Kliker.info

Da je Emrah Fojnica, državljanin Bosne i Hercegovine, poginuo u Iraku, prije desetak dana objavio je internetski portal vijesti ummeta, a prenijeli bukvalno svi mediji u ovoj zemlji i regionu. Što se pak države Bosne i Hercegovine tiče, Emrah Fojnica je živ: Ministarstvo vanjskih poslova BiH, od kojeg bi se u svakoj normalnoj zemlji očekivala potvrda vijesti o pogibiji državljanina izvan granica zemlje, a napose u ratnoj zoni, do kraja prošle sedmice nije imalo šta kazati novinarima iako su redovito pitali.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Stranica MVP-a, koja vrvi vijestima i fotografijama ministra Zlatka Lagumdžije, te bezbrojnim saopćenjima, također o njemu i njegovim susretima, čak ni na onom skromnom podlisku ostavljenom zbivanjima u DKP-ovima i ambasadama BiH u svijetu, nema informacija o našim građanima uopće, a kamoli o onima koji su trenutno po raznim osnovama na nimalo sigurnim (bjelo)svjetskim destinacijama, što je naravno posebna priča, ali ako ćemo pravo, naš je državni ministar inostranih poslova, poznatiji kao lider SDP-a, tvorac raznoraznih koalicija u posljednje četiri godine, i sam MVP podredio svojoj slici i riječi pa sve skupa i nije neko iznenađenje. Što se pak države BiH tiče, ona je Lagumdžiji najmanje bitna, no kako glavni lik ove naše priče nije živopisni političar/ministar, već poginuli Fojnica, vratimo se njemu i razlozima zbog koji je Fojnica itekako živa poruka, da ne kažem nauk.

Potvrda njegove smrti, opet prenose mediji, stigla je iz same porodice – otac Emrahov proslavio je mučeničku smrt svoga sina obećavši prijateljima da će čim dobije snimak njegova junaštva, objaviti ga kompletnog. Emrah je u Irak i otišao da izvede šehidsku operaciju i kako su to vijesti ummeta saopćile, “preselio u borbama s prslukom na sebi”, što je prevedeno kao smrt u samoubilačkom napadu s eksplozivnim pojasom. O kakvom je tačno junaštvu riječ, objavila je Slobodna Bosna u svom najnovijem broju: “Bilo je rano jutro 7. augusta kada su se 23-godišnji Emrah Fojnica i dvojica njegovih ‘suboraca’ – jedan pristigao iz Saudijske Arabije, a drugi iz Libije, sastali u predgrađu Bagdada. Na sebe su stavili samoubilačke pojaseve, napunjene razornim eksplozivom, još jednom utanačili sve detalje ‘akcije’, a potom su iz tri različita smjera krenuli ka jednoj od pijaca na rubu glavnog iračkog grada. Nakon što su se umiješali među mnogobrojne kupce, bombaši samoubojice su, prema ranijem dogovoru, aktivirali eksploziv u isto vrijeme. Trojica su ‘šehida’ tog dana ubila 24 osobe, među njima jedanaest žena i šestero djece, od kojih dvije bebe stare tek nekoliko mjeseci, i ranila stotinjak nesretnih Iračana”.

Junak Emrah, dakle, među suborcima je bio poznat kao Hattab. U Iraku se borio u redovima samoproglašene Islamske države, a u Irak je došao iz Sirije, iz redova pobunjeničke vojske u koju je stupio odmah poslije izlaska iz bosanskog pritvora. U pritvoru je, sjećamo se, bio zbog optužbi da je saučestvovao u napadu na Ambasadu SAD-a u Sarajevu u oktobru 2011. Za razliku od Mevlida Jašarevića, čiji je angažman u napadu vidljiv čak i ovom našem pravosuđu, Fojnica je oslobođen optužbi. Iz pritvora se vratio ocu Hamdi, već pominjanom slavljeniku, koji je u vrijeme napada na Ambasadu SAD-a sa sinom živio u Gornjoj Maoči. Hamdo se u međuvremenu preselio u selo Ošve, nadomak Maglaja, piše Slobodna Bosna, koja je izvijestila i da se Emrah prije odlaska na put u Siriju oženio sa tada 16-godišnjom Enesom, a s njim je u “sveti rat” i junačenje otišao i njegov punac Amir. Što će reći da bosanskih ratnika ima u Iraku, ali i Siriji, pa se čak – nepotvrđeno – barata cifrom od 70, nazovimo ih, bosanskih mudžahedina na ovim ratištima. Slobodna Bosna piše da ih se 50 vratilo kući. Do sada nema nikakvih vijesti, saopćenja, potvrda… da je bilo koji pod istragom, uhapšen ili procesuiran, a ne tako davno usvojene su izmjene i dopune Kaznenog zakona BiH koje propisuju kazne do deset godina zatvora za sudjelovanje u vojnim i paravojnim formacijama drugih država, kao i sankcije za propagiranje i vrbovanje državljana BiH za odlazak na strana ratišta. Šta je učinila država BiH i njezine nadležne institucije? Jedno veliko ništa. Vehabijske vođe u našoj zemlji otvoreno podržavaju samoproglašenog kalifu Ebu Bekr al-Bagdadija, zapovjednika svih jedinica Islamske države Irak i Levant, a kako vidimo, i roditelji poginulih junaka slave njihove podvige uz obećanja da će herojstvom svojih sinova mučenika svakako motivirati druge bosanske mladiće da se priključe borbama za islamski kalifat.

