Kliker.info

Bila neka neuredna, zapuštena i posvemu neugledna i neprivlačna djevojka. O sebi je, dakako, mislila sve najbolje i silno je željela da je i svi drugi takvom vide.

Nastojala je doći na sve prijeme, biti viđena, primijećena, svidjeti se, biti pozvana na bal. Ali bezuspješno. Drugi su vidjeli kako je neumivena, nezačešljana, šlampavo a nerijetko i neukusno, da ne kažemo i nakaradno, odjevena.

Piše : Željko Ivanković (Autograf.hr)

Dobronamjerni su je prvo diskretno opominjali nastojeći joj pomoći, ukazivati na propuste, jer je objektivno bila ljepša nego je to o njoj većina mislila, ali i, nažalost, neuglednija nego je to sama o sebi mislila.

A onda su je, uz sve one pakosne i zlonamjerne, i ti najbliži, dobronamjerni, s vremenom počeli izbjegavati i nisu marili za nju, čak i kad bi ponešto i poradila na svom izgledu, na odjeći, na privlačnosti i uglađenosti. Jer, nažalost, sve to budi zakratko, kratak blijesak nakon čega bi se opet opustila i zapustila i jedva da bi je itko više i primjećivao, koliko god se trudila biti ne samo viđena nego i dopadljiva.

Čak su joj s vremenom počeli pokazivati koliko je ne vole, pa i preziru. Okretali su joj leđa, gurali je ustranu i oni koji su joj nekad s blagonaklonošću, a poslije s dobronamjernim sažaljenjem prilazili.

Da je bila malo svjesnija, koliko je dobro mislila o sebi, sama bi primijetila da je sve rjeđe pozivana, a tamo i gdje je bila vidjela bi da ju većina na prijemima i balovima napadno izbjegava, čak više i ne nastojeći naći uljudne načine da joj to i pokaže.

Ona se, začudo, ni na što od toga nije osvrtala. Čak i kad bi joj se neuvijeno dalo do znanja da bi ponešto trebala čuti i vidjeti, i to je, na neki svoj čudan način umišljena, izbjegavala. Ni čuti ni znati išta, čak niti od nekad sklonih joj osoba.

Ni kad bi glasno pred njom i s prezirom bila izgovorena imena njezinih savjetnika, ni kad bi ih častili pogrdama, nazivajući ih lažovima i zlostavljačima, obmanjivačima, nije se osvrtala.

O njoj i njezinim obmanjivačima, u međuvremenu su počele kružiti najgore podrugačice, ismijavanja, a pošalice bez ikakva ukusa postale su svakodnevica. No, govorilo se, kakva je dobro da je itko uopće uzima u usta, pa makar i u najogavnijim ogovaranjima.

Čudno, čudilo se sve više njih tražeći način da joj onemoguće ulazak i među preostalo, iz dana u dan sve manje društvo, u kojemu su se kretali oni koji su za nju nekoć imali poneku malu simpatiju ili, točnije, sažaljenje za njezinu lošu prošlost.

No, badava, djevojku su na te prijeme uporno slali lažljivi savjetnici nastojeći je se i sami riješiti. Udaljiti je što više od njezina ionako skromna dvora, koji je sve više propadao i postajao ruina na porugu, a kako bi iza njezinih leđa uzeli i ono malo preostala joj blaga i ugleda iza ne baš uvijek lijepe, ali ipak spomena vrijedne obiteljske tradicije.

Za to su vrijeme obmanjivači, jednako kao i nju, sve njezine podanike uporno uvjeravali kako je ona lijepa, poželjna na dvorovima i balovima i kako bi što češće trebala biti ondje, daleko od svoga imanja, a ona im širom otvorena srca, sa sve većim okovima na nogama i rukama, vjerovala. Jer je vidjela na njihovim licima smiješak, a iz usta slušala sve same pohvale.

U svojoj naivnosti nije vidjela koliko su oni prefrigani laskavci koji su je pretvorili u svoju robinju, taokinju, koju bi izdali i za mnogo manje od onoga što su već bili uzeli od nje.

One, pak, koji bi je kod kuće upozoravali na to što se radi iza njezinih leđa, obmanjivači su, uz njezinu nijemu suglasnost, progonili nazivajući ih nepatriotski raspoloženima, ljubomornima, pa čak i izdajnicima, kojima treba šiju zavrnuti.

Vidi mene, ja se raspisao. Učini mi se čak da ovo može biti zanimljiva bajka. Krenuo ja pisati neku novu Pepeljugu, a onda mi jedni rekoše da ovo previše podsjeća na BiH, neki su spominjali zemlje iz susjedstva…

Oni treći su tu prepoznali neku treću zemlju, pa da ja ne bih bio kao spomenuta djevojka s početka, poslušah glas sa strane, stadoh i sjetih se kako sam počeo govoriti o obmanjivačima, onako kako veliki argentinski pisac Ernesto Sábato zove političare.

A sve mislim ako itko zna što su gadosti politike onda to znaju južnoamerički pisci (Márquez, Sábato, Llosa, Fuentes, Benedetti, Onetti), a žrtve tih obmanjivača su ne samo te lijepe djevojke (zemlje) nego i svi oni koji ih, zaluđeni jeftinim patriotizmom, istinski vole.

No, nažalost, obmanjivači lako nahuškaju ”mase, usmjerene na trbuh i imovinu” da krenu protiv ”glava i protiv duha”, jednostavnim političkim naukom da se ”onome tko misli ne smije vjerovati i treba ga progoniti”, kako reče austrijski pisac Th. Bernhard.

