Kliker.info

Ispočetka sam se, prolazeći pustim graničnim prelazima evropskih zemalja, pitao zašto još netaknuta stoji carinsko-policijska infrastruktura na tim državnim međama. Od prije dvije godine, međutim, obuzela me slutnja da je samo pitanje trenutka u kojem će se rampe podići, a puste zgrade ponovo napuniti uniformisanim ljudskim “inventarom”.

Piše: Vlastimir Mijović

Nisam, dabome, ni pretpostavljao da će se to dogoditi na način na koji se to trenutno dešava, povodom velike i brižljivo isplanirane najezde miliona ljudi iz vanevropskih zemalja.

Njihovoj brojnosti, upornosti, pa i fatalizmu praktično se nemoguće oduprijeti. Sad već postaje upitno i da li nered u koji se Evropa pretvara može biti savladan ubrzanim spuštanjem graničnih rampi, ukidanjem ili ograničavanjem željezničkog, a možda već sutra i cestovnog saobraćaja između zemalja koje odavnom nazivamo “evropskom porodicom”. Ta bi se obitelj vjerovatno mogla, a mislim i da hoće, vrlo skoro razbiti u paramparčad.

Jedan san, prvo nazvan Evropska zajednica, potom Evropska unija, teško da će ikad dočekati da još jednom promijeni svoje ime, koje bi oličavalo vrhunac u izvedbi jednog polustoljetnog političkog projekta. Mislim da Sjedinjenih evropskih država, kako se trebala zvati protuteža Sjedinjenim američkim državama, u ovoj epohi neće biti.

Razni faktori rukovodili su evropske države da se međusobno zbližavaju i objedinjavaju, sve do uspostavljanja istorijskog partnerstva Njemačke i Francuske, dvije zemlje koje su stoljećima jedna drugoj pokušavale da preotimaju teritorije i zagorčavaju život. Stare neprijatelje zbližio je zajednički protivnik, kojem su se decenijama, svjesni odnosa snaga, klanjali do zemlje, u vječitoj nadi da će doći trenutak i okolnosti u kojim će međusobni “savez” sa SAD postati po njih dostojanstveniji i ravnopravniji.

Među tim brojnim faktorima, dakle, ključni za objedinjavanje evropske familije država bilo je stvaranje bloka koji će u svjetskim poslovima, umjesto upokojenog komunističkog lagera predvođenog Moskvom, postati politička protuteža Vašingtonu. Projekat je osmišljavan na relaciji Pariz – Berlin, koja je postala osovina i magnet za privlačenje manjih, ali ekonomski snažnih država iz svoga susjedstva.

Sve je, u početku, išlo kao po loju: lako i glatko. Takozvana Stara Evropa brzo je pronašla zajednički jezik, uvela jedinstvenu valutu, počela da usklađuje zakonodavstvo, čak i da razvija vlastitu vojsku. Ohrabrujući signali koji su daljem objedinjavanju Evrope formalno stizali s one strane Atlantika uvećavali su ambicije, pa su pod evropski kišobran ubrzo uvučene i bivše socijalističke države. Propao je, doduše, plan da se i Rusija specijalnim vezama pretvori u neku vrstu pridružene članice, a ni odnos sa Velikom Britanijom nikako nije dovođen do prisnog nivoa. London je stalno nešto zakerao i odugovlačio, nesiguran bi li piškio ili kakio, a u stvari strateški programiran da bude stalna guja u njedrima Evropske unije; dovoljno blizu da bude u toku svih važnih dogovora, ali i dovoljno daleko od zavjeta na iskrenost i vjernost.

Ma koliko Berlin i Pariz skrivali svoju krajnju namjeru, da stvore moćnu političku protutežu Sjedinjenim američkim državama, Vašington je u svakom času znao šta se maskira pod šifrom EU – pokušaj ugrožavanja autoriteta Velikog brata. I puštale su SAD da proces teče, da se “zavjerenici” troše u podizanju velike evropske građevine, e da bi u času kad sve poprimi krajnje ozbiljne namjere pod tim zdanjem aktivirali svoj od početka tempirani eksploziv.

Ne, ne mislim tu na ovu iznenadnu, masovnu i dobro organizovanu seobu naroda sa istoka. S one strane Atlantika crvi su među evropsku sabraću neprestano puštani da mile i rovare, od neumoljive euroskepse Velike Britanije, preko hlađenja Španije do revolta Grčke, na kraju i do sve veće nesigurnosti Pariza u dalji pozitivni tok evropskog ujedinjavanja u moćnu superdržavu.

Tako je Njemačka, lider od samog početka, ostala na brisanom prostoru, primorana da uglavnom svojim snagama brani čast i opstojnost čitavog EU projekta. S koliko moći, dovoljno pokazuje činjenica da je američki prisluškivač uredno snimao i hrkanje u postelji Angele Merkel!

Samo njena ženska upornost činila je da ni sve pomenuto ne bude dovoljno za kapitulaciju. Čak i za ovu haotičnu najezdu naroda s istoka ona svakodnevno pokušava da izmisli neke kobajagi pozitivne potencijale, ma koliko oni zvučali apsurdno kad se prisjetimo da je harizmatična kancelarka prije tri godine pjenila od bijesa što se turski gastarbajteri ne vraćaju u svoju postojbinu, nego već u trećem i četvrtom koljenu svijaju svoje njemačko gnijezdo.

Sirijske, iračke, kurdske i druge izbjeglice ne skrivaju da je njihova krajnja stanica Njemačka. Iz sirotinje i nereda iz kojeg dolaze, za njih bi i Mađarska, Slovačka, Češka, o Holandiji, Španiji i Italiji da i ne govorimo, bili čista premija. No, dirigovani nekim daljinskim upravljačem, oni neće nigdje do u Angelinu zemlju.

Nije li to već, samo po sebi, dovoljno da se prozrije pravi smisao i cilj neviđene invazije najednom pokrenute ljudske mase koja, u suštini, i nije krenula iz ratnih područja. Prema raspoloživim podacima, većina ljudi koji trenutno lutaju Evropom bili su udomljeni u turskim izbjegličkim centrima, u zemlji koja slovi kao stabilna i ekonomski prosperitetna. Odatle su, prema ovamo, pokrenuti pritiskom na neko veliko dugme.

Ljudi bez oružja, vidno pitomog raspoloženja i ponašanja, ipak su bili dovoljni da se Evropska unija suštinski raspadne kao mjehur od sapunice. Svaka država-članica uvukla se u sebe i svoje interese, prebacujući problem na formalno pobratimljene susjede. Od evropsko-unijske solidarnosti, jedinstva, azilantskih pravila i zakonodavne uniformiranosti ne ostade ama baš ništa, čak ni toliko da se šefovi država-članica EU hitro nađu na nekom sastanku na kojem će utvrditi strategiju i taktiku zajedničke samoodbrane. Takav sastanak ne zakazuje se naprosto zato što se zna da bi trajao dugo, i to u svađalačkom tonu!

Evropska unija dostigla je svoj zenit. Do koje dubine i kojom brzinom će ići njeno propadanje, teško je predvidjeti. No, sve ovo neodoljivo podsjeća na početak njenoga kraja