sarajevo nezaboravna Susan Sontag koja je uz ostalo te godine pod granatama darivala Sarajlijama pozorišnu predstavu “Čekajući Godoa”. 

Po mene su 27. novembra ujutru došli vojnici UN-a u podrum velike zgrade “Oslobođenja” u Nedžarićima, na kraju grada, na samoj liniji razdvajanja. Jednostavno su mi kazali da to popodne treba da me prevezu avionom UNPROFOR-a za Italiju a odatle ću u Njujork. Poziv je bio, povodom  promocije moje knjige koju su mi donijeli. Naslov, “Sarajevo-A war Journal”, izdavač From International iz Njujorka. Na koricama još, nevjerovatno u tom momentu za mene, da je predgovor napisao veliki Joseph Brodsky.

Nisam imao pojma do tada da je neko u Americi objavio tu knjigu. Kao ni pola godine ranije kada je prva njena verzija, “Journal de Guerre” objavljena u Parizu. Radilo se otekstovima koje sam slao preko radioamatera iz Sarajeva za splitsku Slobodnu Dalmaciju. I tu su knjigu onda donijeli francuski vojnici u Oslobođenje. Duga je priča i nebitna za današnja sjećanja “na Dejton” o tome sve ono lijepo što je poslije bilo sa ovom i drugim mojim knjigama iz rata u više obnavljanih izdanjima i u Parizu i Njujorku, u Rimu, Bogoti i dalje po svijetu. U “nas”, u Feralovoj biblioteci Viva Ludež, u Splitu. 

Onih čudesnih sedam dana u Njujorku neću nikada zaboraviti. Ni po svemu onome šta mi je zbunjeno sretnom tamo padalo na pamet prvih dana, i po tome kako sam se onda polako počeo “spuštati na zemlju”. Ono veče sa Susan, Brodskym, Millerom i ostalima, pa gostovanja po američkim medijima, govor u Washingtonu u kultnom “National Press Clubu”, pripremanja tih nastupa sa sjajnim mladim “specijalistom za govore” kod izdavača koji mi je sugerisao kako se ista misao kaže na tv, kako na fakultetu, kako na javnom predavanju u gradu a da se smisao kazanog ne mijenja – sve to polako mi je počelo otvarati oči i o tamošnjoj politici, prijateljstvima ali i  interesima – evo da “današnjeg” Dejtona. 

Ne stidim se kazati da sam u onom glamuru oko sebe, uz tekstove i intervjue, komentare i prikaze knjige, rang liste čitanosti po Americi, pisma koja sam dobijao, pa i zaustavljanja po ulici – TV je tamo uticajni monstrum – počeo na trenutke sebe doživljavati kao, recimo, zvijezdu. I baš ti bude ispotiha lijepo upecanom na ono što ti lični na filmsku priču. Ali, ako ostaneš na nogama i pri sebi,  postane ti važno pa i drago kada shvatiš da se treba spustiti na zemlju, jer sve to tada oko tebe pa i sa tobom dio je svijeta, interesnih mehanizama, nečijih rutinskih planova, realnosti koja se konstruiše. Kod velikih kreatora ciljano, a kod mnogih dobrih ljudi tek iskreno, bez zadnjih namjera. 

Prvo, možda i nesvjesno otrežnjenje počelo je na predavanju kultnog američkog geostratega Zbigniewa Brzezinskog. Baveći se kao novinar i prije rata Bliskim istokom i svjetskim zbivanjima, znao sam kolika je njegova uloga u formatiranju američke spoljne politike, a posebno zaokružena kroz kultno djelo “Američki primat i njegovi geostrateški imperativi”. Privilegija mi je bila otići mu tada na predavanje, posebno nakon signala koje je tada, desetak mjeseci od izbora za predsjednika SAD-u počeo da šalje Bill Clinton i u vezi sa zbivanjima na Balkanu. 

Sa predavanja sam otišao pod utiskom posebno dvije spoznaje. Prva je da Clintona i ljude oko njega već preokupira pitanje Bosne i Hercegovine, uz sumnju da će “to tamo” biti brzo gotovo i to u korist jedne, jače strane. Velikima je uvijek u sukobima nekih tamo malih “plemena” interes na strani jačih. To je očekivanje uz prostor bivše Jugoslavije bilo načeto. Amerika se zato već tada, ispotiha, počela spremati za neku intervenciju u korist “balansa”, dvije godine kasnije nazvanu – Dejton. 

