Kliker.info

Centar za mir i multietničku suradnju Mostar dodijelio je nagradu Mimar mira 2017. glasovitom opernom pjevaču, baritonu Ferdinandu Zovki. Bio je to povod da našeg umjetnika zamolimo za razgovor.

Dok sam, pripremajući se za ovaj  intervju, slušala snimku Vašega nastupa s velikom Milkom Stojanović, slušajući kako se Vaš plemeniti bariton nadmeće s Milkinim sopranom u ljepoti  izvedbe dueta Amonasra i Aide iz čuvene Verdijeve opere, sjetila sam se svih glazbenih večeri tijekom kojih smo u Mostaru imali privilegij uživati u Vašoj umjetnosti. Što Vama znači upravo u gradu na Neretvi  primiti nagradu Mimar mira?

– Znači mi sve. Jer, to je prva nagrada za 23 godine koliko sam na ovim prostorima, i bio sam šokiran kad sam obaviješten da sam dobio tu prestižnu nagradu. Izuzetna mi je čast i zadovoljstvo da pripadam svim tim ljudima koji su je primili i zahvalim svima koji su me se sjetili. Nemam riječi kojima bih mogao opisati tu radost. Poslije primljene nagrade desetine ljudi me sačekalo, čestitalo i pitalo: “Gdje ste Zovko, nismo vas dugo čuli ni vidjeli…” no, tu večer imali su priliku čuti i vidjeti Zovka nakon dugo vremena – pjevao sam ariju Figara iz opere Figarov pir Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Zahvaljujući Vama, u Hercegovinu su stizala velika glazbena imena – prisjetite se makar nekoliko njih…S druge strane, ostvarili ste izvrsnu suradnju s domaćim muzičkim umjetnicima…

– Dubravka Šeparović, Dubravka Hilje, Krunoslav Cigoj, Amila Bakšić, Vjekoslav Šutej – nažalost pokojni, zajedno smo diplomirali na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji 1974. godine  Kako sam rekao, prije desetak godina u Kosači sam imao čast nastupiti s njim nakon toliko dugo godina uz pratnju  Zagrebačke filharmonije. A u to vrijeme – baš na  taj dan, izišle su novine u kojima je pisalo da ja nikad nisam išao u školu, i nikad nisam studirao akademiju. Na moj izlazak na scenu, maestro Šutej se okrenuo, podigao publiku na noge i rekao: „Slušajte, sigurno znate tko je gospodin Zovko, ali jedno sigurno niste znali – da je gospodin Zovko skupa sa mnom diplomirao. Ja sam bio njegov prvi dirigent, a on moj prvi solist. Dirigirao sam Purcellovom operom Didona i Aeneas, a Zovko je igrao naslovnu ulogu“. Također je gostovao i Dubrovački orkestar, a dirigent je bio pokojni Ivo Dražinić. Zatim, pijanistica Marita Cetinić koja je moja generacija glazbene škole u Dubrovniku, tako da smo tijekom našeg života imali stotinu zajedničkih koncerata, a čest je gost bila na prostorima Hercegovine, bolje rečeno u Čerinu, gdje sam  osnovao prvu glazbenu školu 1994 .godine. Svaki mjesec imali smo po jedan koncert u crkvi sv. Stjepana: ili sam nastupao sa svojim đacima, ili zajedno sa stranim gostima.

Vratimo se u Vaše djetinjstvo. Kako se zbio Vaš prvi susret s opernom umjetnošću?

– Rodio sam se u Čalićima, Čerin. Završio osnovnu školu. Kao dijete, bio sam drugačiji nego moji vršnjaci. Zajedno bismo se igrali po livadama, ali šetao bih po šumi sam. Slušao cvrkut ptica. Tražio nešto što nisam mogao naći. No, ipak, uza sve to, presudan je bio moj otac koji je  prepoznao u meni neki talent – moj glas. I kad bih pjevao i derao se sa svojim vršnjacima, on bi vikao na mene i govorio da moram čuvati glas, te da ću jednoga dana učiti pjevati. I tako, jednoga dana rano ujutro digli smo se i pošli na prijemni ispit u glazbenu školu u Mostar. Tada je solo pjevanje predavala buduća moja profesorica, gospođa Milka Padovan iz Dubrovnika. Naravno, kad me čula, rekla je da ja svakako trebam upisati muzičku školu i doći u Dubrovnik.

Moram napomenuti – u osnovnoj školi u Čerinu bila je jedna prostorija koju smo mi zvali fronta. Bio je jedan stari radio, i svakog momenta kad sam bio slobodan ja sam išao u frontu da slušam bilo kakvu vrstu glazbe. Tada, kao dijete, zapamtio sam jedan čudan i ogroman ljudski glas … Nisam mogao, jer nisam bio obrazovan, prepoznati tko bi to mogao biti. No,  kad sam se upisao u muzičku školu, imali smo predmet slušanje glazbe. Između ostalih slavnih pjevača slušali smo i Mariju Callas. Onda sam u podsvijesti, razmišljajući o svom djetinjstvu, shvatio da je to bila jedina i neponovljiva – Marija.

