Kliker.info

Ponedjeljak Kao i svaki ponedeljak, i ovaj opravdava zašto je to za većinu ljudi, pa i za mene, najgori dan u tjednu. Cijeli sam vikend neuspješno pokušavao provesti što više vremena sa suprugom i kćeri, ali stalno iskrsnu neke nove i nepredvidive obaveze. U 10 sati Predsjedništvo održalo je sastanak s američkim veleposlanikom koji nam je objasnio nekoliko detalja i poželio nam sreću i ponovni sastanak. Novinari stalno zovu u Ured i raspituju se o našem odlasku u Irak. Držeći se dogovora, moja je savjetnica za odnose s javnošću na mukama ali nekako uspijeva izbjeći davanje nekih preciznijih podataka i detalja. U 11.30 sati odlazim na snimanje priloga za emisiju "60 minuta" na FTV, a pitanja su bila vezana za moj posjet Banjoj Luci i općini Dobretic.S FTV-a odlazim kući, a tu se s kćeri Lanom i suprugom opraštam uz brdo poljubaca i zagrljaja te uz neizbježno, po tisuću puta: "Pazi se, javi se." Svi muževi znaju kako je to. Napuštam neboder, a već mi nedostaju!Nevjerojatno, ali istinito, prvi put supruga mi izričito skreće pozornost da mi ne padne na pamet da joj nešto kupim na ovom putovanju. Zanimljivo. Budući da zrakoplov za Istanbul polijeće u 14 sati, u skladu s dogovorom u Zračnu luku dolazim u 12.40, ali ispada da se jedini predsjednik drži dogovorenog. U Zračnoj luci nema niti moga šefa ureda, niti savjetnika Željka Kneza, koji sa mnom putuju u Irak. Nakon pola sata dolaze uz izgovor da su kasnili jer su napravili malo "oproštajno" slavlje u uredu.U 14 sati polijećemo u Istanbul. Let je relativno kratak otprilike 90 minuta. U Zračnoj luci dočekuje nas naša veleposlanica u Turskoj i konzul u Istanbulu Jusuf Pusina. Kako zrakoplov za Kuvajt polijeće u 21.20 sati, nakon kratkog dogovora odlazimo na ručak u ljetovalište Florya u blizini zračne luke. Florya je zatvoreni tip ljetovališta, koje čuva i održava policija. To je mjesto važno Turcima jer je tu za života dolazio Kemal Ataturk zbog zdravstvenih problema, koje je liječio boravkom na morskoj obali. Posjetili smo i kompleks u kojem je Ataturk boravio u Flory. Fascinantno je kako Turci pomno i s nevjerojatnim poštovanjem govore o njemu te paze i vode računa o svakom dijelu namještaja koji je koristio. Ručak je protekao u ugodnom razgovoru, a tijekom ručka pridružili su nam se prijatelji i znanci iz Istanbula, većinom utjecajni ljudi porijeklom ili iz BiH ili iz Sandžaka. Malo mi je neobično i upalo mi je u oči što takvo prelijepo ljetovalište i odmaralište osigurava policija naoružana automatskim puškama. Oko 21.30 sati polijećemo iz Istanbula za Kuvajt. Prije polaska opći smijeh svih izazvao je zaključak savjetnika Kneza da se u životu nikad nije tako najeo, a da nije okusio mesa, aludirajući na ribu koja je bila na meniju za ručak. Utorak Kroz Irak u pratnji Apacha U Kuvajt slijećemo nakon četiri sata leta, koji prolazi više-manje u tišini jer su svi poprilično iscrpljeni. Poslije kratkog osvježenja i dogovora s našim veleposlanikom, koji nas je dočekao u zračnoj luci, odlazimo prema rezidenciji kuvajtskog emira, koji nam je velikodušno, i to cijelom našem izaslanstvu, stavio na raspolaganje svoju rezidenciju.Upoznavaju nas da to nikako nije pravilo, pogotovo kada je riječ o proputovanjima ili neslužbenim posjetima, ali kako je riječ o izaslanstvu iz BiH, napravljena