Druga slutnja, jasno artikulisana kod Brzezinskog to popodne na Georgetown univerzitetu, bila je još očitija: Svaka operacija, ma kakva bila, mora biti primarno u dugoročnom interesu Amerike. “Geostrategija, primat i imperativi”. A problem je već nastajao tako što najjači među malima na Balkanu u ovom ratu i ne treba da pobijedi ali, taj ishod onda ne može bez intervencije Amerike.

Prema rutinskoj, istorijskoj logici Bijele kuće, bez njihovih momaka i aviona male su šanse za uspjeh. Momci će možda morati u tamo neku balkansku zabit, a neki će kući vjerovatno u u mrtvačkim sanducima. Uz to idu redovna pitanje američkih roditelja i javnosti uoči svih ovakvih operacija kao i u slučaju Iraka, Afganistana, Pakistanu, nekad Vijetnama a evo sada Bosne:  Zašto ? Tu javnost trebalo je pripremati polako, uporno, “patriotski” – oni su dužni braniti svijet i američke interese eto baš i tamo.

Velika operacija psihološke i medijske pripreme za “završetak rata” u Bosni tada je već počinjala. Krvi i beznađe iz Bosne zatrpavali su tv programe, novine i medije svih vrsta.  Ratnih dopisnika bivalo je sve više. Christiane Amanpour u Sarajevu je doživljavala zvjezdane trenutke, baš onako američki. I u tu, takvu kakofoniju koja još nije slutila kraju ali je valjalo proizvoditi, neko je nekome rutinski donio “Journal de guerre”, knjigu pisanu u Sarajevu koja se nije bavila primarno ni ideologijama ni geostrategijama već spontano onim što je diralo obične ljude u svijetu koji prepoznaju male i velike  intimne drame, njihove sudbine, dileme, sentimente, zbunjenost pred pitanjem “kako je moguće”, kako nas je i zaštio”veliki svijet”ostavio. Ali i tada čudesnim duhom Sarajlija kojima su naoko male ljudske geste bile dovoljne za sreću bar na trenutak…

Tamošnjim konstruktorima potrebnih reakcija, i medijima, shvatao sam, knjiga o tome bila je samo mala kockica u mozaiku koji je tek počeo da se stvara, a može postati važna slika kojom se objašnjava “malom američkom čovjeku” šta u njihovo ime, i ime pravde i primata treba prihvatiti, pa i kao ličnu žrtvu. 

Onaj uljudni stručnjak izdavačke kuće zadužen za oblikovanje mojih nastupa u tamošnjoj javnosti i medijima, razumio je da počinjem shvatati logiku ovakvih projekata. U korist uobičajenog interesa njihove države, potom u ime senzibiliziranja građana da prihvate patriotske razloge za intervenciju i, konačno, u ime interesa izdavača knjige. Što se države tiče, to je njihova stvar. Ako ne može drugačije, onda uobičajeno avioni. Ako može uz poslušne “partnere na terenu”, to se onda rješava kasnije kroz neku “Dejton” operaciju. 

 Nikada neću zaboraviti jednu jedinu njegovu sugestiju, ličila je pomalo na privatnu, dok smo razgovarali o sadržaju govora američkoj novinarskoj eliti u Nacional Press Clubu u Vašingtonu: “Bilo bi značajno da im govor završite, recimo, porukom da se ne brinu za vas u Sarajevu. Neka se brinu za Ameriku ako Bosna bude poražena, jer će to biti poraz onih univerzalnih principa slobode i pravde za koje Amerikanci drže da su vrhunski i neupitni za njih…” Tako sam i kazao. Reakcija je bila nezaboravna.

Vratio sam se u Sarajevo i raji u podrumu u Nedžarićima donio nekih šejtanluka sa velikog puta, za iza ponoći, kada odštampamo tih nekoliko hiljada primjeraka novine pa pričamo do zore. Drugarici Nadi, staroj jaranici iz gimnaije, istinskoj dami, ispunio sam jedinu želju koju je imala kada sam je pitao šta bi volila odande. “Donesi mi Zlaja neku lijepu, luksuznu modnu reviju, znaš one kakve smo imali kod nas prije rata…”

