Kliker.info

Da su ona druga vremena, primjećivali bismo danas razne vijesti što dolaze iz svijeta, a mi se interesovali i za svijet i za nas u njemu. Ali, vremena nisu kao nekada, ni mi u njima. Tako je i sve manje vijesti što nas interesuju, naravno, ako nisu one mahalske što “lede krv u žilama”. U praznine što se otvaraju za pranja uma i razne maniupulacije sa nama ubacuju se veliki sa svojom proizvodnjom iluzija za male.

Piše : Zlatko Dizdarević (Buka)

U Americi je na način nikada viđen do sada inaugurisan Joe Biden, 46. po redu predsjednik velike države. Hiljade pripadnika Nacionalne garde i danas su tamo, oko Kaptola i Bijele kuće. Čuvaju demokratiju. Na inauguraciji, jedino kao prije, bile su velike riječi obećanja, zakletve, dobrohotnost, uvjeravanja, sve skupa bezmalo potpuno isto kao i na svim inauguracijama do sada. Onako kako pripada obavezi pobjednika, ma šta i kako bilo poslije. Ko se sjeća – da se ne ide predaleko u istoriju – zna šta je obećavao George W. Bush mlađi, a po kojoj ga potom kaubojštini svijet pamti. I šta je prije njega bio za nas veliki Clinton, a gdje smo sada. Ili za koju je ono miroljubivost Obama unaprijed dobio Nobela, a koliko Bliski Istok knjiži razaranja i krvi na tragu Nobelovca i njegovih “proljeća”. Sve to uz potpredsjednika Bidena i nasmijanu Hillary. Sjećamo se i kako se Trump zaklinjao na ponovo “America First”, pa je puno od onih “first” preraslo, zahvaljujući njemu, u bezmalo “last”…                                      

I samo dan nakon te jedinstvene inauguracije kojom je ustoličen predsjednik što se “pristojno ponaša” i poručuje Americi “svi smo mi dobri ljudi”, svijetom se nastave sustizati male i velike vijesti koje nas odavno više ne interesuju. A iz kojih se nekada iščitavalo puno toga što sa planetom, pa i sa nama ima veze. Kaže, tako, vjestica od četvrtka, 21. januara, kako je konvoj američke vojske, dvije stotine vojnika i 40 vozila, ušao iz Iraka u Siriju. Utvrđeno je da se konvoj uputio prema najbogatijim naftnim poljima Omar i bogatom plinskom polju Koniko u sjeveroistočnoj Siriji. 

Pa šta, kakva je to sada pa vijest, rutinska, rekli bi oni koje ta “proljeća” tamo interesuju.  Kome ovdje od toga “zastaje dah”. Nakon, evo, decenije demokratskih proljećarenja dobrohotnih Amerikanaca, Evropljana, zaljevskih Arapa i Izraela, Turske itd. i ptice na grani tamo znaju da su Omar polja prvo postala mafijaško dobro ISIL-a odakle su turski kamioni odvozili u kolonama naftu do Mediterana gdje je prodavana onima koji su je htjeli, a nije ih bilo malo. Onda su Amerikanci preuzeli posao otjeravši koljače, proglasivši se “braniteljima naftnih polja od ISIL-a”. Novac od ukradene nafte slijevao se potom na račune američkih vojnih kompanija. Bez zvanične kontrole, ugovora, taksi i poreza, tridesetak miliona dolara mjesečno, idealan je izvor za podmirivanje raznih mutnih poslova i partnera, a da veliki gazda bude čist. 

Naravno, ovih tridesetak miliona mjesečno samo je kap za operaciju kojom se evo već deceniju od nepobijeđene Sirije pravi država u raspadanju. Kojoj se konačno moraju oteti sva ona stara i nova naftna i plinska polja što su u vlasništvu države, a ne svjetskih kompanija. Podjednako tako, ne smije više tamo biti države-primjera koja poput Sirije nije 2011. imala dolara duga ni u Svjetskoj banci, ni u MMF-u, i u kojoj je stasavala nova samosvojna srednja klasa, ne iz pustinjskih šatora, već sa dahom starih civilizacija. Podizala se snaga koja nije smjela da se emancipuje kao faktor mimo moćničkih geostrategija energije i prostora . Sve ostalo bila je tehnika na krvi zasnovana.  

Priča je stara, čak ne ni velika osim za male koji se instaliraju unaokolo da služe i previše ne pitaju. Zanimljivo je jedino kako u usputnoj epizodi sa velikom vojskom koja “brani” Omar polja ovaj međunarodni fakinluk nije prepoznao onakav Trump kojeg je varao – i sada se time javno hvali – njegov vlastiti igrač, izvjesni Jim Jeffrey, predsjednikov izaslanik za Siriju. Trump je, naime, u jednom trenutku bio za povlačenje vojnika iz Sirije jer je tamo “posao završen”. Jeffrey je tada zajedno sa vodećim jastrebovima u administraciji lagao predsjednika da tamo i nema više mnogo vojnika, pa nema potrebe sekirati se. Za njih, Sirija se nije smjela napuštati dok je Assad živ, dok su Rusija i Iran tamo, dok valja krasti naftu i plin. Priča nije o Jeffreyu, već o sistemu i mentalitetu. 

