Kliker.info

Rukavica je  bačena u lice Washingtonu i direktno predsjedniku Obami. Ovaj put Obama doista ne smije pogriješiti. Puno velikih šansi na Orijentu već je propustio  otkako je došao ne čelo svoje moćne zemlje.

Piše : Zlatko Dizdarević (Novi list)

Takozvane velike, komplicirane, za beskrajne analize dušu dale istorijske priče sa milion usputnih  argumenata »za« i »protiv« na kraju se, uglavnom, svedu na jednostavne odgovore. Takvim  se čini  doista vruća aktuelna storija o prošlonedjeljnom saudijskom provokativnom smaknuću  šiitskog  šejha Nimr el-Nimra. Potom o iranskom »vatrenom« odgovoru u Teheranu  i onda o lavini različitih reakcija po svijetu u kojima svako ima  argumente na svojoj strani. A strane su, uglavnom, davno odabrane. Kao što se i priča svodi na saudijsku ucjenu Americi ne bi li »otkačili« Iran iz bilo kakvih budućih kombinacija i bespogovorno se »vratili« Rijadu.

Rukavica je je bačena u lice Washingtonu i direktno predsjedniku Obami. U odgovoru na tu provokaciju,  mora se opredijeliti  konačno za jedan od dva »vječito« suprotstavljena centra ili balansirati između, ili nekom ogromnom diplomatskom mudrošću  pronaći treću soluciju.  Ovaj put Obama doista ne smije pogriješiti. Puno velikih šansi na Orijentu već je propustio  otkako je došao ne čelo svoje moćne zemlje. I to nakon spektakularnih obećanja u Kairu, juna 2009. godine,  kada je raja u arapskom svijetu plakala od sreće i probuđenih nada, kao nikada do tada vjerujući nekom zapadnom lideru.  Bio sam tada tamo i sa nevjericom posmatrao.

Obama, tako, nije ispunio obećanje o rješavanju  »palestinskog  pitanja«,  u razaranjima i krvi su skončala tzv. »arapska proljeća«,  potpuno je promašio zaklinjući se bespogovorno da Assad neće kao izabrani  predsjednik  dočekati pregovore o završetku rata u Siriji.  Čekanje da se prizove realnosti  uništilo je jednu staru državu i odnijelo četvrt miliona života.  Čak i nakon svih užasa u ovoj zemlji, tek odškrinuta vrata pregovorima o miru u Beču, ponovo će se zalupiti ako se upadne u zamku feudalne monarhije iz Arabije.

Na stolu mu je, iz ovog paketa neuspjeha, ostala posljednja nada  – »nuklearni« dogovor sa Iranom, naravno  neodrživ ukoliko se konačno ne stavi tačka na ucjene iz Rijada kojima Amerika popušta decenijama. Naftni i petro-dolarski interes u svemu tome bio je ogroman, ali su se štete nastajale u služenju tom interesu nagomilale do crte na kojoj SAD više ne mogu braniti ni svoje najelementarnije opsesivne  proklamacije  o vlastitom liderstvu  u uspostavljanju demokracije i ljudskih prava. Kojima se toliko diče i trljaju nos svakome po svijetu  ko u to sumnja.

Priča je ovdje dovedena do zida.  Zaigrana monarhija Sauda sa neracionalnim, pod stare dane ambicioznim mada prilično dementnim kraljem Salmanom i dvojicom nepopustljivih i zavađenih boraca za naslijeđe – mlađanim  ministrom odbrane Muhammadom Bin Salmanom (30), preko reda proizvedenim »zamjenikom prestolonasljednika« , te Muhammadom Bin Nayefom (56), »prvim prestolonasljednikom« i ministrom unutrašnjih poslova, zaigrali su se preko svake mjere ni najmanje se ne osvrćući na minimum realnosti oko sebe.

Njihova  je »logika« đavolja ili što bi prikladnije kazali – šejtanska.  Kod kuće im stvari idu strmoglavo prema ambisu. Koliko do jučer bahato bogata Kraljevina u kojoj se razmišljalo samo o trošenju onoga što je samo od sebe kuljalo iz zemlje, u minuloj godini uspjela je da napravi  blizu sto milijardi dolara budžetskog duga. Bjesomučno pumpanje nafte i drastično obaranje njene cijene na svjetskom tržištu  ne bi li – naravno uz mig sa zapadnih strana – došli glave Rusima zbog njihovog »neovlaštenog uplitanja« u džihadističke poslove u i oko Sirije, vratilo se višestruko pogubno  kraljevskoj porodici i nezasitim prinčevima.

