Kliker.info

Iako se i politika i politička moć teoretski povezuju s racionalnim djelovanjem koje teži umnom uređenju odnosa među ljudima, znanstveno je dokazivo, i davno je dokazano, da su simptomi narcisoidnosti, narcizma, infantilnosti, shizofrenije, političkog ludila… u manjem ili većem omjeru prisutni kod većine lidera. Danas je to možda i vidljivije nego ikada ranije. Sociolozi, politikolozi i psihijatrijska struka bez osobitih poteškoća svakodnevno imaju priliku prepoznavati svakojake oblike devijacija u ponašanju vršitelja čak i najodgovornijih javnih poslova poput upravljanja državom.

Piše : Zekerijah Smajić  (Geopolitika)

Shvaćanje političke moći utemeljeno još na pretpostavkama Machiavellija i Hobbesa (koji je prvi i uveo riječ „moć“ u suvremenu političku znanost – da su, dakle, ljudi svojom prirodom „opskrbljeni“ porivom za moći, i za nekontroliranom i iracionalnom žudnjom za vladanjem nad drugima, ni do danas nije prevladano pa ostaje i dalje među glavnim obilježjima moderne političke znanosti. (Branka Galić, Pristup razmatranju političke moći, Zagreb, 1997).

Među suvremenim istražiteljima koji su posumnjali da osjećaj moći kojeg doživljavaju premijeri, predsjednici država, politički lideri, glavni menadžeri korporacija i sl. – negativno utječe na mentalne i emocionalne procese ovih dužnosnika je i britanski neuropsihijatar dr. David Owen. U našoj geopolitičkoj regiji poznatiji je kao Lord Owen, bivši britanski ministar vanjskih poslova, te koautor Vance-Owenovog mirovnog plana za Bosnu i Hercegovinu početkom 90-tih godina. ‘Neuro-diplomata’, dakle, kojeg sam tih tragičnih godina i osobno susretao.

“Sindrom oholosti: Blair, Bush i opijenost moći“

Kao dugogodišnji visoki državni službenik i diplomat, dr. Owen je tijekom razgovora s čelnicima vlada i država, i tijekom nazočnosti na brojnim diplomatskim konferencijama diljem svijeta primijetio kako pojedini državnici pokazuju upadljiva zastranjivanja u svojim razmišljanjima, postupcima i ponašanju. Svoja istraživanja i zapažanja o negativnim promjenama u stavovima i ponašanju predsjednika, premijera i ministara objavio je 2007. u knjizi: „Sindrom oholosti: Blair, Bush i opijenost moći“.

I u regiji sam kroz novinarsku profesiju susretao znanstvenike posvećene fenomenu ljudske oholosti, sebičnosti i neutoljivoj žudnji za moći. Među takvima je i pulski psihijatar-psihoterapeut prof. dr  Hazim Mulić, jedan od vodećih stručnjaka koji se desetljećima bavi ovih fenomenima. Snagom brojnih primjera iz najnovije ‘povijesti’ lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih izbora, dr Mulić me, kao posvećenog sugovornika o ovoj temi, prvo pokušao osvijestiti koliko su dvije poznate narodne izreke “vlast je slast” i “vlast kvari”, zapravo, znanstveno davno potvrđene.

„Empirijski, kroz svakodnevnu političku praksu i kod nas i u svijetu utvrđeno je da ljudi postaju sve više samodopadni i pretjerano samouvjereni u svoje sposobnosti neovisno o istinskoj kompetenciji. Zbog toga se sve više i odmiču od realnosti, zapadajući tako u sfere nerealnih prosudbi i očekivanja. Brojni znanstvenici iz područja sociologije, psihijatrije, neurofiziologije i neuropsihologije mnogo prije lorda dr. Owena istraživali su pojavu da neke osobe kada dospiju na poziciju moći, mijenjaju osobne karaktere i ponašanja čak i do stupnja kada ih je teško prepoznati u toj novoj ulozi. Otuda one poznate narodne mudrosti „Daj mu vlast da bi se uvjerio tko je“, ili “To više nije onaj čovjek koji je bio prije izbora za predsjednika” (države, stranke, tvrtke i td.).