je iznimka. Dobro je znati da postoje i zemlje i njihovi vođe, koji cijene i samu činjenicu da im dolazi neko iz BiH. Pogotovo zato što to nije često.Tu doživljavam prvi šok. Nakon izlaska iz klimatizirane zgrade zračne luke, zapuhnula me nevjerojatna vrućina, i to sat poslije ponoći. Nenaviknut na takvo što, pogledao sam na ulični termometar koji je pokazivao 34 Celzijeva stupnja. Prva mi je pomisao bila: "Što nas tek sutra čeka?" Nakon dolaska u rezidenciju, u kojoj smo primljeni uz najveće državničke počasti i uz pažnju svojstvenu samo pravim prijateljima, oko 2 sata poslije ponoći i poslije dogovora s mojom ekipom o sutrašnjem odlasku u posjet našim momcima u bazi Divanya, razilazimo se po sobama na kratkotrajni odmor jer je u 3.30 sati, a polazak je iz rezidencije u 4.30 sati. Iscrpljujuće, ali veoma važno putovanje. Nakon 12 godina ponovni odlazak u ratnu zonu. Budimo se u 3.30 sati. Nakon nepunih sat i pol, ustajemo i spremamo se u Bagdad. Prvi put nakon 12 godina oblačim uniformu, jednaku onakvu kakvu koriste naši vojnici u misiji u Iraku. Mislim da je to prikladno, ponajprije jer je riječ o ratnoj zoni, a i nekako mi se čini da time našim vojnicima u Iraku odaješ dužno poštovanje. To mi je prvi put u životu da sa zadovoljstvom oblačim uniformu. Čudno, ali istinito. U 5.30 sati smo u vojnoj zračnoj luci u Kuvajtu, točnije u dijelu zračne luke pod američkom kontrolom. Tu cjelokupno izaslanstvo dobiva šljemove, pancirne prsluke i plinske maske, što u svih izaziva bujice šaljivih komentara i više nas razveseljava nego što nas zabrinjava, iako je nošenje te opreme pravilo bez iznimke za sve koji lete iz Kuvajta u Irak. Izgleda da najviše ja gunđam jer toliko opreme na sebi nikad nisam nosio tijekom četiri godine rata.Ukrcavamo se u transportni američki zrakoplov C-130. Nakon sat i pol leta slijećemo u Bagdad, u ratnu zonu. Sa svojih gotovo četiri milijuna stanovnika, iz zraka Bagdad je nepregledan jer većina su kuća prizemnice ili jednokatnice, koje se pružaju do kraja horizonta na sve četiri strane svijeta. Poslije slijetanja na zračnu luku, dočekuje nas zapovjednik za vezu OS BiH u Bagdadu, koji drži kratki brifing članovima Predsjedništva, nakon čega nam zapovjednik iz koalicijskih snaga potanko predstavlja situaciju. Tu se naša ekspedicija prepolovljuje. Pola izaslanstva ostaje u zračnoj luci u Bagdadu, a ostatak će se helikopterima prevesti u bazu ECHO, odnosno u blizinu grada Al Diwanyja, otprilike 200 kilometara južno od Bagdada. Predsjedništvo prvi put odlazi na put, i to helikopterom, bez osobnog osiguranja. Nebojša komentira da nam mogu sve prigovoriti osim da smo kukavice. Veoma utješna izjava, posebno u Bagdadu, a stvarno nam, nešto razmišljam, u takvoj situaciji ne bi bili od neke koristi.Svaki član Predsjedništva BiH putuje s po jednim savjetnikom. Sa mnom je šef mojeg ureda. Također, s nama su i ministar obrane Cikotić sa šefom ureda, general Vlado Džoić i Mirsad Besić iz protokola Predsjedništva BiH.Temperatura je već otprilike 40 Celzijevih stupnjeva, ali ne znojimo se jer vlaga u zraku nije velika. Ukrcavamo se po sedmorica u dva transportna helikoptera koja prate dva borbena helikoptera Apach. Nebojša je sa mnom, a Haris je u drugom helikopteru. Šalimo se da je to zato da nam pobunjenici ne bi jednim