Kliker.info

Posjete Srebrenici mimo okruglih godišnjica, mimo tih hiljada ljudi tamo, govora, protokola, crnih limuzina, obezbjeđenja i svega tada pripadajućeg, uvijek su drugačije. Tada se namjerniku cijela srebrenička drama otkriva na neki drugi način, intimniji, ljudskiji, puniji u svoj svojoj drami i nevjerici. Onda je tamo, uz duše nevinih što naprosto pritiskuju cijeli taj prostor lebdeći nad njim, genocid nešto što nije tema, o čemu se ne razmišlja jer drugog odgovora zdravoj pameti i nema pa ga se i ne priziva kao pitanje ili odgovor.

Piše : Zlatko Dizdarević (Novi list)

A šta bi uopšte moglo drugo biti. Kakve uopće veze ima hoće li to neko “priznati” ili ne. Ona i onakva smrt je to kazala sama. Takozvane dileme o pojedincima ili narodima, o optužbama i prevarama, o politici ili nekakvim savjetima bezbjednosti naprosto ne padaju na pamet pored tolike količine zla na jednom mjestu, tamo, između nekih mirnih, pitomih, lijepih brda. U kraju u kojem pri svakoj posjeti mimo protokolnih okupljanja, jednom godišnje, skoro da i ne vidiš mlado, živo čeljade. Prelijepo a mrtvo.

Nikad mi nije moglo pasti na pamet u tim posjetama mimo politike i zaštićenih kolona posjetilaca, da bi bilo šta, bilo kad, moglo nadrasti tu bol tamo. Sada vidim da može. Dvadeset godina kasnije došli smo dotle da se manipulacija Srebrenicom, svekolika, hinjski utrpala u svijest javnosti ispred Srebrenice same. Neljudskost i manipulacija njome time je, nekako automatski, nastavila da biva jača od ljudskosti. A satraše se svi da kažu, u ime navodne brige za pravdu, ono užasno isprazno i u ovakvom svijetu groteskno, lažno i patetično “nikad više”. Uz prosutu krv koje je svakim danom sve više.

Mnogi sa ovog prostora u Bosni to vide, osjećaju, a zakopavaju duboko u sebi stideći se ujedno te pomisli od koje se ne može pobjeći.

Sramno se natezalo o bezbrojnim verzijama “Rezolucije o Srebrenici” u takozvanom Vijeću Sigurnosti takozvanih Ujedinjenih naroda. Britanci i Amerikanci uz još neke njihove su, kao, pritisli na svaki način da pokažu rezolucijski pobjedničko suosjećanje sa žrtvama genocida i da se svi skupa zakunu na ono “nikad više”. Ne računajući, naravno, njihove zone interesa i biznisa po svijetu gdje to ne važi. Rusi su, navodno, kako misle neki nikolići i dodici, kobajagi zabrinuti za imidž njihovog “bratskog naroda” na Balkanu. Kukala im majka. Dramatično se razmatrao svaki zarez rezolucija povodom nečega gdje “druga strana” ne smije pobijediti. Nema veze što je Haag već poodavno presudio, kao institucija tih istih zabrinutih razjedinjenih naroda. Srebrenici je bilo sasvim nebitno ko će pobijediti. Ona je izgubila u svakoj od ovih varijanti jer žrtve Srebrenice, od samog početka sa tim bjelosvjetskim igrarijama nisu imale veze. Da su nekome od velikih igrača značili išta više od njihovih igara bez granica temeljem kojih se planeta vrti, žrtava ne bi ni bilo.

Rezolucija na koju je, konačno, Rusija stavila veto jer Zapad ponovo nije uspio istrgovati pobjedu u igri koju je sam počeo – ima sasvim malo veze sa onim grobovima tamo što u nekom novembru ili januaru izgledaju drugačije, istinitije i dramatičnije nego danas. Sada se čak teško i vide u svoj svojoj bjelini, pored onih što su čekali, osluškivali i odlučivali do juče hoće li ili neće doći. Što su vagali “rezolucije” i prebrojavali glasove za i protiv nad definitivnom smrti i genocidom koji je to što jeste, priznala ga neka rezolucija ili ne. Sa vetom ili bez njega. Uz dilemu hoće li neko popustiti i ko će pobijediti. Pregovarači su ovdje prišili orden pobjednika, a poraženi se u sebi zakleti da će na nekim narednim pregovorima, negdje o nečemu, naplatiti taj poraz. Farsa “nikad više” ide dalje. A o čemu se u Vijeću Sigurnosti doista radilo malo ko zna, kao što je sada potpuno nejasno čemu su služile i one presude donešene u Haagu prije, istim povodom. I zašto se uopće sudilo.