Nekontrolirano kupovanje  oružja sa svih strana, kapriciozni rat u Jemenu,  pumpanje džepova i vojnih magacina ISIL-u i ko zna kojim još džihadističkim  partnerima,  uskratilo je  »običnim« Saudijcima  najveći dio onog elementarnog što su imali u sretna vremena. Uz sve moguće stege koje idu sa strahom vladara za uzdrmane pozicije,  uz napumpavano rivalstvo klanova unutar vladajuće porodice i onih unaokolo, predvođenih  dvojicom Muhammada, beduinska kraljevina  opasno je uzdrmana.

Na vanjskom planu stvari su postale još gore događajem  koji je za vladare Saudijske Arabije odvajkada noćna mora. Vječito rivalstvo između  Rijada, koji sam sebe smatra odvajkada čuvarom i liderom svekolikog sunitskog dijela muslimanskog svijeta i njihovih svetih mjesta  – mada mnogi u tom svijetu ovo baš i ne prihvataju bez pogovora – te Irana, stare države pretežno šiitskih korijena, dobilo je na dramatičnom ubrzanju. Iz nekoliko povezanih razloga.

Vanjski kontekst je, svakako, američko lagano prebacivanje  geostrateškog interesa sa Bliskog istoka prema Aziji i Dalekom istoku. »Arapska proljeća« su im propala, nafta curi i dobiva alternativu, a Istok se ubrzano diže. Uz Rusiju koja je već ušla na ovaj prostor kroz Siriju, i očigledan signal Washingtona o interesnom okretanju  kroz »nuklearni sporazum« sa Iranom, te uz ne male ambicije Turske na istom terenu, Kraljevina osjeća da gubi tlo pod nogama.

Američka  deklarativna i kakva takva  vazdušno vojna  angažiranost protiv ISIL-a i drugih sličnih  javnih ili tajnih partnera Saudijske Arabije, znak je za paniku u Rijadu. Skoro ukidanje ekonomskih sankcija Iranu otvara ovom potencijalno  moćnom regionalnom igraču na ekonomskom planu  mnoge prilike za jačanje liderske  pozicije u regionu. Na političkom planu, njihova dosadašnja izolacija već je praktično probijena  i samim  sporazumom sa Amerikom, Rusijom, Kinom i Evropom a ovjerena je pozivom na mirovne  pregovore o Siriji u Beču. Tome se  Rijad protivio na sve moguće načine do zadnjeg časa. Prekid diplomatskih odnosa sa Iranom nakon napada na njihovu ambasadu u Teheranu, postao im je kao naručen razlog za eliminaciju Irana iz ovog procesa.

Tako i za željeno opstruiranje mirovnog procesa u Siriji, kompromitovanje Amerike u svemu tome i nastavak  haosa  na Bliskom istoku u čemu će se Rijad reafirmirati kao lider »sunitskog svijeta«.  Naravno, nimalo beznačajno, sve ovo bi ojačalo i snažne konzervativne, osvetničke i antireformske snage u samom Iranu koje su paljevinom u Teheranu pokazale svoje lice, što bi Rijadu itekako išlo na ruku. Oni doista misle da je svaki rat sa Iranom, ma koliko težak bio, uz pomoć »sunitskih prijatelja«, mnogo bolji po njih od otvaranja Irana prema svijetu kroz relaksiranje političkih i ubrzano jačanje ekonomskih odnosa i sa Zapadom i sa Istokom.

U svemu ovome, brutalna »isilovska« egzekucija  šeiha Nimr el-Nimra  ciljano je računala  sa time da će se Amerika naći u bezmalo bezizlaznoj situaciji. I radi »istorijskog partnerstva« sa Saudijskom Arabijom, i još uvijek snažnog unutrašnjeg otpora konzervativaca i mnogih Republikanaca  američkom sporazumu sa Iranom, pa i radi otpora influentnog izraelskog vrha prema novoj politici Amerike u Iranu. Računa se da će  radi svega ovoga Washington morati da se »odrekne« Teherana i »vrati« Rijadu.  Ova logika za arogantnu, samozaljubljenu i egocentričnu političku vizuru ima, uz mnoga druga, jedno posebno slabo mjesto. Ne računa sa time da je – osim eventualno u odnosu na Izrael iz specifičnih unutrašnjih razloga – Americi  apsolutno svaki  »domaći« interes  važniji od bilo čijeg  »partnerskog« interesa.

