Kliker.info

Trebaće dosta vremena da se zaborave nebrojene  anegdote koje su pratile  američke predsjedničke izbore. I još ih prate. To se, uostalom, od njih i očekivalo. Država u kojoj je politika uz sve ostalo i show business, pa još uz dodatni spektakl kakav sam po sebi jeste onakav Donald Trump, i sve to onda pomnoženo sa koronom koja je potpuno izbezumila planetu – priuštila je svijetu ogromnu zabavu.

Piše : Zlatko Dizdarević (Buka)

Sada, kada je valjda izvjesno da je Joe Biden pobjednik, uz sve što se još može dešavati  u spektaklu koji traje, velikim zaključcima, mudrim analizama,  geostrategijama  i  procjenama  šta to znači za svijet, a šta pojedinačno za nas male, bavit će se nebrojeni “analitičari”, manje ili više relevantni.  Smrtnicima što su se očešali o ovakve i slične cirkuse kao promatrači sa strane i sa iskustvima  iznutra,  neka bude oprošteno  i malo  nestašnije prisjećanje  na  minule  dane pune bizarnih detalja. Povodom kojih bi se na različite načine moglo razmišljati  o “velikoj pobjedi američke izborne demokratije” i iz uglova koji se mogu smatrati  bizarnim, nevažnim  do cjepidlačenja.  A opet, eto, vire ispotiha iza ćoška za sada ne ugrožavajući veliki, optimistični, planetarni  zaključak  da je Bidenova pobjeda “ujedinila Ameriku”. 

Na mnogim stranama u Americi i svijetu vidljiva su oduševljenja  povodom poraza “Trumpizma” i velikog  preokreta  u odnosu na predsjednika koji odlazi, sa svim spektakularnim  egzibicijama  raznih vrsta od kojih svijet ranije mnoge nije vidio, a ni slutio da su moguće. Već danas, eto, reklo bi se da je uz bezmalo savršenog  Bidena (kojeg čak i naši mediji doživljavaju  kao dobru vilu)  Amerika na putu izlječenja od onoga što je podobro uzdrmalo i nju, ali i cijelu planetu u minule četiri godine sa Trumpom, koji je bio i otišao po mnogo čemu kao veliko čudo.   

Ode li doista sa njim i sva njegova filozofija, navodno odjednom toliko nespojiva sa Amerikom? Podatak u pozadini odlaska kaže da je za Bidena glasalo oko četiri miliona glasača više nego za Trumpa. Odnos je, otprilike, 75 miliona za pobjednika, a 71 milion za poraženog. Pri tome je broj onih što su sada glasali za Trumpa čak i veći od broja onih koji su ga izabrali za predsjednika prije četiri godine. Da li je, doista, 71 milion glasača u Americi, uz to dosta kompaktno ideološki strukturiranih,  jasno  profiliranih,  definitivno “pobijeđena”  polovica Amerike koja će mirno prihvatiti  temeljnu  promjenu  u državi, počevši od poznatih “crno-bijelih” vrijednosti  do mentalnih  i vrijednosnih  natruha  davno  uglavljenih  posebno na prostore juga i centralne Amerike.

Nije  li mantra o velikom zaokretu na tankoj glasačkoj razlici – uz sve dobitke izborne pobjede  antitrampovaca – dodatno uz koronu kao zlo koje podriva svaku normalnost, pomalo preuranjeno oglašavanje trijumfa. Ili, pojednostavljeno do kraja, koji je to “novi” predsjednik Amerike, među bivših 45., do te mjere kapitalno promijenio svojom izbornom pobjedom ono što je Amerika bila  prije njega od svog osnutka,  što je predstavljala, nametala, uzimala, davala sebi za pravo što drugima nije…Uz sve nijansirane  razlike  među pojedincima  koje istorija pamti. 

Pitanje, dakle, jeste: Ima li smisla ovako slaviti veliki zaokret jednog sistema, društva, mentaliteta,  povodom odlaska jednog predsjednika  koji jeste pokazao vlastito lošije lice, koje su mu ipak prihvatili, i dalje  prihvataju  mnogi, prije nego što se vidi šta je to novo što Biden sa okruženjem donosi. A već je igrao na mjestu broj dva u timu koji je mnoge u svijetu zavio u crno. Otud “nova Amerika” baš i nije iscrtana kao drugačija spram mnogih prije.  