Znanstveno „zavirivanje“ u „kemizam“ mozga političara

“Dostignuta razina znanja o procesima koji se odigravaju u mozgu tijekom mentalne aktivnosti omogućili su neuro-znanstvenicima da “zavire” u mozak ljudi koji su se očigledno promijenili nakon dolaska na vlast. Posjedovati vlast tj. biti vlastodržac znači imati moć donošenja odluka glede svih aspekata života u svojoj društveno-političkoj zajednici (gradu, općini, županiji, državi).

Poput zagrebačke profesorice Galić, i dr Mulić smatra da se, za razliku od racionalne djelatnosti društva antičkog polisa, politika u doba modernosti nametnula kao sila iznad društva, kao puka politička moć, kao demokratska diktatura – o čemu će još biti riječi uskoro.

Prof. dr. Mulić dalje razlaže: „Za osobe s umjereno izraženim crtama samodopadnosti, u stručnom žargonu se koristi kvalifikativ narcisoidna osoba. Za razliku od nje narcistična osoba pokazuje izražene karakteristike samoljublja koje i laik u osobnom svakodnevnom okružju lako prepoznaje.“ Jedan od izrazitijih primjera narcizma se očituje i u čuvenoj izjavi francuskog kralja Louisa XIV: “L’etat c’est moi” (“Država, to sam ja”)!

Tijekom najnovijih istraživanja o infantilnosti političara i posljedicama koje nastaju iz toga, prof. dr Mulić je prikupio brojne dokaze prema kojima je izazivanje i rješavanje međunarodnih sukoba više problem psihijatrije nego diplomacije mada se, napominje dr Mulić, ovdje ne radi o klasičnim duševnim oboljenja poput shizofrenije, već je riječ o „poremećajima osobnosti i svakovrsnim traumama kao mogućim posljedicama neadekvatnog odgoja“.

Pozicija moćnika, ako traje duže vrijeme „mijenja kemizam mozga političke osobe, a time utječe i na ponašanje, način razmišljanja, percepciju događaja i na samu bit donesenih odluka. Neuroznanost je dokazala da je osjećaj (nad)moći jedan od najjačih ‘doping-opijata’ i da poput stvarnih opojnih tvari dramatično utječe na funkcioniranje mozga. Odatle i onaj poznati izraz „opijen/a vlašću“.

Kada vlastodršci postaju „ovisnici“?

“I prije postojanja psihijatrije i neuroznanosti, ljudi su primjećivali  promjene u ponašanju osoba kada bi došle na vlast. I sami bismo često bili začuđeni spoznajom kako se neka osoba, cijenjena po svojoj skromnosti, poštenju, predanom radu, brizi o drugima, i td., pretvorila u svoju suprotnost nakon što je postala moćnik (u politici, državi, kompaniji…). Svi mogu uočiti da su autokrati i diktatori nastojali na svaki način i pod svaku cijenu, pa i ubojstvom suparnika, zadržati položaj moćnika. Ovako ponašanje u narodu se tumačilo time da vlast (moć) izaziva u ljudima vrlo ugodno osjećanje (slast) kojeg se, kad su ga jednom doživjeli, ne žele odreći“.

Vlastodršci postaju “ovisnici” o vlasti i moći koju ona sa sobom donosi. Mehanizam nastanka ove “ovisnosti” sličan je onome koji se odvija u mozgu osobe koja postaje ovisnik o opojnim tvarima odnosno o psihotropnim drogama (heroin, kokain i sl.): nakon unošenja droge u organizam nastaje izvanredan osjećaj ugode kojeg se ne može doživjeti u svakodnevnom životu, pa ni u slučajevima izrazito sretnih trenutaka (dobitak na lotu, promocija na radnom mjestu, osvajanje sportskog trofeja, obavljen vrlo profitabilan posao itd.). Intenzitet ugode je takav da nakon što ona prođe, u osobi nastaje još veća želja i potreba da sebe ponovo dovede u to rajsko osjećanje, pojašnjava dr. Mulić.