Kako je protjecao život u rodnoj Hercegovini i kako ste stekli prvo muzičko obrazovanje?

– Život u Hercegovini. Proveo sam svoje djetinjstvo kao i sva druga djeca na selu, ali kako rekoh prije – bio sam drugačiji od ostalih. Tražio sam sam sebe i tek sam se našao kad sam se počeo baviti glazbom. Hercegovina je ostala cijeli život u mom sjećanju sa  svim tim običajima koje ima – ganga, gusle, diple, svatovi, derneci… Kao dijete uvijek sam se radovao blagdanima: Božić, Uskrs i dernek pred crkvom sv. Stjepana u Čerinu.

Dubrovnik je bio prva važna postaja u Vašem glazbenom životu. Sjetite se dubrovačkih početaka…

– Nemojte zaboraviti napisati da nikad ne bih bio to što jesam da nisam bio u Dubrovniku. Dubrovnik je grad arhitekture, umjetnosti, glazbe, u svakom pogledu ljepota koja se rijetko može sresti negdje drugdje. Sve što sam stekao – prvo muzičko obrazovanje opću kulturu dogodilo se u Dubrovniku. Mislim da je bio privilegij za mene kao Hercegovca sa 16 godina gledati slavnog Ljubu Tadića i Othella Williama Shakespearea na Lovrijencu u Dubrovniku, Bejartov balet iz Pariza pred Palačom Sponza ili slušati slavnog pijanistu Vajsenberga na recitalu u Kneževu dvoru. Cijeli svoj život  divim se ljepoti i savršenstvu građevina i arhitekture tog grada. Također sam privilegij imao u tom prekrasnom i jedinstvenom ambijentu diplomirati glazbenu muzičku školu s cjelovečernjim koncertom u Kneževu dvoru, što mi je već bio na početku moje karijere bilo ispunjenje životnog  sna.

Naravno, kasnije se to nastavilo… Svake godine nastupao sam po nekoliko puta u školi i izvan škole, a pjevao sam i bio solist u crkvi Male braće, i u katedrali. Uza sve to,  s obzirom da sam se sam školovao, bila mi je velika prednost da sam gledao sve koncerte i predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama, jer sam u to doba preko ljeta radio, nisam se odmarao, kidao sam karte i prodavao ulaznice, a za mene je to  bio puni pogodak, jer sam se na jedan način obrazovao, a na drugi način zarađivao za život. Bilo je teško, ali je bilo i lijepo jer sam želio da naučim što više i postignem sve ono što sam propustio u djetinjstvu.

Zapravo, ništa mi nije bilo teško. Dok smo imali probe u zboru, dubrovačke gospođe jako su me voljele ali bi uvijek rekle (znale su da studiram solo pjevanje): Moja draga, ovaj Zovko hoće da bude operni pjevač… a ja bi im odmah odgovorio: Gospođe moje ja vam neću bit operni pjevač, ja vam moram biti prvak opere, pjevati naslovne uloge. Ako to ne postignem, s tim se neću baviti. Najteži  mi je bio sat klavira, jer djeca počinju učiti klavir sa 6 ili 7 godina, a ja sam počeo dvostruko kasnije, pa sam morao puno, puno vježbati, jer sam sebi sam rekao da moram nadoknaditi izgubljeno i biti u rangu svojih kolega. Naravno, tim je teže bilo jer ja nisam imao klavir. U školu nas je puno dolazilo vježbati, onda sam išao kod gospara koji su imali klavire… Nisam imao novca za platiti, pa bih okopavao vrt, čistio, okopavao rajčicu i sve ostalo što treba u vrtu. Kad bih to sve uradio, onda bih vježbao po nekoliko sati. U svakom slučaju, hvala im svima.

Uslijedio je odlazak u Sarajevo, na studij. Odmah ste zakoračili i na scenu Narodnog pozorišta…

– Nakon diplomiranja na  glazbenoj  školi u Dubrovniku, ja sam se zaljubio i oženio u 20. godini. Dobio sam sina. Želio sam ići studirati. Trebalo je obitelj uzdržavati. Uza  sve ove poslove, stalno sam radio na recepciji po dubrovačkim hotelima, najviše noćne smjene kad drugi nisu mogli. To je bio izvor prihoda. Na studij polazim, a nitko mi nema pomoći. Našao sam nekako novce, otišao na prijemni ispit – prvo u Zagreb, pa u Beograd, Sarajevo… Na sva tri fakulteta položio sam prijemni, ali problem je bio kako dalje. Na moju sreću, Narodno pozorište u Sarajevu raspisuje natječaj za mladog baritona, za stipendiju i male uloge. Bilo nas je pet na audiciji. Uzeli su mene. Bio sam sretan.