Šta su uopće shvatili o genocidu i vlastitoj odgovornosti oni što su cijelu priču “kreirali” za političkim stolovima još onda, prije i u vrijeme hvatanja i odstrijela nevinih osam hiljada dječaka i njihovih očeva, jula 1995.? Ima li smisla uopće o svemu tome razgovarati i nakon što su se međunarodni “pozadinci” i kancelarijski svjedoci masakra okupili prije neki dan u Haagu, na konferenciji o Srebrenici. Na spisak pozvanih stavili su i ime ratnog srebreničkog tumača onima što su “čuvali zaštićenu zonu UN-a”. Onda mu uoči konferencije otkazali poziv. Obrazloženje je bilo da će se “u njegovom prisustvu neki ljudi tamo osjećati nelagodno”. Da li zato što su mu u Srebrenici ubili majku, oca i mlađeg brata, pa nekome “neprijatno” što to nije spriječio a i platu je primao eto baš da to spriječi. Ili zato što je znao ko je sa kim od današnjih konferencijaša onda pio šljivovicu sa Mladićem uz krvavo orgijanje njegovih sokolova. Ili zato što su na nekoj drugoj “destinaciji” već zaboravili mali fušeraj u poslu nekada. Najciničnije od svega je što je zahtjev za to otkazivanje “zbog nelagode” došao od predstavnika US Holokaust memorijalnog muzeja, jednog od organizatora konferencije. Kako li su i da li su izbjegavali te “nelagode” propitujući Holokaust. Ova sramota sada ostaje strašni dokaz koliko priča o savjesti onih što su mogli da spriječe, a nisu, uopšte ne postoji ni danas kao što, očigledno, nije postojala prije. Zato je konferencija u Hagu i bila – zatvorena za javnost! I za mnoge istine o srebreničkim grobovima.

Tri su činjenice jasne, na današnji dan kada politika dilanja tragedijama poput Srebrenice, u ime suosjećajući sa žrtvama, obilježava najtamniju stranu onoga što čovjek može postati na tragu takve politike. Prva je da se genocid u Srebrenici desio, planiran, organiziran, predvidiv i najavljen. Pa izveden bez milosti. Na tragu manipuliranja interesima i još više istorijskim ludilom bez kraja i konca. Potom presuđen pa izmanipuliran.

Druga je činjenica da je sve moglo biti spriječeno a nije zato što je UN i tada vagao istoriju već uobičajenim sitnim piljarskim računicama, igrama, oportunizmima, strategijama i taktikama. Valjala se “staklena zgrada na East Riveru” u blatu paragrafa, rezolucija, eutanaziranog humanizma i morala te totalne neosjetljivosti za elementarno poimanje pravde. Odavno je ta “firma” u svoj svojoj pogubljenosti, kukavičluku, podaništvu i profiterskom kalkulanstvu ruganje bivšim, prohujalim vremenima, vrijednostima i uspravnim liderima.

Treća je činjenica danas vjerovatno ona što je bolnija čak i od boli Srebrenice. Politička instrumentalizacija i manipulacija genocidom, a zapravo suštinom ljudskog bića. Jer onaj ko je našao za shodno da na bilo kakav način manipulira tolikim bolom (nalogodavci i egzekutori su u zoologiji jasan slučaj), sasvim nas je približio pitanju – ko smo to mi, šta nam je prednost nad svim ostalim u prirodi, šta to nazivamo politikom i kakvi moramo biti da učestvujemo u tome.