Na tragu ovoga – dakle, potrebe vrednovanja države i sistema  dosljedno sve radikalnijoj verziji svoje istorijske doktrine, a ne unaprijed na liku i djelu  figure na vrhu – jeste bitno prisjetiti se: Ode Trump sa svim svojim interesnim agresivnostima  po svijetu  ali,  da vidimo  koliko je on zlih tragova ostavio iza sebe recimo po Bliskom istoku, a koliko oni “dobri” prije njega, među kojima su bili i Biden, pa Obama uz Hillary, pa prije G.W. Bush… Ko je pokretao krvava “arapska proljeća” , stvarao, finansirao i naoružavao najgore teroriste, ko se cerekao nad zločinačkom likvidacijom Gadafija  (“…došli smo, vidjeli smo, mrtav je…”) jer se drznuo da ustanovi uznos dolaru čak i vlastitu, afričku valutu, sa zlatnom podlogom. Koja je to dobra Amerika preko Colina Powella 5. februara 2003. u UN-u hladno lansirala laž o biološkom i hemijskom  oružju Saddama Husseina da bi se broj ubijenih nakon toga u Iraku računao u rasponu od dvije stotine do 650 hiljada ubijenih…Kojoj Americi pripada epozoda koju je svojevremeno ispričao general Wesley Clark prisjećajući se razgovora u Pentagonu sa Donaldom Rumsfeldom i Paulom Wolfowitzem  koji su mu rekli za dopis “odozgo” prema kojemu se sprema plan za zauzimanje sedam zemalja u pet godina, počevši od Iraka, potom Sirije, Libana, Libije, Somalije, Sudana i konačno Irana… 

Sve je bilo u skladu sa planovima o “Novom Bliskom istoku” (…uzmi i ne daj da se emancipuju jer im nećeš moći uzeti…). Ali, izjalovilo se, ma koliko se uspješno stvarao “kretivni haos kao način ostvarenja toga plana”. Onda je nastavio  Obama, sa potpredsjednikom Bidenom. Odlučili su se za kombinaciju “humanitarnih intervencija” (sic!) i “Arapskog proljeća” ali, zapelo je u Siriji.  Čak je i Madelline  Albright  nostalgično izjavila  da joj je žao što sa Sirijom  Obama nije išao do kraja kada su nosači aviona već bili pred obalama Latakije. Sa ekipom što se evo vraća u igru nakon incidentnog Trumpa koji je bio zaokupljen drugim razarajućim interesnim prioritetima  unutar  mantre  “America first” – nema razloga sada ne vjerovati i u povratak mnogih ideja što su zaokupljale  one kobajagi bolje demokratske  lidere  prije, a evo opet vraćene u igru. Unaprijed  proglašene pozitivcima. 

Nije Amerika  ni sada postala radikalno drugačija – ni bolja ni gora – od Amerike takve kakva je i sa Bidenom i sa Trumpom. Jer, Amerika je moćan sistem i filozofija dominacije i vladanja – iz pozadine, ne iz Ovalnog ureda. Tamo se poslušnima i podanicima prigodno dijele naliv-pera i kojekakvi ključevi, a oni malo manje važni ne dobace ni dotle. Poneko možda iza ograde ima pravo na selfi – ja i Bijela kuća! Trump se jeste  preigrao, ali je imao i biračko tijelo za te igre. Ono kao ozbiljna realnost, mentalni sklop i sistem vrijednosti  još uvijek postoji. Uz sva institucionalna pravila za sistem i državu. 

Dnevne emocije što su navalile sa svih strana povodom američkih izbora – uz crno bijele zaključke o liku i djelu Trumpa i Bidena, ne mogu se uzimati kao konačno mjerilo povodom pitanja šta se to kapitalno, i da li uopšte kapitalno desilo u Americi i svijetu minulih dana. Nije li, ipak, potrebno bar malo pričekati  pa onda suditi o tome je li se Amerika  doista kapitalno promijenila  u ovim izborima  povodom kojih je neko šaljivo kazao: “Oni stvarno brže postavljaju predsjednika u tuđoj zemlji, nego što ga biraju sebi…”  

Još jedna usputna, banalna, a opet malkice provokativna  epizoda – za Ameriku baš filmska, a za nas “tvrda srca” možda tek zbunjujuća – bljesnula je u toku tv dnevnika Federalne tv minulih noći, u razgovoru voditeljice sa “političkim komentatorom i publicistom” iz Amerike, a naše gore listom. On vidno egzaltiran  velikim događajem i optimizmom koji je zahvatio planetu  povodom kapitalne promjene tamo. I onda, pluća punih američkog  patriotizma  koji je tamo, naravno, nezauzdan,  dotičnog  “analitičara”  prekri val drhtavog uzbuđenja i slabosti uz suzne oči i oduzeti glas pred navalom emocija  proisteklih  iz planetarne pobjede  “njegovog Bidena” i Amerike, naravno. Zapravo – samo što nije rečeno – Amerike sviju nas…

Voditeljica je pokazala pristojnu i nježnu suosjećajnost nad trenutkom slabosti  bh. Amerikanca koji nam je, na ovaj način, bolje nego bilo koja gomila cifara dočarao kapitalnu, odlučujuću i rijetko viđenu  internu  pobjedu dobra nad zlom, pravde nad nepravdom,  istine nad lažima – baš onako američki! Nešto kontam, gdje to mi izgubismo elementarni ljudski osjećaj za naše lidere, patriote, pa nikom živom ni na kraj poameti da se nad pobjedom  nekog od njih u sreći zagrcne.