Na klaviru me je pratio pokojni maestro Ivan Štajcer. Nakon otpjevane arije Germonta i arije  Zrinjskog, digne se i kaže: “Čestitam Zovko, vi ste prekrasni jedan glas, pravi dramski bariton.“ Naravno, u komisiji je bilo još 9 članova koji su potvrdili i izabrali baš mene, i tako sam postao stipendist  Narodnog pozorišta u Sarajevu. Ne mogu nikad zaboraviti svoj dolazak u Sarajevo. Za mene je to bila svjetska metropola glede glazbenog života. Odmah sam dobio slobodan pristup u operu i nisam morao kupovati karte, tako da smo moja supruga i ja  bili svaku večer u Narodnom pozorištu. Siguran sam – 1965. ili 1966. kad sam došao u Sarajevo, da je to bila jedna od prvih kuća u Europi. Prekrasni ansambl, divni svjetski solisti, balet također.

U operama sam slušao sarajevske vrhunske soliste i soliste svjetskih pozornica. Kad smo došli u Sarajevo, moja supruga i ja prvu večer i prvi put u životu gledali smo balet Labuđe jezero Petra Iljiča Čajkovskog. U naslovnoj ulozi bila je neponovljiva Katarina Kocka i Antun Marinić je igrao s njom. I danas imam te slike urezane u svojoj glavi – te tada nepojmljive meni pokrete ljudskoga tijela, a posebno je bila oduševljena  moja žena koja je inače željela da bude balerina. No, eto, nažalost to se nije ostvarilo. Moj debi u Sarajevu dogodio se s ulogom Crkvenjaka u operi Sablazan u dolini Šentflorijanskoj Mihovila Logara. Kritike su bile povoljne i odmah smo gostovali po gradovima u BiH, u Beogradu i Ljubljani. Uslijedile su i manje uloge u Travijati, u Ivanu Groznom, u Marti, Moći sudbine i druge. Napominjem da je odluka bila da studiram u Sarajevu jer sam tu  imao najbolje uvjete, a bio sam blizu Dubrovnika.

Upisao sam muzičku akademiju u Sarajevu u klasi profesorice Brune Špiler kod koje su diplomirale i slavna Ljiljana Molnar Talajić, Milica Zečević, Radmila Smiljanić i druge. No,  iako sam bio student gospođe Špiler, ne smijem zanemariti njezinu asistenticu Blanku Danon Kurpijel, koja je bila jedna divna osoba kao pedagog i kao čovjek. Sa mnom je puno radila. Kako rekoh, teško se živjelo,  a znala je prije sata donijeti pokoji sendvič da mi studenti pojedemo, na čemu sam također veoma zahvalan. 1970. ili 1971. godine diplomiram na Sarajevskoj akademiji. Sarajevo će mi također ostati u sjećanju po savršenoj arhitekturi i ljudima koji su bili veoma srdačni i susretljivi. A da ne zaboravim što je također važno, da su prvi koraci moje supruge kao manekenke bili u Alhosu, što je također bio jedan dodatni prihod za naš život, da bi ona pošla kasnije u svijet visoke mode.

Potom putujete u Zagreb i postajete učenik velikog Vladimira Ružđaka. Koliko je Vaš profesor zaslužan za Vaše kasnije uspjehe? Kakve uspomene na nj nosite?

– Nakon diplomiranja, sa Sarajevske akademije prelazim u Zagreb jer na Zagrebačku akademiju dolazi iz Hamburga veliki i jedinstveni bariton Vladmir Ružđak. Upisujem se ponovno na Zagrebačku akademiju. Postajem njegov prvi đak, ali imam sve predmete, priznaju mi samo predvojničku, sociologiju i psihologiju. Ove druge predmete morao sam ponovno slušati i polagati, ali sam bio presretan jer sam znao tko je moj profesor. 1974. godine kako sam već rekao, diplomirao sam na Zagrebačkoj akademiji u klasi slavnog Vladimira Ružđaka. Dolaskom u Zagreb, moj život se umnogome promijenio. Druga škola, druga okolina, drugi mentalitet, jedino što sam u kazalištu također najviše provodio vremena. Imao sam puno koncerata za vrijeme studija. ’73. godine nastupio sam i na Krapinskom festivalu s pjesmom Zagorski cvet Milana Sigetića. I moja supruga iz Zagreba je već pošla u svijet i počela nositi modele slavnih kreatora.

