Kliker.info

Već četiri decenije omiljen je među publikom. On je velikan pozorišne i filmske scene, omiljeno TV lice, kralj kabarea, glumac i reditelj, autor kultnih predstava “Glumac je… glumac je… glumac je…”, “CABAres CABArei”, “Međuigre 0-24”.On je Zijah Sokolović (65), Sarajlija koji živi na više svjetskih adresa, a na scenu Bosanskog narodnog pozorišta, oči u oči sa zeničkom publikom, izaći će večeras u 20 sati. Izvest će životnu komediju „CABAres CABArei”.

Vrijeme starenja

Šta želite poručiti publici uoči predstave?

– Da napuste malo stvarnost i potraže svoje mjesto u iluziji pozorišta. To je jedino mjesto gdje se ne osjeća vrijeme starenja.

„CABAres CABArei” traje već dvije decenije.

– Trajat će dok bude zdravlja, zdravog razuma i volje. Prva dramska radnja kabarea je „kriza srednjih godina”, a po prirodi svijeta i samog čovjeka svake godine dolaze novi pacijenti da se kabaretski osvijeste i popričaju sa svojim mravima, a svake godine, poneki krizni ispadne iz kombinacije i sam dolazi da gleda gdje je bio, kada nije znao šta mu se događa.

Vjerujem da Vam ta naklonost publike godi.

– Da, naklonost da se prepuste da kroz formu kabarea nekulturni razmišljamo o kulturi starenja, a to je druga dramska radnja mog kabarea!

Kabare govori o dezorijentiranosti modernog čovjeka.

– Da. Čovjek danas ima toliko nepotrebnih informacija, toliko političkih i vjerskih i historijskih činjenica o kojima ne zna ništa, ali se intenzivno njima bavi svaki dan, čak i održava redovne seksualne odnose. I naravno da je dezorijentiran. Zbunjen. Čak je i prestao da misli, jer ga je strah od ličnih stavova i misli.

Gdje je obični čovjek danas?

– U ludnici. Nije još lud potpuno, a vjeruje da neće biti.

I čemu se može nadati?

– Da pobijedi njegov narod! Da njegova vjera bude jedina. Da njegova historija bude prava i istinita. Da njegovi lopovi budu najveći i neuhvatljivi. I tada će mu se jaja produžiti. To je utopija, a šta čovjek zna šta je utopija. Nada je u bilo kojem obliku umjetnosti gdje se i utopija stvarnosti doima kao iluzija!

Na književno kritički i satirični način komentirate političke događaje i društvena stanja kroz projekte koje radite.

– Ne, ne. Ja samo pokušavam, kabaretski, da za sve đubre svakodnevnog političko-kapitalističkog oblika pronađem depo u svojoj glavi i da pokušam koliko-toliko da osmislim pozitivno vrijeme…

Da ste u poziciji da odlučujete, da imate vlast, šta biste uradili?

– Pa ja već imam neki oblik vlasti i moći. Imam umjetnost. Imam pozorište. Ja sam glumac. I zato igram. To radim. Igram. Glumim. Svaki čovjek bi trebao raditi ono što je po zanimanju ili funkciji i tako graditi svijet, a ne svojim karakterom, koji je danas skoro uvijek primitivan i malograđanski, kontrolira svijet i pravi ga prema svojim prljavim čarapama i svojim usranim gaćama. I dograđuje opljačkanim kapitalom. I da se slika sa sisatim starletama.

Institucionalna kultura u BiH i zemljama regiona na rubu je opstanka. Čemu se možemo nadati?

– Kada budemo ljudi, a ne budemo nacije i vjere, imat ćemo ono što nam kao ljudima i pripada.

Je li teže nasmijati nego rasplakati publiku, kako tvrde mnoge Vaše kolege?

– Ljudi danas ne znaju ni da se iskreno smiju, niti da plaču. Jer su dezorijentirani! Tragično traže da se iz stvarnosti nasmiju u pozorišnoj iluziji. I to im je jedino smiješno.

Biti sretan

Veliki povratak na sarajevsku teatarsku scenu imali ste nedavno predstavom „Divlje meso”, koju je režirao Dino Mustafić.

– Tekst Gorana Stefanovskog, nastao davnih 80-ih, jedan je od najboljih svjetskih tekstova, koji govori i o suštinskim promjena svijeta i ove planete, a i Balkana, kao njegovog sastavnog dijela. Dolazak nacizma. Dolazak kapitala. To je predstava u gradu Sarajevu, koju svaki građanin, pa i seljak koji nema te navike, pa i političari koji imaju lični strah od umjetnosti, mora da gleda. To je predstava o nama! To je naša tragičnost i dramatičnost dignuta na nivo poezije. To je sjajna predstava!

Zašto je tužio Općinu Sanski Most

Tužili ste Općinu Sanski Most jer su izigrali Vaše povjerenje i dogovor kada ste kreirali Festival SMIF. Vjerujete li da će pravda biti zadovoljena?

– Hvala za to pitanje, ali ne bih preko novina polemisao o tom “nesporazumu”. Na poziv Općine Sanski Most godinu sam gradio i osmislio Sanski Most Internacionalni festival. Na tom festivalu   bilo je devet pozorišnih premijera. Bilo je trideset pozorišnih radionica sa više od 500 djece, koja su stjecala osnovna znanja o svim elementima pozorišne umjetnosti i komunikacije. Festival nije nastavljen, ostali su neplaćeni računi…

Postao vjeran sebi u procesu promjena

Kada se osvrnete na godine iza Vas, koliko je bilo teško izgraditi ime, ostati vjeran sebi i umjetnosti?

– Ne bih se još osvrtao, to mi zvuči pomalo simbolično… Mislim da sam kroz zanimanje glumca i vjernost pozorištu i toj umjetnosti izgrađivao svoj karakter i popravljao svoje predrasude naslage vaspitanja, mita i ličnog i kolektivnog primitivizma. Tako sam postao vjeran sebi u procesu promjena.

Monodrama kao knjiga

Radite li nove pozorišne projekte koje biste ovom prilikom mogli predstaviti?

– U okviru The/Arto projekta, na inicijativu EU i SAD, sada radim predstavu o demokratiji. U Beogradu. Tamo će se i igrati prvih stotinjak predstava. Izašla mi je ovih dana u Zagrebu i knjiga “Glumac… je glumac… je glumac”, prema istoimenoj monodrami koju igram 38 godina. E, to je biti sretan!

M. Čustović (Avaz)