projektilom obezglavili državu. Tek se u helikopterima vidi ozbiljnost rata. Helikopteri nemaju prozora, a sa svake je strane po jedan mitraljezac s prstom na obaraču, koji pomno prate situaciju na zemlji. Nebojša i Haris pomalo mi komično izgledaju s pancirkama preko bijelih košulja i sa šljemovima na glavi.Naposredno prije slijetanja helikopteri su ispalili mamce protiv projektila zemlja-zrak, ne raspitujemo se zašto jer znamo, a u helikopterima je takva buka da je besmisleno bilo što pitati ili pokušavati razgovarati. Komuniciramo pokretima ruku. Nebojša na kraju komentira, onako kao za sebe, da nas ovako mogu skinuti iz svakoga poljskog WC-a, i to običnom papovkom.Nakon leta koji traje nešto vise od sat vremena, slijećemo u kamp ECHO. Vojna baza puna pijeska, čak i u zraku, potpuno ograđena betonskim zidom i s mnogo priručnih betonskih nadzemnih skloništa na svakom koraku, i to zato da se vojnici mogu brzo skloniti na sigurno u slučaju raketnog ili artiljerijskog napada. Nakon dolaska dočekuje nas Pawel Lamla, poljski general, zapovjednik Multinacionalne divizije – središnji jug, koji nam predaje izvješće, a potom nas podrobnije sa svojim suradnicima upoznava sa situacijom u zoni odgovornosti pod njegovim zapovjedništvom, u kojoj je smještena i naša jedinica. Nakon toga neizbježnog službenog dijela, susrećemo se s našim vojnicima. Svi su s pancirkama i šljemovima i s bluzama dugih rukava jer ako bi nosili maijce kratkih rukava, brzo bi dobili opekotine od nemilosrdna sunca. Susret je iznimno srdačan i otvoren, a i oni su iznenađeni jer su mislili da će se Predsjedništvo biti malo na sigurnom u Bagdadu te da neće doći u bazu. Svi smo iznimno zadovoljni.Momci su pravi profesionalci i ponašaju se u skladu sa shvaćanjem da su u ratnoj zoni, u kojoj svatko svakog trenutka može biti meta. Smješkam se gledajući Harisa i Nebojšu jer mi stvarno u bijelim košuljama sliče na dva liječnika u pustinji. Čitateljima moram objasniti da je misija naših vojnika skupljanje i uništavanje neeksplodiranih ubojitih sredstava na površini zemlje.Njihov posao nije otkopavanje ili traženje ubojitih sredstava ispod zemlje. Irak je doslovce prepun takvih eksplozivnih sredstava jer su saveznici najprije bombardirali skladišta streljiva i većina njih je uništena, ali streljivo i granate nisu aktivirane nego su samo razasute kilometrima unaokolo. Na pojedinim mjestima Sadam Husein sagradio je skladišta streljiva, jedno do drugog u dužini i do 30 km pa se onda može zamisliti koliko je to streljivo širom Iraka, a nitko još i ne pomišlja o tome koliko je toga pod zemljom. Pikanterija je da je veliki dio tog razasutog streljiva proizveden u tvornicama namjenske industrije bivše Jugoslavije.Iskreno govoreći, stvarno sam sretan što naši momci rade tu vrstu najmanje opasnih aktivnosti od posla razminiranja i uklanjanja neeksplodiranih sredstava, ako uopće ima bilo što što je malo opasno. Stvarno, svaka čast momcima, biti vojnik doista je jedna od najtežih profesija.Nakon tri sata opraštamo se s našim vojnicima i polazimo u Bagdad na sastanak s generalom Davidom Petraeusom, zapovjednikom Multinacionalnih snaga u Iraku i s američkim veleposlanikom u Iraku. Taj je susret protekao u prijateljskom razgovoru jer je, među ostalim, general Petraeus proveo godinu dana na sličnoj