Na kraju studija pjevali ste Wagnera. Nimalo lagan izbor. Kasnije ste, pak, najviše pjevali Verdija…

– Diplomirao sam kako sam već naveo s operom Didone i Aeneas u Glazbenom zavodu, a u Povijesnom muzeju u Zagrebu imao sam cjelovečernji samostalni koncert opernih arija i solo pjesama. Pjevao sam Verdija, Wagnera, Puccinija, od naših Gotovca i Zajca, te nekoliko pjesama Schuberta i Schumanna. Nažalost, tada je situacija bila teška, nismo imali literature ni Internet,  što danas generacije imaju pred sobom. Nisam mogao čuti strane pjevače jer nisam mogao kupiti ploču da bih ih mogao čuti. Sjećam se dobro arije Wolframa iz opere Tannhauser  R. Wagnera. Ja sam je uvježbao sa svojim profesorima,  ali želio sam čuti kako to drugi veliki pjevači pjevaju. Tada me profesor Ružđak uputio u Austrijsku ambasadu da posudim ploču, i to sam i učinio. Ariju Wolframa pjevao je slavni Fischer Dieskau. Tako sam prvi put čuo nekog drugog kako pjeva Wagnera. No,  ja kao osoba po svom glasu, stasu, temperamentu mislim – a to su mi rekli i moji profesori – čisti sam verdijanac.

I stvarno, u tim ulogama osjećam se najbolje. Bez ikakvog problema otpjevam i najteže pasaže. Već tada se opredjeljujem za Verdija, mada, ako ste prvak u jednoj opernoj kući, ne možete si dozvoliti da pjevate samo Verdija. Postoji repertoar kuće, a vi kao nosilac glavnih uloga morate prihvatiti glavne ili naslovne uloge i drugih skladatelja. Tako sam ja uz Verdija pjevao i mnoge druge uloge stranih skladatelja, a najviše hrvatskih, kao što su Dalmaro i Stranac Jakova Gotovca, Ero s onog svijeta, Ekvinocij, Zlatka, Nikola Šubić Zrinjski kojega sam otpjevao sigurno 30 puta. Fenomenalno mi je odgovarao jer Ivan pl. Zajc je tako lijepo pisao, osjećao sam se kao da pjevam Verdija. Recimo arija Zrinjskog ili duet Eve i Zrinjskoga – čisti su  bel canto i talijanska škola, što se očito vidi …

Iz tih dana nosite prve uspomene i na maestra Vjekoslava Šuteja, koji je puno učinio za glazbeni život u Mostaru.

– Lijepe uspomene me na njega sjećaju. Za vrijeme studija on je također imao i predmet korepeticiju kao dirigent, tako da sam s njim tada radio kao student ariju Renata, ariju Zrinjskog, ariju Figara, što smo i ponovili nekoliko puta u Mostaru. Bio je veliki čovjek, veliki umjetnik, pun duha, mada mu nije lako bilo kao ni meni. Poslije diploma nismo mogli ostati u Zagrebu. On je otišao svojim putem, ja svojim. Dobio je angažman u Splitskoj operi, a ja u Riječkoj, tako da smo se ponovno sreli nakon toliko godina.

Sljedeće veliko ime na putu Vašeg školovanja bila je Biserka Cvejić…

– 1986. godine moja supruga pošto je bila manekenka stalno je uzimala beogradski modni list Bazar. U njemu je tada bio intervju zvijezde Metropolitana Biserke Cvejić koja napušta karijeru i dolazi kao profesor muzičkih umjetnosti u Beograd. Raspisuje se natječaj za studente trećeg stupnja. Imao sam također čast i privilegij da odem na prijemni ispit i da  od pet kandidata uzme mene. Zagrli me poslije audicije i kaže – bit ću sretna ako budeš moj student. Tako je počelo. Bio sam prvi magistar slavne Biserke Cvejić – 1977. godine sam magistrirao. A uza  sve to bio sam profesor muzičke akademije u Osijeku sve do mog odlaska. Magistrirao sam sa cjelovečernjim koncertom solo pjesama – ciklusom  Schumanna Dichterliebe, 6 pjesama Intima Jakova Gotovca i 2 Anakreontske pjesme, zatim predstavom Krabuljni ples, ulogom Renata s partnericom Milkom Stojanović u ulozi Amelije.

Uslijedila je Vaša međunarodna karijera. Vjerujem da nam puno toga možete o njoj ispričati.

– Kako rekoh, sa Riječkom operom gostovao sam u Španjolskoj i Luxemburgu,  a kasnije sam išao sam. Kad sam došao u Osijek, polaganjem audicije – u Njemačkoj sam imao najviše koncerata, na kojima sam izvodio Schumanna i Schuberta. Zatim su uslijedile  Italija, Poljska… Nije naodmet reći da sam gostovao u svim opernim kućama bivše Jugoslavije s opernim predstavama, a i s koncertima.

S kojim ste velikim imenima, u kojim opernim kućama, s kojim dirigentima nastupali…

– Godine prolaze, ne mogu se puno njih sjetiti. Sjetim se prezimena, pola im imena ne znam. Već sam spomenuo kod nas u bivšoj Jugoslaviji Željko Miler, Dragutin Savin, Ivan Štajcer, Miroslav Homen, Nikola Žličar, Vjekoslav Šutej, Ilmar Lapinš, Hajman Klaus, Karlo Kraus, Benić…

Koju ulogu držite krunom karijere? Uvijek ste rado pjevali i domaće skladatelje…

– Verdijev opus je moj fah i moj život. Obožavam bel canto. Za mene osobno talijanska opera je vrhunac opernog stvaralaštva.