Uostalom, nije to danas nikakav američki specijalitet. I tu kockanje Rijada sa vlastitom sudbinom u ovom času igra na veoma sumnjivu  kartu. Prvo, pretjerali su u uvjerenju da su Americi oni važniji od svih ostalih. Drugo, ne vide da Amerika nije, uz sve muke, ušla u sporazum sa Iranom ne radi Irana već, naravno,  radi svojih interesa.  I dugoročno ekonomskih, ali i političkih u odnosu na Rusiju i Kinu itd. Treće, Amerika više ne može ni radi sebe ni drugih da se odrekne makar i deklarativnih zaklinjanja o uništavanju ISIL-a i sličnih, da bi se vratila na stranu koja je transparentno razotkrivena kao bezrezervni pomagač i svekoliki »logističar« i ISIL-a i ostalih terorista. Konačno, što se dugogodišnjih ucjena tiče, što je mnogo, mnogo je.

Saudijska Arabija u cijeloj ovoj priči odigrava na bezmalo ekskluzivnu kartu provociranja vjerskog sukoba. U ovu igru uvukla je mnogo manje poslušnika nego što se nadala. Diplomatske odnose sa Teheranom zbog paljenja ambasade tamo – što jeste veliki propust vladajuće garniture u Iranu, ali potvrda koliko im je jaka opozicija na ulici, ali i u sigurnosnim službama – do sada su uz Rijad prekinuli poslušni Bahrein (gdje izrazita sunitska manjina vlada šiitskom većinom ), i u ovom kontekstu manje važan Sudan. Svjetski mediji tvrde da su Qatar, UAE i Kuwait ostali na povlačenju ambasadora, da je Erdogan uz očekivani prosaudijski, zapravo antiiranski stav (zbog Sirije, naravno) izjavio da je egzekucija Šeiha ipak njihova »unutrašnja stvar«, dok se Jordan zadovoljio  tek pozivom iranskog ambasadora  kako bi mu se uručio protest zbog paljenja ambasade i »miješanja u unutrašnje arapske stvari«.

Nema nikakve sumnje da Obami sada, u ovom slučaju, nije nimalo lako pred kraj dvostrukog turbulentnog mandata. I zbog različitih unutrašnjih  opredjeljenja,  interesnih strasti i veoma tankog političkog salda na Bliskom istoku. I to u ambijentu u kojem se  prikupljaju posljednji poeni za istoriju i trag u njoj. Doduše, to može da mu bude i olakšavajuća okolnost. Svijet je definitivno do kraja iscrpljen  upornim eskalacijama,  prijetnjama i strahom evo već duže od dvije decenije.

U tom periodu nije se bezmalo ništa pozitivno i relaksirajuće desilo.  Podržati sada egocentričnu  destabilizirajuću  histeriju  Kraljevine koja ne korespondira praktično  ni sa jednim civilizacijskim,  pozitivnim,  međunarodno  pravnim opredjeljenjem već nanovo nudi  organizovanje  za rat, sektaška zaoštravanja i svrstavanja u ime golog  interes lokalne diktature – potez  je koji bi ne samo doveo u pitanje politčki profil i ljudska opredjeljenja jednog  odlazećeg  predsjednika, već i same temelje  sistema  kojem se zakleo na vjernost.  Dva puta. I za to dobio Nobelovu nagradu – za mir ! Unaprijed.

To sa samim Iranom nema puno veze. Njihovu šansu za povratak na scenu koja im pripada oni moraju sami iskoristiti,  i potvrditi  opredjeljenje velikog dijela  svijeta da im se ta šansa da. Uz ostalo i zarad  korijena tih prostora na kojima je izrastala  svjetska civilizacija.  Ne ona što je dobacila tek do plemenske diktature kojom  danas  jedna beduinska kraljevina ucjenjuje  pola planete, temeljem blaga koje joj je palo s neba. »Bog« ih je time jednom već pomilovao po glavi. Ali to sa »vjerom« koju danas propovijedaju nema nikakve veze, ni po jednoj interpretaciji  i čitanju ma koje svete knjige. Na Americi je da pokaže šta o tome misli, mada u krajnjem, izazov i nije prevelik kako se čini na prvi pogled.