Za slavljenje pogibije djeteta prvi puta sam čula u ratno ljeto 1994. godine, kada je u Hrasnici Mustafa ef. Cerić, tadašnji reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, čestitao unesrećenoj majci sina šehida. Bolje rečeno, pokušao čestitati. Cerić će, u svojoj skoro pa dvadesetogodišnjoj karijeri reisa, dati nemjerljiv doprinos na razvoju i unapređenju vehabijskog pokreta u samoj BiH, on će ih i unaprijediti u nove muslimane i povest će vlastite svete ratove protiv svakog onog ko se usudio javno ustati i progovoriti o pošastima koje vehabizam (selefizam, da probam biti korektna) nosi. Osjetila sam to i na sopstvenoj koži, no ni blizu koliko prof. dr. Rešid Hafizović, kolokvijalno bi se reklo Cerićev kolega sa Fakulteta islamskih nauka, no valjda je baš ta kolokvijalnost prava mjera različitosti. Dok je akademik Hafizović svoj život i karijeru posvetio profesorskom zvanju, studentima koje uči islamskoj dogmi i prevodima beskrajno vrijednih dokumenata kako bi nam svima otvorio prozore u historiju islamskog svijeta, Cerić je svoj vlastiti probitak prepoznao u prepunim seharama saudijske moći.

Rezultati su vidljivi: nema tome ni cijela sedmica, kolega Ševko Kadrić, novinar pisac i izbjeglica, poslao mi je tekst koji je izašao u švedskom tabloidu Aftonbladet, koji se smatra jednim od vodećih dnevnika u nordijskim zemljama. Tekst je napisao Jan Guillou, jedan od poznatijih švedskih novinara i pisaca, vrlo angažiran, svjedoči Kadrić, i osim što u svojim opisima surovo ne štedi ni vehabije ni Saudijsku Arabiju, ali ni porodicu Bush koju ovaj Šveđanin krivi zbog američke slabosti spram Kraljevine, ne bi bio vrijedan pomena jer sve ovo manje-više i sami znamo. Ali, boli podatak koji ovaj Šveđanin podastire svojim rasprostranjenim skandinavskim čitateljima: u tekstu, naime, tvrdi da je “Saudijska Arabija ekonomski motor islamističkog terorizma u svijetu, koja je samo u Bosni uložila 400.000.000 dolara u nove džamije, gdje su stavili vehabije propovjednike na njihovo čelo”.

Ne znam koliko je Saudijska Arabija zaista uložila novca u obnovu džamija u BiH. Ali jeste puno. Ne znam koliko su od tih džamija osvojili bilali bosnići, nusreti imamovići, raznorazni oksi i mevlidi jašarevići. Ali znam da Bosancima, napose Bošnjacima i muslimanima, nije nimalo jednostavno živjeti u izbjegličkom svijetu u kome teror IDIL-a motiviše tekstopisce da našu zemlju i ovako predstavljaju. Znam također da ova država – ma koliko njezini ministri nemali vremena da se bave i drugima, a ne samo sobom – mora smoći snage i odavde u svijet poslati drugačije poruke od junaštva Emraha Fojnice. Njegov mučenički primjer zapravo je potvrda sumorne teze prof. Hafizovića – oni su došli po našu djecu. Nemam nikakve dileme: Cerić ih je isporučio. I ma kako danas kandidatski šutio o svojim vehabijskim podvizima, valjda računajući na glasove u predsjedničkoj kandidaturi, institucije ove zemlje nemaju pravo na šutnju. Provođenje zakona o kažnjavanju dobrovoljaca u vojnim i paravojnim formacijama mora početi, kao i onih koji ih isporučuju na ratišta. Ne zbog Emraha Fojnice. Ma šta o tome govorio njegov otac, ovaj 23-godišnjak je izgubio život. Već upravo zbog njegove mladosti koja je sahranjena na ratištu. Krajnji je čas da pokušamo vratiti svoju djecu.