Kliker.info

Vlastimir Mijović (Oslobođenje)

Rat u Iranu izgleda neminovan. Niti Zapad odustaje od svojih zahtjeva, niti Teheran pokazuje znakove popuštanja. Ova markesovska hronika najavljene smrti dobila je novi dramatični prilog u (ne)očekivano kategoričnom svrstavanju Francuske uz bok američkog ultimativizma, uz vrlo određeno finale koje je u verziji Bernara Kušnera stalo u tri slova – rat!Da li će rata stvarno biti i kad se može dogoditi, s kojim posljedicama i s kakvim šansama na prevagu zavađenih strana, pitanja su na koja vojni i politički analitičari već imaju poprilično uvjerljive odgovore. Ti su odgovori ono što danas zanima cijeli svijet, bez obzira koliko se ko nalazi daleko od iranskog barutnog bureta. Sačmu te potencijalne detonacije u ovom globaliziranom i pupčano vezanom svijetu teško da iko može izbjeći.Otud se svima spremati za nevolju, pa su neka pitanja u svemu tome deplasirana, iako su, zapravo – suštinska. Prvo, zdravom razumu nije baš lako shvatljivo da se nekome osporava nešto što se sebi dopušta. Amerika i Francuska, na primjer, imaju atomskih bombi više nego grožđa u povelikom vinogradu, pa zvuči malo sebično i neprincipijelno što Iranu ne dozvoljavaju da se i on barem nekim grozdom zakiti. Uostalom, upravo je Zapad razbio monopolističke bastione i konkurenciju podigao na pijedestal svetinje. U svemu, no ne u politici. A ovdje se o tome i radi.Jasno je, dakle, da oni koji su davno postigli globalnu političku i vojnu prevagu čine sve da drugima onemoguće naoružavanje i vojno-političko jačanje. Pritom se pozivaju na sve i svašta, ali njihov jedini stvarni adut je, u stvari – sila. Zemlje do zuba naoružane suštinski ne polažu nikakvo pravo da to drugima zabrane, osim što su u poziciji da to spriječe. Prvo prijetnjom, a ako ne upali, onda i prisilom.Možda se namah upitate šta mi s ovim imamo, iako ste svjesni da bi talas tog eventualnog velikog sukoba sigurno i nas skvasio do kože. No, i bez te kolateralne štete u svođenju velikih svjetskih računa, zakon sile poznat nam je od ranije, kao i zakon dvostrukih aršina, kojim se drugima uskraćuje ono što se sebi dozvoljava.U moru krupnih primjera, da se to ovom prilikom ilustrovati jednom sitnicom. Neki zagrebački internet-portal anketirao je, naime, svoje hrvatske čitatelje na temu gradnje džamija u ovoj državi. Nije prošlo, većina se izjasnila protiv, kao što se – i pored načelne dobre volje – praktično ponaša i hrvatska država. Uostalom, kad jedan od tamo viđenijih intelektualaca, pritom i predsjednik Matice hrvatske, Igor Zidić kaže „da ne bi rado vidio džamiju i minaret usred Splita“, onda dilemama nema mjesta.Može i mora biti katolička crkva u bosanskim kasabama sa po dvije-tri katoličke obitelji, ali za hiljade muslimana u hrvatskim gradovima nema i ne može biti ni džamije ni minareta. Valjda da bi se Hrvatska što prije evropeizirala i uklopila u famozne EU standarde, šta li?Može im se tako, naravno, jer su jači, jer su savladali svjetsku školu dvojnih aršina: sebi jedno, drugome drugo. Krivi i pred božjim i pred ljudskim zakonima, pravi su pred zakonom jačeg, i šta se tu može.Jedno je očito zajedničko za oba pomenuta primjera, i međunarodni i naš regionalni. Ne samo ljudi nego se i zemlje dijele na Jupitere i volove, pa drugi nikako ne mogu imati prava kao oni prvi. Grah im je tako pao i padaće sve dok svijet funkcioniše po zakonu sile i pravu jačeg.No, postavlja se, zapravo, stalno se zanemaruje pitanje čemu takav svijet ide, u šta tetura i kad i gdje će ničice pasti. Noge su mu odavno klimave jer nijedna sila nije bila zavijeka. I sve dok se za sebe traži ono što se drugom ne dopušta, perspektive su tmurne.Uostalom, čisto sumnjam da Jupiteri i sada uživaju. Sve dok druge prave volovima, strah je njihov nerazdvojni drug. A s njim se ne živi baš lijepo.