Ciljevi manipulacije su očigledni. Smrt i mržnja u svijetu postali su esencijalni politički biznis. Pomirenje, tolerancija i humanost gubitničke su kategorije. Otkako se raspala velika država, tri naroda u Bosni i Hercegovini ne smiju se pomiriti, ne smiju pamtiti bez mržnje i osvete, ne smiju priznati ni jedan vlastiti grijeh jer ih uče da će tako biti gubitnici dovijeka. Srebrenica evo već dvije decenije ispunjava na ovim prostorima važan i veliki inozemni imperativ: podjele se moraju dodatno proizvoditi, hraniti i braniti, stalno njegovati uz svijest da nam je to sudbina za koju se izvana brine, za svakoga od nas, neki tamo veliki brat. Ovakvi kakvi smo, posvađani, razjedinjeni, mrzitelji smo drugog i drugačijeg, vječiti brojači žrtava i lažnih heroja. Sjajan teren za manipulaciju do poniženja i živih i posebno mrtvih. Tako smo i postali bliži velikim patronima nego nama samima. Tuđa smo igračka bez identiteta i puko topovsko meso u njihovim ratovima i pljačkama. Mali.

Briga za naše žrtve svedena je danas na održavanje mehanizma stalnog kopanja po ranama. To je zamka u koju su upali mnogi što su pristali bespogovorno na ono što im se u ime “prijateljstva” ponudilo sa strane. Proizvedena je strast za podaništvom. Tu pobjede nad zlom nema. Mali se hrane mržnjom koju valja stalno i do sudnjeg dana proizvoditi jer ona potiče snove o pobjedama kojih nema i strahove od poraza. Mjesta za istinu nema. Samo za manipulacije, taktiziranje rezolucijama, konferencijama, medijima, osjećanjima. I svi zadovoljni u igri do lažnih pobjeda.

Tako je bilo i lani u ovo vrijeme kada su došli sa svih strana u Sarajevo da proslave svoje pobjede prije jednog stoljeća, i stvarne i izmišljene. Organizirali su nam njihove vatromete, recitale, a nakon poruke “nikad više” direktno odatle krenuli su da nahrane skupim oružjem one što neprekidno i nanovo moraju ubijati, zarad novih oružja. Ostavili su nama da režeći glođemo kost zvanu Gavrilo Princip – heroj ili terorista! Decenijama prije nikome ovdje nije padalo na pamet to pitanje. Bio je mali muzej, most, film o Gavrilu, stope u asfaltu. I turisti tamo. Tačka.

A Srebrenica? Nije se ostavljala na miru od samog početka. Entiteti, udžbenici, mediji, referendumi, laži i negiranja silom. Potom presude Tribunala u Haagu, jasne. Došao nakon toga i Tadić i poklonio se. I mnogi drugi. Neko uz godišnjice genocida, neko mimo gužve kad je tuga prepoznatljivija nego uz protokol. I taman kada se pomislilo da stvari dolaze koliko – toliko na svoje uz svu bol koja je eto i priznata, grobovi Srebrenice odgurnuše se u stranu a akcije i reakcije politika, interesa, globalnih i seoskih, uguraše se na njihovo mjesto. Mnogo ih je što su pohrlili tamo danas u raznim mundurama, vjerskim i svjetovnim da učestvuju u toj politici, izguravši one što su tamo radi grobova.

Bez šanse da budu ostavljeni svojoj šutnji, bolu i sjećanju.

Eto zato tamo treba otići kad padnu magle, kad nema nikoga osim ogromne tuge i nevjerice da je tako nešto moguće. I shvatiti koliko je jadna ta igra što ide uz limuzine i utrkivanje čija će “briga” biti jača. U korist pisaca tih nikako usaglasivih rezolucija. Nikoga iz Srebrenice o tome nisu pitali, naravno znajući da rezolucije i nisu radi njih. Zato i jeste svejedno koja će, ili neće ni jedna biti izglasana. To prošlost promijeniti neće, odgovorni će konferisati i dalje birajući svjedoke, a budućnost je protjerana ponovo do nove šanse kada će ko zna čiji i ko zna kakav sukobljeni interes, veliki ili lokalni, ponovo baciti novu kosku među one koji ne smiju da shvate da se od takvih koski ne živi. Strašno je saznanje kako je moguće, čak i bez posebnog napora, tragediju veličine Srebrenice i genocid u njoj izmanipulirati dotle da se i ta manipulacija predstavi kao bitka za pijetet – Srebenice.

Povijest sramote obogaćena je novom stranicom. Razlozi za tugom Srebrenice nisu više samo oni od prije dvadeset godina.