Otud je i ona usputna vjestica o vojnom konvoju koji dan nakon inauguracije “dobrog i drugačijeg Bidena” ulazi kao pojačanje iz Iraka u Siriju zarad “odbrane” nafte od ISIL-a  samo mala ilustracija o rutinskom putu od izvora vječitog američkog sna do danas da budu “First” u svemu po svaku cijenu.

Može li i hoće li Joe Biden u planetarnoj priči o velikima i malima biti kapitalno drugačiji od Trumpa, Obame, Busha, Clintona, oca Busha, Regana… Naftna i plinska krvava proljeća se nastavljaju, eno opet Bejruta iz kojeg nakon svega Hezbollah nije uklonjen ni vojno ni politički, eno odjednom “terorista” u Jemenu i Kubi, a iza brda se valja ruski proxy Aleksej Navalni, “dokazano” na smrt otrovan od Putina pa odjednom zdrav i veseo podiže moskovsko “proljeće…” Merkelova istovremeno progurava do sada neviđen trgovački sporazum EU i Kine! Love is love, business is business. Humanost i solidarnost sa malima? Eno je u priči sa distribucijom vakcina… 

Smiju li se ulagati velike nade, sentimenti do ustreptalosti, neupitna očekivanja da će veliki poput Amerike, Rusije, Kine, Njemačke ili Turske doista imati i mrvu bilo kakvog interesa za nas ukoliko taj interes ne bude direktno, neupitno i izračunljivo – njihov interes. Zato, hvala izjavama i uzajamnim telefonskim dogovorima Bidena i Merkelove povodom “nas”, i  nadahnutim obećanjima da će nas temeljito pospremiti. Pa ako nam samo ozbiljno pomognu da radikalno pospremimo “vladavinu prava”, da se očisti ovdje od raznih mafija i onih što su obesmislili tzv. državu, tako signalizirajući da ipak možemo krčiti tunel do kakvog-takvog svjetla na kraju, hvala im. Valjda mogu i u nas pogurati neko “proljeće” sa unutrašnjim, pozitivnim proxy snagama, ima ih. Iskustvo velikih u tome je ogromno. Doduše, proces bi u nas morao biti obrnut, ovdje je već sve uglavnom srušeno i rastureno, valjalo bi uz pomoć intervencije izvana graditi, a ne rušiti dalje, kao u Siriji.

A Biden? Eno informacije koje više ne čitamo, a kažu da mu je u novoj administraciji svakim danom sve više kadrova iz Obaminih i Clintonovih vremena, među njima i poznatih ljubitelja intervencija unaokolo po svijetu. Stare knjige tamo doktrinarnih “filozofa” poput Brzezinskog sa “Velikom šahovskom pločom”, Wolfovitza sa “Vodičem za odbrambenu politiku”, Kagana sa “Projektom za novo američko proljeće” itd. odavno su na svim policama važnih ureda.   

Ta logika koja je formirala svijet golog interesa– poguran naukom, tehnologijom i monstruoznim mehanizmima masovnog pranja uma – modus vivendi je svake ideologije i politike danas. To ne mora značiti i da su procjene o novoj dobrohotnosti, prijateljstvu i razumijevanju spram nas nebitne, netačne ili da ne služe ničemu. Istorija nudi i primjere “malih”, ali realnih i politički uspravnih koji nalaze snage i pameti da se vlastitim interesima uklapaju i u poteze velikih. Ameriku nisu dugoročno formatirali ni Trump ni Biden već ideologija, ciljevi i mentalitet. Toga  bi mali, kad ne bi bili politički potkapacitirani, morali biti svjesni. Da bi ti neko pomogao, ako to zaista želi, mora ti prvo pomoći da se raščisti teren za nove ljude i nove ideje. Sistem se lako pravi ako se hoće. Glavna čišćenja moraju početi iz vlastite kuće a ne vjerovati da će posao, u tvoju korist, obaviti neko izvana. 

Sudbina malih bez kičme i stava, a naivno uvjerenih da su faktor, uglavnom je poznata. Hvala Bidenu i Merkelovoj na njihovom interesu pronađenom i u nas. Mali, a ipak mudri to bi znali iskoristiti. A način na koji smo od malih, a mudrih postali samo mali, dovodi do karikaturalnosti aktuelna ushićena očekivanja od bilo kog velikog na svijetu.