Koje baritone osobito cijenite?

– Za mene u moje vrijeme to je bio Tito Gobi. Ljepota glasa je za mene ona  Piera Cappuccillija, od stranih, a od domaćih – moj profesor Vladimir Ružđak. Od današnjih, sve je to negdje prosjek. Moram samo spomenuti što u moj mozak teško ide: da Bog nešto tako može stvoriti: danju i noću preslušavam današnje zvijezde svjetske operne scene Annu Natrebko- sopran i Jonasa Kaufmanna – dramskog tenora, koji su zapravo i jedan i drugi glas – on je i bariton i tenor, ona i sopran i mezzosporan. Noću kad slušam sam, dignem ruke i sam sa sobom govorim: Bože, je li moguće da ovakvo nešto postoji?! Da je Bog dao, ili priroda, ili koje čudo – od fizičke ljepote, talenta, ljepote glasa, izjednačenosti u svim registrima, da s lakoćom pjevaju duboke i visoke tonove bez ikakvog napora, kao da normalno razgovaramo, a zapravo pjevanje i jest lijepi govor.

Vraćate se u domovinu, u rodni kraj i stvarate “čudo u Čerinu”…

– 1982. godine bila je proslava godišnjice ukazanja Gospe u Međugorju. Poziva me pokojni fra Slavko Barbarić da nastupim s Ave Maria, a on će me pratiti na klaviru. Moram priznati da sam ja i prije ukazanja Gospe dolazio u Čerin za slavlje sv. Stjepana i pjevao sakralne stvari, a tih godina Čerin je imao harmonij na kojemu me pratio također fra Slavko Barbarić. On je moja generacija i moj župljanin. Bio je veoma muzikalan i on me jedino razumio. Ali sam tada uvijek bio kratko vrijeme, nisam mogao upoznavati ljude i vidjeti kako je tada bilo na ovim prostorima, a te ’82. godine i kasnije nekoliko puta za ukazanje Gospe ja sam dolazio i pjevao.

Često puta bih spojio nastupe i u Mostaru, Čerinu i Međugorju. U Mostaru moram spomenuti pokojnu Fadilu Čustović koja je bila glavna u Centru za kulturu grada Mostara, tako da me godinama pozivala gdje god da sam bio za Šantićeve večeri i Mostarsko ljeto. Između ostalog, nikad neću zaboraviti cjelovečernji koncert uz gitaru Marija Šimunovića u pećini kraj Starog mosta. Bilo je mnoštvo publike i sjećam se da sam maltene dobio ovacije.

Tako sam ostajao po više dana i promatrao ljude u Međugorju, svom Čerinu i okolici prije 30 godina i prije 20 godina. S obzirom da sam ja cijeli svoj život vapio za Hercegovinom, a možda baš zato što su uvijek govorili – Hercegovac, ganga, gusle, diple, negdje sam imao u podsvijesti da ću se vratiti jednoga dana i otvoriti muzičku školu i pokazati cijelom svijetu da Hercegovina ima talenata. Bog, kad je sijao sjeme, nije razmišljao je li ovo Čerin, Čalići ili Pariz, netko je morao početi. Ja sam odlučio u najvišem naponu pjevačke karijere, s 49 godina, da napustim scenu i vratim se u svoju Hercegovinu, konkretno u Čaliće u Čerin,  u osnovnu školu. Prvo sam za jedan koncert odsjeo u hotelu Anamarija u Međugorju.

Tada su došli ugledni političari tog vremena i svi su savjetovali da se vratim u Hercegovinu – i to sam i učinio, jer je to bila moja velika želja. Kako vidite, ja sam umjetnik, nikako nema  puno razmišljanja, kako bi meni moja supruga rekla –  ti si uistinu samo za scenu, da ima netko da te ima prebaciti helikopterom do kazališta i vratiti –  to bi najbolje bilo, nikad ne razmišljaš kako ćemo živjeti… Samo razmišljaš o kazalištu i pjevanju. I uistinu, ja sam za operu i za scenu živio. Nisam ja bio samo na sceni 2 ili 4 sata koliko je predstava trajala, nego sam bio 24 sata. Ja sam živio za kazalište cijelim svojim bićem. Tako ni tada nisam razmišljao ako se vratim kako i od čega ću živjeti i gdje će biti moja obitelj.

