Kliker.info

Vlastimir Mijović (Oslobođenje)

Akteri se mijenjaju, ali politika ostaje ista: već sedam decenija Srbija i Hrvatska pokušavaju Bosnu i Hercegovinu preseliti u seharu prošlosti. Ono što su Dragiša i Vladko započeli, Slobodan i Franjo zahuktali, Milorad i Dragan misle da mogu dovršiti: međusobno se nagoditi i namiriti o trošku trećeg.Prvi veliki srpsko-hrvatski dogovor o razbijanju Bosne i Hercegovine, poznat kao Sporazum Cvetković-Maček, sklopljen je 26. avgusta 1939. Nakon dugog političkog pogađanja potpisali su ga predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade, te do proglašenja Banovine Hrvatske, ali i do dogovora da se teritorija Bosne i Hercegovine podijeli između buduće hrvatske i srpske banovine.Realizacija ovog dogovora osujećena je ulaskom Jugoslavije u Drugi svjetski rat, odnosno uspostavljanjem novog poretka u kojem su dominirali Titovi komunisti, s potpuno novim međunacionalnim konceptom i pozicijom Bosne i Hercegovine kao „krunske“ zemlje nastupajuće komunističke epohe.Iz komunističkih redova su se, među­tim, regrutovali i novi nesuđeni grobari Bosne i Hercegovine; jedan partizanski general i jedan partijski sekretar, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Oni su nastavili tamo gdje su svojevremeno zastali Vladko i Dragiša. Sporazum doduše nisu službeno potpisali, ali razne salvete, među ostalim, svjedoče kako je u karađorđevskim šumarcima među njima skrojen plan komadanja Bosne i Hercegovine.Iako su se dvojica potanko dogovorila i pedantno vodila igru, trećem je glava ipak ostala na ramenu. Kakva da je, a danas nije bogzna kakva, BiH je, eto, nadživjela i svoje ekskomunističke mrtvozornike.Prošlo je vrijeme rojalizma i socijalizma, ali grabežljivi pogledi sa Bosne i Hercegovine nikako da se skinu. Novi geometri neumorne srpsko-hrvatske političke opsesije sad su naravno drugi, premda se suštinski radi o iverju iste klade, i pored evidentne razlike da se BiH više ne razbija sa strane nego – iznutra. Razlika je, međutim, formalne prirode. Strani „investitori“ samo su za ovu priliku odabrali domaće „izvođače“.To s čim se ovih dana zamahalo iz srpskih i hrvatskih političkih štabova, to nije zastava Bosne i Hercegovine. To su crni mrtvozorni barjaci. Iako su kolorisani naizgled umivenim bojama „federalizacije“ i „trećeg entiteta“, ne mogu se oteti dojmu da me sa tih barjaka u stvari gleda – mrtvačka lobanja! Da zaključim, ne smijemo biti prema sebi toliko neodgovorni, pa da pravim imenom ne nazovemo ono što se dešava od prošlog ljeta. A dešava se proces „dokazivanja“ da je Bosna i Hercegovina loša, da je besperspektivna, da je štetna i nepotrebna, da je, u stvari, već ni nema, samo o tome još nije službeno obaviještena. Dodik nam, doduše, o tome učestalo šalje jasne depeše, ali smo se nekako navikli da nas samo s te strane vjetar ne može opuhati. Reumatične kosti Bosne i Hercegovine škripe samo na propuhu, kad zloguki politički vjetrovi udare s obje strane. A sva je prilika da su se, na pikniku kod Ivanića, stari partneri opet složili i udružili, po treći put u posljednjih sedam decenija. Šifra je „treći entitet“, može i „federalizacija“, bitno je da je u pitanju – akcija! O tome nas je, preko „Nezavisnih novina“, juče i oficijelno obavijestio Dragan Čović. Ma kako se to zvalo – banovina, županija, entitet ili federalna jedinica – on traži ekskluzivno hrvatsku teritoriju. Pa na rame i – zna se kuda s njom dalje…Politički prognozeri najavljuju vruću političku jesen. Ma kakva vrućina; to se krv ledi u žilama. Tandem opet napada. Nekad Vladko i Dragiša, juče Franjo i Slobodan, danas Dragan i Milorad…