U knjizi “Učinak pobjeđivanja: Kako moć utječe na vaš mozak?” (The Winner Effect: How Power Affects Your Brain, 2012) psiholog i neuroznanstvenik Ian Robertson iznosi rezultate svojih istraživanja u vezi s funkcioniranjem mozga kod ljudi čija je pozicija u društvu povezana s posjedovanjem moći (predsjednici država, velikih banaka, multinacionalnih kompanija, premijeri, ali i menadžeri ili šefovi bilo koje vrste). Robertson je našao da osjećanje moći povećava razinu testosterona koji pospješuje nakupljanje neurotransmitera dopamina u živčanom sustavu mozga. Zbog svog poticajnog djelovanja na živčane stanice u području mozga nazvanom “mreža nagrađivanja” (reward network) u smislu poboljšanja raspoloženja, dopamin je dobio naziv hormon sreće.

Za razliku od opojne droge, čije je djelovanje ograničeno na nekoliko sati, održavanje na vlasti znači konzumiranje tog opijuma moći tijekom godina, a ponekad i desetljećima, tvrde stručnjaci. Robert Mugabe predsjednik države Zimbabve bio je na vlasti 29 godina. Sadaam Hussein vladao je Irakom 24 godine. Milan Bandić je, s dva kraća razdoblja, bio gradonačelnik Zagreba 21 godinu. Vladimir Putin je na vlasti (kao premijer ili predsjednik) bezmalo 25 godina. Aktualni turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je (kao premijer i predsjednik) na vlasti 21 godinu plus 4 godine prije toga kao gradonačelnik Istambula…

Predvodnici diktature demokracije

Za sve ove i druge vladare može se reći da su predvodnici “demokratske diktature” koja se kao takva i tolerira jer je uspostavljena formalnom primjenom demokratskih procedura slobodne predizborne kampanje i samim činom izbora.

„Znanstvena istraživanja iz područja neurofiziologije i neuropsihijatrije pokazuju da većina  promatranih osoba manifestira promjene u stavovima, ponašanju i emocionalnim reakcijama nakon višegodišnjeg rukovođenja društveno-političkim zajednicama (državama, pokrajinama, gradovima itd.). Te promjene mogu biti toliko izražene da poprimaju karakteristike psihičkih poremećaja s opakim posljedicama. Prevelika moć tijekom vremena dovodi moćnika do sve većeg odmaka od stvarnosti što utječe na smanjenje objektivnosti prosuđivanja i do donošenja potpuno pogrešnih i iracionalnih odluka. Moćnik nije sasvim svjestan kako mu početno samopouzdanje postupno prerasta u duboko uvjerenje o njegovim navodnim nadprosječnim izuzetnostima sve do umišljene genijalnosti. Narcistično i egocentrično ponašanje je posljedica precjenjivanja sebe. Posjedovanje moći iskrivljuje način razmišljanja, a ponašanje takve osobe napuhava njen ego do ekstremnog samopouzdanja (sve znam i mogu!) i do samoljublja (najbolji/a sam)“, pojašnjava dr Mulić.

Zbog svega već poznatoga o devijantnostima u ponašanju lidera, dr. Mulić kao i njegov britanski kolega, lord dr. Dawid Owen, predlaže zakonsko obvezivanje na medicinsku (pr)ocjenu sposobnosti za upravljanje određenom društveno-političkom zajednicom (osobito državom). I uz takvu, liječničku  ‘licencu’, smatra dr Mulić, niti jedan lider ne bi trebalo biti na položaju duže od 8 godina upravo zbog značajne mogućnosti razvoja hubris sindroma sa svim dalekosežnim posljedicama na čitave narode i svijet općenito.

Psihometrijski nalaz „uvjet svih uvjeta“ za vladare nad ljudima

Suvremena psihologija i psihijatrija raspolažu metodama i postupcima kojima se može sa značajnom vjerojatnošću odrediti psihološka struktura osobe.

U svijetu aktualnih globalnih poremećaja bez presedana, nema niti jednog opravdanog razloga zbog kojeg bi se kandidate za najviše položaje u državi i državnoj administraciji oslobodilo od manje-više rutinske metode psihometrijskog testiranja. Psihologijska znanost značajno je napredovala posljednjih desetljeća, poglavito u području psihometrije – primjene specijaliziranih testova za (pr)ocjenu općeg znanja, intelektualnih i spoznajnih sposobnosti, stupnja psihosocijalne zrelosti, temeljnih stavova i uvjerenja (svjetonazora), crta osobnosti, razine edukacije, aktualne emocionalne situacije, itd.