Meni je samo važno bilo da se vratim u Čerin, da obrazujem mlade ljude, da ih učim općoj kulturi i umjetnosti, duhu, bez čega se ne može živjeti. Da se vratim na početak – ja sam obilazio puno ove krajeve i vidio da ljudi nikad nisu bolje živjeli kao danas i sjetim se sirotinje u moje vrijeme, a danas su to ljudi s bijesnim autima, vilama s bazenom i slično. Tko sam ja za njih? Ma nitko. Mislio sam i mislim i danas da od postanka svijeta ljudi na ovim prostorima nisu živjeli kao danas. Sve je tu, ali nema duha. A kako rekoh, bez duha je život ništavilo. Tada sam se vratio, bio je tada na funkciji i ministar Jozo Marić, Valentin Ćorić i drugi. Ja sam se vratio, bio sam godinu dana ministar za sport i kulturu gospodina Joze Marića. No, vidio sam da to nije posao za mene i odlučio sam da se vratim u Čerin. Nisam pitao ni stan, ni pare.

No na sreću gospodin Josip Muselimović je prisustvovao tom razgovoru, i ponudio mi je odmah smještaj u svom hotelu Anamarija u Međugorju, dok se snađem. Tako da sam ja bez auta svako jutro stopirao do Mostara i vraćao se stopom, a kasnije kad sam napustio Mostar, pošao u Čerin, dalje isto tako stopom nastavio. Postoji jedna jako bitna anegdota. Išao bih do mosta u Međugorju iz hotela, išla bi vojska na posao u Tomislavgrad, a svi su me poznavali jer sam skoro svaki dan za njih nastupao i pjevao hrvatske pjesme, pa bih ih pitao u kojem pravcu idete, a oni bi rekli – za Tomislavgrad. Ja bih rekao – ja bih u Čerin, ali nema veze, idem u Tomislavgrad, pa ću se vratiti u Čerin. Tako bih  ja otišao s njima do Tomislavgrada, već sam poznavao neke direktore, otišao bih i popio s njima kavu i nastavio sa svojim planovima – da bi mi  dali kakvu donaciju za jedno računalo ili za jedan instrument. No naravno, složili bismo se u svakom slučaju – bio je uvjet da trebam i ja pjevati, što nije bio nikakav problem. Kad sam došao u čerinsku školu, bio sam zgrožen.

Nisam mogao vjerovati da ljudi koji tu rade, koliko ih je još bilo ostalo, i obrazuju djecu, a čemu i kako nije mi bilo jasno. Nije bilo ni vrata kako treba, bile su 2 letve, a stakala – da ne govorim… I sve drugo – duga priča. Sve devastirano i uništeno. Kada sam došao, nisam znao od kuda da počnem – od vrata, od poda, zidova, namještaja, o drugim stvarima potrebnim za obrazovanje da i ne govorim. Naravno, prvo mi je bilo stalo da uredim školu dostojnu kulture življenja. Prvo sam promijenio vrata, a onda krov, uslijedilo je čišćenje prozora, mijenjanje, čišćenje smeća iz škole, oko vrata, oko škole, na sve strane, zatim krečenje svih učionica i onda mijenjanje poda.

Imao sam sreću da sam imao prijatelja i svog susjeda uglednog pravnika Zvonku Škegru kojega sam zamolio, jer je i on bio đak ove škole, da mi nabavi parket, oko 1000 kvadrata, a on to može i rado je to  dočekao. Naravno, to je i učinio. To sam sve radio 6., 7., 8. i 9. mjesec, pa sam molio ministarstvo, zbog radova, da škola kasnije počne. Došao je potpuno novi namještaj, novi stolovi i klupe i učila ona najpotrebnija, koja su trebala za početak nastave. Naravno još da ne zaboravim – struja i sportska dvorana su bili u velikoj opasnosti. Tada se ponudio moj stari đak Mate Miletić i on je donirao, cijelu struju i sve osigurače i cijelu dvoranu je obnovio, tako da je sve bilo sigurno. To je bio samo početak moje radosti i moje patnje u budućim godinama. Želja mi je bila da dam toj djeci sve ono što meni ta škola i sredina nisu mogli pružiti.

Kulturu odijevanja, hodanja, govora, ponašanja, i sve što spada u oblikovanje jednog kulturnog čovjeka i jednu  opću kulturu, tako da sam odmah razmišljao kako i na koji način uvesti dva jezika i informatiku. Bez ta dva predmeta nemoguće je danas u svijet, a ni u moje vrijeme, i želja mi je bila da to pružim djeci s ovih prostora. No, moram priznati, ja sam čovjek scene i nisam poznavao zakone i sve sam to činio na svoju ruku,  kao da je to moja kuća. Išao sam srcem i nisam nikako mogao shvatiti koji to zakon ja moram pitati da djeci uvedem dva jezika, informatiku i glazbu.

No,  kasnije sam shvatio, a i danas evo kad shvatim i slušam Hrvatsku – oni tek sada uvode dva jezika i informatiku,  što sam ja  učinio u selu prije 23 godine. No, moram se zahvaliti nekim ljudima u ministarstvu, a i u Pedagoškom zavodu koji su mi dopustili da uvedem u nastavu njemački i engleski jezik i informatiku. Kad sam sve to napravio, jer,  kako rekoh bez duha nema života, odlučio sam osnovati glazbenu školu i raspisati natječaj za djecu, za mlade talente, ništa manje nego pet odjela – za violinu, violončelo, gitaru, flautu i klavir.