dužnosti u BiH.Svi gunđamo da Irak ne sliči arapskoj zemlji kao što je Kuvajt jer su Amerikanci uveli stroga "nepušačka" pravila pa je pušenje dopušteno samo na otvorenom. To nam je veliki problem jer smo sva trojica veliki pušači, a nekako ta želja posebno raste u ratnim zonama. Šalimo se da bismo sigurno, ako bismo ostali dulje u Bagdadu, poginuli, i to zbog pušenja ispred zgrada.Nakon završetka sastanka, polako se pripremamo za odlazak u zračnu luku, i to helikopterima iz Zelene zone jer bi vožnja do zračne luke, prema mišljenju američkih vojnika i službenika, bila veoma rizična, a kako sam shvatio, gotovo samoubilačka. U tom je trenutku odjeknulo pet, šest detonacija, prema mojoj procjeni, nekoliko kilometara daleko, ali ipak se oglašava alarm i svi panično ulijeću u kompleks zgrada, koje su bile Sadamove palače. Nas gotovo moraju utjerati unutra jer smo tek zapalili cigaretu, ali ipak poštujemo pravila. Kasnije sam na večer doznao da je od toga artiljerijskog napada poginulo 10 osoba, a 20-ak ranjeno. Tužno i tragično! Nakon prestanku uzbune, ukrcavamo se u helikoptere koji nas prevoze u zračnu luku, u kojoj se sastajemo s ostatkom izaslanstva, koje je provelo veći dio dana u bagdadskoj zračnoj luci ne radeći ništa i ubijajući se od dosade i vrućine. Brzo se ukrcavamo u zrakoplov i krećemo natrag u Kuvajt. Oko 19 sati slijećemo u Kuvajt i najprije sa zadovoljstvom vraćamo kacige i pancirke. Svi smo iscrpljeni, a to najbolje oslikava izjava našeg šefa protokola Mirsada Besića, koji kaže da za 15 godina rada u protokolu Predsjedništva BiH nikad nije imao teže i napornije putovanje.Nakon dolaska u rezidenciju kuvajtskog emira i kratke večere, svi se, začuđujuće spontano, razilazimo po sobama. Doista, tek kada sam legao u krevet, motajući film u glavi, palo mi je na pamet da smo danas bili sretni znajući koliko je stvari moglo krenuti naopako. Srijeda U Kuvajtu o novcu za koridor Ujutro u rezidenciji imamo seriju sastanaka. Ponajprije je sastanak s kuvajtskim premijerom Shaikhom Naserom Muhammedom Al Sabahom, a potom s direktorom Fonda za arapski ekonomski razvoj i kuvajtske investicijske agencije.Iznenađen sam koliko naši sugovornici dobro poznaju stanje u BiH, a pogotovo sam pozitivno iznenađen njihovom dobronamjernošću. Oni bi stvarno voljeli i željeli raditi s nama, ali i osim te njihove sklonosti prema BiH, nema teorije da bi doveli u pitanje, odnosno žrtvovali ekspeditivnost, profesionalizam i kvalitetu u eventualnim poslovima s Bosnom i Hercegovinom. Upravo ono što nama najviše nedostaje. Kako bi čitateljima bilo jasnije o obujmu investicija koje kuvajtska vlada planira ostvariti, najbolje govori podatak da u sljedećih 12 godina planiraju ostavriti investicije od 400 milijardi dolara. Nakon toga doista mi postaje malo nezgodno misliti sva naša unutarnja natezanja i nedjelotvornost o koridoru Vc. Tek kada se čuju takve stvari, i najveći romantičari shvate koliko smo mali. Poslijepodne odlazimo na ručak u poznate kuvajtske vodotornjeve, koji su i državni simbol, a u čijoj su gradnji sudjelovale i tvrtke iz bivše Jugoslavije. Stvarno izgledaju veličanstveno imajući u vidu to da su napravljeni gotovo prije 30-ak godina.Polako se pripremamo za ponoćni let za Istanbul. Iskreno se nadam da mi supruga neće pročitati ovo što sam napisao.