Pričao sam im o tamošnjim dogodovštinama i smijao se sa njima prisjećajući se kako sam prvih dana po dolasku i uz sav onaj glamur povjerovao da sam maltene Hemingway sa onom običnom, intimnom, istinitom, jednostavnom knjigom o nama kakvi smo bili tada. A onda, na sreću, dosta brzo naslutio a potom i dokučio o čemu se tu radi kada si mali šarafčić, mada lijepo tretiran, u velikoj mašineriji koja pravi po svijetu – Dejtone. Prije svega njima samima kao spomenik, a onda čuvajući to napravljeno da služi  “Američkom primatu i njegovim geostrateškim  imperativima”. Uz pomoć onih ovdje koji su doista povjerovali da su važni igrači velikima. A ovi im tu iluziju hrane dok se igra zove “status quo” i odgovara kreatorima raznih Dejtona. 

Eto, iz te perspektive razumijevam i sav ovaj njima potrebni glamur povodom 25 godina onoga što se čuva i isponova promoviše. Nema tu formalno pobjednika i nema poraženih. Ovdje su poraženi, neki pod boljim uslovima jer trebaju velikima, a ostali onako kako su zaslužili šuteći i igrajući tuđe igre. “Privremeni, okvirni sporazum” postao je trajan. Oni naredili da ih se posluša i stane na linijama gdje je kome nacrtano a njima odgovaralo. Onda nekoliko mlaznjaka F-16 nedletilo pobjednički Sarajevo pa otišli dalje da mire po svijetu. Mi krenuli na put bez povratka u razlaz, mic po mic. Uz različito čitanje istog. Demokratski izabrani “lideri” znaju da treba proizvoditi podjele, mržnju i strah uz vrhunski dokaz uspješnosti: “Ne puca se”.  

Američki pa i evropski lideri ove su godine više puta pomenuli “obilježavanje” četvrt vijeka spomenika njima, zvanog Dejton, nego bilo šta drugo od čega se živi. Jer, Dejton ih je za sada smirio. A kada kriminal, neznanje i koordinirana proivodnja šovinizma dostignu kritičnu tačku, kazat će se iza zavjese da to tako ne ide. Povuče se onda ručna i daju sa vrha pomirljive izjave koje kod iole normalnog čovjeka izazivaju stid, ako se još zna šta to znači. 

Američke majke iz one moje životne epizode na sreću ne zaplakaše zbog Bosne. Ovdje poslušni pa im ne dadoše.  Što se mene tiče, ono ću putovanjem pamtiti do kraja života. Bilo istinski veliki izazov u teškim vremenima. U iskušenju da popustim,  ali, čini se, spasih dušu. Da ne kažem, ostao normalan pa možda malkice i razumniji nego što sam bio. Prije ovog Dejtona shvatio, tada mnogo mlađi, šta je to što se u svijetu zove Dejton, ili slično a isto. Kako se to pravi, ko kome i zašto.

Razumijem zašto mnogima treba 25 godina da to shvate. Neki ni onda. Ja sam dobio izuzetnu priliku i privilegiju i tada i kasnije, da shvatim kako se sve to radi tamo negdje daleko. I za koga. A onaj dragi plakat na zidu uz mnoge fotografije odande, svjedočanstvo je i o poznastvima sa mnogim sjajnim ljudima koji su istinski shvatali o čemu se tada ovdje radilo i bili spremni da pomognu na njihov, ljudski način sa ili bez “sistema”. 

I na kraju. Vratim se ponekad onim mojim pričama koje su pretočene u knjige. I na neki način, kao s početka rata, budem i iznenađen pričama o ljudima i sentimentima, danas nepoznatim. Nešto mislim, bilo bi me strah upoređivati sa istinama o mnogim ljudima danas. Ali eto, naučio sam zahvaljujući velikoj sreći onda, da prepoznam signale zla i signale dobra. I razloge zbog kojih ide jedno ili drugo ili zajedno. Vidim, Dejton nikad tako kobajagi značajan kao danas, onima koji ga spominju više nego išta drugo. A čim se slavi, valjda još neće biti “inenađenja”. 

O svemu više mnogo ne razmišljam, pa i ne gledam kako okolo slave. Oni su pobijedili, mi smo igubili u svakoj varijanti jer od samog početka nismo bili u varijanti za pobjedu. Za to su odavno već druge knjige. Ni čitaoci nisu isti. I to se zove Dejton, ili tako nekako. Lijepo od njih što su mi kazali da je to tako, kroz  moju vlastitu knjigu.