Na moju radost, prijavilo se 120 učenika iz svih krajeva i okolice naše općine. Sve je hrlilo na Čerin, a tko ne bi. Prva škola u državi koja je imala 2 jezika, 18 računala i glazbenu školu sa 5 odjeljenja. Tako da sam prve i druge godine imao problem: djeca koja su se trebala upisati u Čitluk, nisu to htjela, nego u Čerin, a što se tiče glazbe, to su roditelji dovozili djecu iz Čitluka, Čapljine, Ljubuškog, Mostara, Gruda, Širokog Brijega…no, da nisam ništa drugo – kako je lijepo to sve što sam doživio tada. Pa za par godina kasnije, ma svaka osnovna škola otvorila je glazbeni odjel, i mislim da je to već postignut uspjeh. Što se tiče Čerinske škole, uspjeh svih đaka bio je na zavidnom nivou. Pružio sa im sve moguće šanse i mogućnosti, šta je god kome trebalo. Sam sam nabavljao instrumente za glazbu. Sam sam nabavljao računala. Moram priznati da za svako to računalo sam ja nastupao i dao sebe svojim glasom, a isto tako i za instrumente. Sve sam morao to otplatiti svojim glasom, ali  sam bio sretan i zadovoljan.

Kad se sjetim svog djetinjstva, a sad, odjednom  čujete čerinski zbor kako pjeva Ave verum corpus ntum. To nije sličilo na školu, nego na vilu u kojoj su parketi bili lakirani, 6 klavira, 8 gitara, 8 violina, 6 flauta. Sve sam to bio osigurao učenicima, a profesori su bili svi iz Hrvatske i fantastično sam ih plaćao, čak nekima i auto kupio da bi mogli dolaziti i učiti djecu svirati. Moram priznati, škola u Čerinu postala je ubrzo, već prve godine – čudo, poznata maltene diljem cijelog svijeta. Ljudi su se javljali iz svih krajeva i davali podršku i divljenje. Bilo je zanimljivo. Ljudi koji su prolazili sa Širokog Brijega za Međugorje divili su se školi, urednosti, kulturi, finoći učenika i svemu  što pripada jednog suvremenoj i modernoj obrazovnoj instituciji – škola koja je imala 15 prostorija s hrastovim parketom,  ofarbanim kromos lakom, svaki učenik je imao svoj ormarić, patike.

Školi sa 100 saksija cvijeća, 50 eksponata slika, kabinetima  sa ukrasima i klavirima, zavjesama i baroknim pećima… Svakome se činilo da je u nekakvom dvorcu, a iza svakih vrata čuje se zvuk violine, gitare, flaute, klavira. Nikakav problem nije bio sve organizirati. Do podne je bila osnovna škola, a poslijepodne glazbena. Svi profesori su dolazili iz Hrvatske. Za svaki Uskrs i Božić učenici su imali završni koncert u crkvi sv. Stjepana u Čerinu. Osobno sam ja s njima nastupao, a nastupali smo i nekoliko puta u Hrvatskom domu Kosača u Mostaru, zatim u Ljubuškom, Čapljini, Širokom Brijegu i još puno mjesta na ovim prostorima.

Napominjem također da je osposobljena i knjižnica, da su učenici imali svu školsku literaturu. Također napominjem,  đaci tadašnje škole u Čerinu išli su na natjecanja  iz flaute, klavira, gitare, čela. Dobivali su prve nagrade, od  kojih mogu spomenuti kao dobitnicu  i jednu od vrhunskih danas poznatih svjetskih pijanistica, prvu generaciju klavira – Željku Mandarić. Također moram spomenuti i to da sam kao bivši ravnatelj tadašnje škole, uz pomoć svojih prijatelja 5 godina na more vodio po 30 učenika, gdje su ostajali 2 tjedna, kupali se, uživali, naučili plivati i uz to imali radionice glazbe, likovne umjetnosti, književnosti, jezika i drugo.
Nemojte zaboraviti napisati da sam sve žrtvovao, cijeloga sebe, svoja materijalna sredstva, donio u školu svoj klavir, svoju sliku, svoj tepih, svoju vazu, dakle sve da bih oplemenio i pokazao djeci što znači kultura življenja. I to ne zaboravite – da sam dobio otkaz bez ikakvog obrazloženja, ni prava žalbe.

Pisalo je samo-izišao mandat, a potpisala ga tadašnja ravnateljica doma zdravlja u Čitluku, ime joj neću spominjat jer bi joj činio reklamu. Dobro me premlatili, završio na neuropsihijatriji i ostao na ulici. Napišite da nikako kao čovjek i umjetnik ne mogu shvatiti jedno: kad su me mnogi trebali, bili su uz mene, a kad se sve ovo dogodilo, umiješala se politika i pojedinci i učinili to što su učinili – da me se makne, jer stara je poslovica: Sve ti ljudi mogu oprostiti, ali uspjeh nikako!, ne mogu shvatiti da nitko od tih ljudi nije tada bio uz mene i da mi nije ponudio nekakvu pomoć… A ja moram priznati danas kad se prisjetim svega toga, sretan sam i ponosan da ni od koga ništa nisam tražio, niti sam se kome obraćao da mi se pomogne ili se žalio da mi se nepravda čini.