A te su mase baš one koje čitaju kako im je zemlja pretposljednja u Europi po recepciji korupcije u zemlji i kojima to ništa, ama baš ništa ne znači, nego se kao ”lijena i neinteligentna masa” (Freud) na to počnu raspitivati: ”A tko je posljednji?”.

Jer, to ”tko je posljednji?” valjda bi trebalo biti važnije od svega ostaloga. Dakako, osim ako joj, nelogičnoj, neinteligentnoj i fatalističkoj, kakva već jest, ne služi za utjehu da je sve to samo ”božja volja”, ”sudbina”, ”nafaka” i da sve, gluho i ćoravo bilo, ”uvijek može biti i gore”.

I onda se dobro zamislim, pišem li ja ovo o Putinovoj Rusiji ili o nama? Zašto najednom Rusiju spomenuh? Ma, ne bih je se sjetio da se nije javio neki ruski tajkun da kaže kako je vila, za koju kažu da je Putinova, ustvari njegova. Čovjek se žrtvuje za šefov ugled!

Pa me to najednom podsjeti na Sanaderova punca, koji jadan nije znao odakle mu na umirovljeničkom računu toliki novac, ni odakle Sanaderovim kćerima stan u New Yorku i 33 bankovne kartice.

Podsjeti me na Čovićeva oca (da ne spominjem drugu familiju) koji je vrijedno radio i svome sinu veležovcu ostavio tolike nekretnine.

Nije valjda, zbunim se, da se čak i Putin služi Sanaderovim i Čovićevim lažima.

I kome onda vjerovati, pitam se. A gledam nedavno Putina u velikom interviewu s Oliverom Stoneom i dođe mi da ga na ranu privijem (a kad govori o Staljinu i Staljina!) i da za sve optužim nevaljalog Navaljnog i sve zadnjih godina otrovane, u prometnim nesrećama pobijene i u zatvor strpane ”neprijatelje”. Pa zanijemim.

A onda se barem tješim da između Staljina s jedne i Pasternaka, Solženjicina, Mandeljštama ili Šalamova s druge strane oduvijek biram pisce. Između Brežnjeva, Putina i sličnih biram Ulicku, Kasparova, Navaljnog. Kao što biram Pamuka naspram Erdogana ili Nafisi i Dovlatabadija naspram Homeinija.

Kao što između Legitimnog i Sandre Benčić biram Sandru koja je u Hrvatskom saboru u pet minuta, kao nikad nitko, elokventno, energično, argumentirano, k tomu šarmantno, do kosti ogoljela Legitimnog pobrojavši mu sve nebrojene (Može li se ovako reći?) korupcijske (najkrupnije!) afere.

A onda se, kad hoće – hoće, dogodi da protestantkinja Angela Merkel, pastorova kći, iz jadne i siromašne Njemačke, u koju svi naši izbjegoše, okonča karijeru a da ne postade vlasnica ni vile, ni stanova, ni bazena, ni vrtova, ni nekretnina na moru, a naši domaći ”katolik”, ”pravoslavac” i ”musliman” iz ugledne i bogate BiH ne mogu ni za sat vremena prebrojati na čija su sve imena upisali svoje vile, kuće, stanove, vikendice, poslovne prostore, a da o onima na njihovo ime upisanim i ne govorim…

Da, sjetih se opet Papina boravka u Sarajevu kad se vozio ford focusom (u Sarajevu kažu ford focus – vozi kokuz), sam sve vrijeme noseći svoju torbicu.

Tada je naš Nekretninski Biznismen licemjerno govorio kako nešto od toga trebamo naučiti. I već sutradan je i on i njegovi kolege na posao došao audijem (u Sarajevu one koji dolaze ”s audijem” zovu Saudijci!), dok su njihove torbice nosili oni što ih zovu savjetnici i kojima je prvo radno mjesto u životu savjetnik državnog čelnika (čitaj – nosač torbice čovjeka koga se obično zove – predsjedniče!).

Naravno, sve je to za opću korist, sve u silnom trudu i borbi za ono posljednje mjesto u Europi! Da se mase ne zamaraju pitanjem: A tko je posljednji?

A naša Pepeljuga, podanički, talački vezana za svoje obmanjivače, sve to vrijeme, čameći negdje u kutu, čeka da onaj što ne zna ništa kreativno u životu raditi nego se sav dao na inat i prostačku viku, kaže koju kritičku, dakako ako smije, o Izraelu i njegovu priznanju Kosova, kad već ne zna o ikoni, a inače sve ostalo zna.

A naša Pepeljuga, sijamski vezana za svoje mučitelje, čami negdje u kutu dok ”vodeći u njezinim eurointegracijama”, barem tamo gdje nešto može uraditi, ne pobriše ustaška imena iz naziva mostarskih ulica.

Ili on misli da će ga takvog i s njima, baš i samo njega u stolnom mu gradu, kao ”vodećeg u eurointegracijama” Merkelova i Macron primiti u EU? A i NATO jedva čeka endehazijske vitezove!

A treći – pitate – što je s njim?! On je, uporno nas učeći koje su to patriotske snage, a koje ne, došao do toga da kriminalci i ratni zločinci mogu biti i jesu samo oni drugi, a naši…

Naši su, pobogu, probosanski blok, patriotske snage, patrioti.