Konačno, među posljednjim bizarnostima  koje se provukoše uz kapitalnu promjenu američke države i mentaliteta, uz  njen povratak na “pravi put” nakon Trumpa, uz pobjedu 50,6 posto protiv 47,7 posto,  naiđoh među našim domaćim, bh. uvjerenim i učenim partnerima Amerike  čvrsta uvjeravanja –kako smo, eto, opet, ko uvijek, stameni i nedodirljivi partner  opet najvažnijoj zemlji. Forever! Ima ih koji kažu, doduše, da smo to i do sada vazda bili. Ko će drugi. Doista je dirljivo koliko nam se priviđa da tamo, preko okeana, pri samoj pomisli na Balkan, u Washingtonu misle  prije svega na Bosnu i Hercegovinu. I onda se to dokazuje  svakodnevim primjerima neviđenih bratskih pobjeda. Od kapitalnog uspjeha Daytona, preko neupitne valadavine prava do meraklijskog standarda ovdašnjih stanovnika. 

Uz potrošene potrebe, pa i volju za bilo kakve ozbiljne  analize svega što je jasno i u nas i u svijetu, namjera  ovog usputnog  razmišljanja nije bilo kakvo vaganje onog što je dobro ili loše isplivalo na površinu u Americi minulih dana. O tome će razmišljati oni i ozbiljniji dio svijeta kojem odavno ne pripadamo. To će Amerikanci, domaći i oni što su nekad došli odnekud sami odvagati i emocionalno  valorizirati. Čim im popusti napetost u plućima  pred optimizmom koji je zahvatio tanki natpolovični  broj  glasača koji su izglasali pobjedu. Mi smo takav osjećaj  ponosa, iskonski ili nakalemljeni naknadno, pogubili negdje u prolazu. Jer smo zaboravili na razlog za ponos i patriotizam. 

Motive za ovakva razmišljanja ne zaboravljam evo duže od tri decenije. Davnih osamdesetih u Bejrutu, istinski  velikan svjetskog  novinarstva, Robert Fisk, (nažalost preminuo prije deset dana), tada dopisnik “The Independenta”, kazao je u jednom malom noćnom razgovoru u hotelu “Commodore” – tadašnjoj bazi svjetskih  bliskoistočnih izvještača – onako kao usput: ” Oni koji kriju ili lažno interpretiraju važne činjenice u politici ili medijima i manipulišu  njima, uvijek ciljano  eliminišu pitanje – Zašto? Izbjegavanjem tog pitanja neutemeljenim interpretacijama, neistinama, ličnim tumačenjima  mimo  fakata, zamagljuju se istine o događajima i omogućava stvaranje potpuno krivih slika.”

Odlazak “lošeg” Trumpa opravdan je i logičan. Smije li se u euforiji tim povodom smetnuti sa uma tek tako lako povratak onih koji su zavijali svijet u crno drugim “američkim uspjesima” o kojima se šuti. Može li odlazak nečega što je bilo loše, nadomjestiti odsustvo  suočavanja  sa onim sa čim se moralo  suočiti.  Može li interesni patriotizam vraćenih u igru  iznijeti na svojim leđima tu “novu Ameriku” nad kojom još uvijek lebde sjene  dugoročno uzgajanog mentalnog sklopa o neupitnom pravu na dominaciju.  Računaju li novi pobjednici da nije dovoljno bilo poraziti Trumpa pa izaći na “pravu stazu”, već je neophodno pobijediti u sebi one koji su žarili i palili po planeti kada Trump nije bio ni na pomolu. 

Puno je pitanja iz ove torbe koju bi trebalo otvoriti i pažljivo iščitati. Ushićenje nad pukom pobjedom od 4 posto nije dovoljno da se zaboravi ono Fiskovo pitanje – Zašto? Je li sreća pobjede na tragu neupitne potrebe o okretanju  novog lista. Ili sreća  leži samo u činjenici da je srušen Trump. Uostalom, valjda je jasno da je on ponajprije srušio samoga sebe. Misle li tamo da su patriotske suze dovoljne  uz stalno i puko ponavljanje  koje, naravno, svi u svijetu moraju čuti – God bless Amerika!  

A pri tome, budimo realni, ništa ni unaokolo, pa ni kod njih,  nije više što je nekad bilo.