Završilo je tako kako je završilo. No, sreća da sam ja imao sve tri akademije završene u bivšoj Jugoslaviji i kao čovjek koji je obišao Europu – a već sam bio docent Sveučilišta u Osijeku – pa nije bilo problema da nastavim profesorsku karijeru na ovim prostorima, jer sam znao još uvijek da me netko treba. Obratio sam se gospođi Đulsi Barjamović s Univerziteta Džemala Bijedića i odmah mi je dala 2 kolegija. Zatim Elbisa Ustamujić, dekanica humanističkih znanosti također tog univerziteta dala mi je dva kolegija, Meliha Kulukčija uvela je solo pjevanje u Pavarotti centru… Da ne zaboravim, što se tiče hrvatskog sveučilišta – ja sam se i njima obratio. Molio sam da mi samo dadnu 2-3 studenta da bi netko ostao iza mene, no nisu to prihvatili. Rekli su mi da oni imaju profesore iz Splita.

Na scenu sam se mogao vratiti, ali godine su prošle, želio sam pošto – poto ostati na ovim prostorima jer sam već prodao stan u Zagrebu i Osijeku i napravio kuću na svojoj rodnoj kući u Čalićima, u kojoj i danas živim. Zato sam zahvalan svim ovim ljudima koji su mi bili pri ruci  u najtežim trenucima i pomogli. Ni danas ne mogu shvatiti sve ovo što su mi napravili pojedinci u mom rodnom kraju. Pitam se tko su ti ljudi, gdje im je etika, gdje im je moral. Ja tu nisam živio, ne poznajem nikoga. Napravio sam nešto što oni ni da se ponovo rode nikad neće napraviti i nikad neće biti Zovko. Nije mi jasno nikako da ti ljudi idu u crkvu, vjeruju u Boga, a iza toga stoji sasvim nešto drugo. Često puta, već sam to spomenuo u nekim novinama, odem kod svoje rodice koja je sjajna, lijepa i pametna psihologija pa pitam –  rodice je li sa mnom nešto nije u redu, a ona mi odgovara: Rođače sve je s tobom u redu, ljudi ne razumiju tvoj jezik.

Ostvarili ste sjajnu suradnju s profesoricom klavira Melihom Kulukčija, proputovali s njom koncertirajući puno zemalja.

– Što se tiče gospođe Kulukčije i mene, nagrada je uslijedila pravedno, jer ako je itko začetnik mira na ovim prostorima Hrvata, Muslimana i Srba, ako je itko – moram to reći: to sam ja i gospođa Kulukčija. Ja sam to pokazao svojim djelovanjem i življenjem na ovim prostorima. Profesorica Kulukčija je osoba s kojom ja surađujem već od srednjoškolskih dana Sarajevske akademije, Šantićevih večeri, Mostarskog ljeta pa sve do danas. Ona je moj pratilac na svim koncertima.

Kako danas provodite umirovljeničke dane? Imate li hobi?

– U mirovini sam već 5 godina i osjećam se fantastično. Mislim da sam u super formi i fizičkoj i psihičkoj.Godine naravno čine svoje, ali sam sretan, zadovoljan. Iako živim u okruženju s ljudima drugih profila i pogleda na život – tu sam i moram se uklopiti. Bude mi nekad teško, iako ja često puta idem u Split i Sarajevo i slušam operu, zatim u Dubrovnik na koncerte, dramske predstave… Moj sin kaže: E, stari moj, što si tražio, to si našao. Jesi li mogao biti u Zagrebi ili u Osijeku ili u Beču, imati svoje društvo i uživati u glazbi i umjetnostima, jer koliko znam – umjetnost je tvoj život. Svaki tjedan idem 2 puta u Dubrovnik, imam lijep vrt, voće, cvijeće, zalijevam, slušam operne pjevače dan i noć, imam psa Bobija koji mi je danas sve. Ne znam da li takvu radost i ljubav može pružiti čovjek. Kad bih se po drugi put rodio želio bih biti dramski sopran. Obožavam heroine Verdijevih opera kao što je Aida, Trubadur, Krabuljni ples, Magbet i druge. Od svih pjevača današnjice, sve poslušam i na kraju za poslasticu pustim Mariju Callas koja je jedinstvena i neponovljiva za sva vremena, koju Bog samo jednom stvara. Već sam Vam rekao da je fama o meni bila da nikad u školu nisam išao ali i Isus je rekao – svugdje je bolje nego među svojima… Ali opet, čast izuzetcima.

Vesna Hlavaček ( Dnevni list)