Definiranje i kvantificiranje ovih fenomena vrlo je složen posao, ali praksa pokazuje da se na tom području postižu sve bolji rezultati. Testovi se usavršavaju i njihovi rezultati pokazuju sve veću preciznost i točnost u procjeni testirane materije kao što su crte osobnosti, razina zrelosti, intelektualne sposobnosti. Iako je ljudska narav vrlo složena i različita od osobe do osobe, daljnjim razvojem psihometrijskih i drugih metoda evaluacije psiholoških karakteristika pojedinca ili grupe moguće je dostići značajnu razinu vjerojatnosti u predviđanju ponašanja osobe u određenim situacijama, uvjerava dr. Mulić.

„Pokušaj objektiviziranja nečijih intelektualnih, kognitivnih i općih mentalnih sposobnosti, stupnja psihosocijalne zrelosti, emocionalnih karakteristika, crta osobnosti – svakako je opravdano i poželjno u slučajevima izbora osoba na važne funkcije bilo u gospodarstvu ili u društveno-političkom životu. No, pomoć psihometrije se rijetko traži ili u cijelosti odbacuje upravo u politici.

Zato i imamo apsurdnu situaciju da se mentalne sposobnosti (pr)ocjenjuju u osoba koje trebaju raditi na mjestima od manjeg društvenog i gospodarskog značaja, a posve izostaju kada su u pitanju ministri, premijeri i predsjednici država. Posljedice ovakve prakse vide se svakodnevno: odluke od važnosti za čitavu naciju, regiju, kontinent ili svijet donose osobe koje pokazuju manjkavosti u mentalnom funkcioniranju ili u strukturi ličnosti, ili koje svojim ponašanjem iskazuju nepoželjne osobnosti poput narcisoidnosti, narcizma, infantilizma, psihosocijalne nezrelosti i td. Pogreške u shvaćanju i procjeni određene situacije dovode do krivih zaključaka i loših odluka. Stvar se pogoršava ako je i edukacija takve osobe manjkava, pogotovo iz područja tzv. opće naobrazbe, ili ako je neadekvatna za posao ili funkciju koja je toj osobi povjerena. Posljedice su nerijetko katastrofalne“, zaključuje dr. Mulić.

Umjesto zaključka

S obzirom da u suvremenom svijetu politika prožima praktički sve vidove aktivnosti u svakoj društvenoj zajednici, od bitne je važnosti onemogućiti da na ključne položaje dospijevaju osobe koje zbog psihičkih poremećaja, psihosocijalne nezrelosti ili manjakavog obrazovanja mogu načiniti štetu donošenjem svojih pogrešnih odluka, nemoralnim ponašanjem ili manjkom odgovornosti. Osim psihometrije, izbori su još ozbiljnija disciplina za trijažu nesposobnih.

Dakako, moglo bi se u tom slučaju postaviti pitanje individualnih sloboda u demokratski uređenoj zajednici po načelu “svatko ima pravo biti biran na svaku funkciju u društvu kojem pripada”. Po toj analogiji postoji i sličan postulat po kojem “svatko ima pravo na rad” ali je ipak puno nezaposlenih!.

Nečelo „biti sposoban za obavljanje poslova i zadataka na svom radnom mjestu“ trebalo bi važiti za sva radna mjesta pa tako i za ona ‘politička’ koji su također plaćena, često znatno više od drugih poslova. U odnosu na sve druge radnike u javnim službama i privatnom sektoru različit je samo način (izbori) na koji se dolazi na političko radno mjesto. I takvi bi, konačno, kao i vlakovođe, vozači gradskog prijevoza, piloti…morali biti podvrgnuti odgovarajućim tehnikama testiranja prije nego stupe na poslove za koje su izabrani.

Aktualni događaji na hrvatskoj, regionalnoj i svjetskoj političkoj sceni pokazuju svu razvratnost vlasnika moći s jedne, i sve ljudske patnje i gospodarske štete na drugoj strani – izazvane nelogičnim, nerazumnim, infantilnim, pa i ludim odlukama onih koji imaju vlast. A vlast je i moć. Vlastitim očima svakim danom sve jasnije vidimo kako „sindrom oholosti“ nepogrešivo svijet usmjerava prema njegovu završetku.