Kliker.info

Da nema ništa toliko lošeg da u Bosni ne može biti gore, ponovno smo se uvjerili posljednjih dana. Na raspad vlasti u Federaciji – a o tome se pisalo i pisat će se još i još, jer po svemu sudeći pauza će podosta potrajati; na reformsku agendu prepisanu kao međunarodni recept MMF-a i uz to još i nepotpisanu u pola zemlje – da budem posve precizna, u Vladi Republike Srpske; na hapšenje u Švicarskoj Nasera Orića i otkazivanje gostoprimstva srbijanskom predsjedniku Tomislavu Nikoliću, stigla je i najnovija so na ranu – polemika ko je dobrodošao na 20. godišnjicu obilježavanja genocida u Srebrenici.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Potaknuta je javnim beogradskim nastupom premijera Srbije Aleksandra Vučića spremnog da, kako je rekao, 11. jula ode u Srebrenicu i pokloni se žrtvama ukoliko to Bošnjaci žele. Bošnjaci k'o Bošnjaci, odmah se osjetili prozvani i pozvani na izjašnjenje, da ne kažem orni da prihvate bačenu rukavicu i počela je utrka ko će prvi kazati Vučiću da ne treba doći. Ne mogu da se otmem dojmu da upravo (sa)učestvujemo u najtužnijem postdejtonskom igrokazu, onom u kome Naser Orić postaje jedinica mjere za Srebrenicu. Može li gore? Možda i može, ali tu vrstu najcrnjih scenarija ne treba ni pominjati, da ne bi bili prizvani.

Boško Jakšić, stari novinarski vuk, Vučićevu ponudu zove uspravnim saginjanjem. I nema uopće dileme da je Vučić i samom spremnošću da dođe u Srebrenicu  umnogome amortizirao udare koji su se spremali. To što je odluku prepustio Bošnjacima, Jakšić smatra taktički umješnim potezom, no također nema dileme – srbijanski premijer je – uprkos nepotrebno užarenoj atmosferi koja uvijek pogoduje tamošnjim nacionalistima – prihvatio odgovornost. “Njegove reči da je spreman da se sagne da bi Srbi hodali uspravno, u nekoj drugoj zemlji bi odmah uvrstili u anale istorije”, kaže Jakšić, koji ima svoje ideje o razlozima koji su Veliku Britaniju motivirali da sad pokrene rezoluciju o Srebrenici i svi se svode na faktor vremena – Srbija je propustila da u Deklaraciju 2010. uknjiži riječ genocid, pa ako je tad na mostu dobila, danas gubi na ćupriji. No, da se razumijemo, kad govori o nekoj drugoj zemlji, Jakšić ne misli na Bosnu i Hercegovinu, već na Srbiju.

Ovdje pak Vučićevo preuzimanje odgovornosti i njegovu spremnost da se pokloni žrtvama, malo ko hoće i da primijeti: načelnik općine Srebrenica Ćamil Duraković – sudeći po javnim nastupima – potpuno je u drugi plan stavio obilježavanje 20. godišnjice genocida i posvetio se odbrani Nasera Orića. “Kako će on preživjele žrtve genocida da pita hoćete li me prihvatiti, ali ću vam ja prije toga Nasera Orića uzeti, otežati vam život”, zapjenjeno pita Duraković i rezolutno poručuje Vučiću da “ne može ušetati u Memorijalni centar Potočare ako Naser Orić ne bude na slobodi 11. jula.” Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva, koji je javno zatražio od svojih kolega Mladena Ivanića i Dragana Čovića da otkažu gostoprimstvo Tomislavu Nikoliću – opet zbog Nasera Orića –  prema Vučiću je pokušao biti za nijansu diplomatski pristojniji, tražeći od njega da sam donese odluku. No, i ova pristojnost dobija drugačiji obol onog trena kada se prisjetimo da je i Nikoliću poručio kako i sam zna da ovo nije najbolje vrijeme za posjete.

I nije, ali – kako reče Raif Dizdarević – ne zbog Orića, već zbog Srebrenice. I tu se zapravo vraćamo na početak: može li između Nasera Orića i Srebrenice biti povučen znak jednakosti? Ko to istrajno pokušava? I šta time dobija Naser, šta Srebrenica, šta Bošnjaci, a šta Bosna i Hercegovina? Čitam već danima lamentiranje nad zidinama zatvora u Ženevi u kojem je pritvoren Orić, pažljivo slušam njegovu braniteljicu Vasviju Vidović, koja Srbiji dijeli političke lekcije s mnogo više žara nego recimo u onaj vakat kada je bila bosanskohercegovački agent u Haagu. Ne sporim – Orić je zaista uhapšen u nevakat, ali nisu li Ejup Ganić i Jovan Divjak bili – svaki na svoj način – daleko važnije personifikacije same Bosne i Hercegovine, njezine državnosti i otpora agresiji – pa ni zbog jednog ni zbog drugog nikome nije otkazano gostoprimstvo? Ganić je rat proveo kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Jovan Divjak je bio drugi čovjek Armije BiH. Obojica su u svojim zatočeništvima – Ganić u Londonu, Divjak u Beču – proveli po pet mjeseci i redovito smo slušali i njih i njihove advokatske timove kako poštuju pravosuđe zemalja u kojima su privedeni, što se u konačnici pokazalo opravdanim jer su oba suda odbila srbijanski zahtjev za ekstradicijom.

U slučaju Orića, Srbija ima još koji dan da uputi zahtjev Švicarskoj i da zatraži izručenje: zanimljivo, švicarski policijski i pravosudni glasnogovornici već su u nekoliko navrata demantirali tvrdnje bošnjačkih zvaničnika – u rasponu od Ćamila do Vasvije – kako je Srbija u prvoj minuti taj zahtjev uputila. Još je zanimljivije da su i načelnik opštine i član državnog Predsjedništva prilično spremni otkazati svaku mogućnost direktnog razgovora sa srbijanskim zvaničnicima dok još ekstradicijski zahtjev nije poslan, iako skupa s Vidovićkom Srbiji pripisuju politički pritisak na pravosuđe i već znaju da bi Orić u Beogradu imao nepravedno suđenje. Ne kažem da ne bi, samo ne razumijem čemu toliko insistiranje na različitom tretmanu Orića u odnosu na Divjaka i Ganića? Neću da vjerujem da je razlog toliko bizaran i da se krije u činjenici da je Ganić u Predsjedništvo BiH ušao kao Jugoslaven, a Divjak bio i ostao Srbin, da ne kažem još Srbijanac? Za razliku od njih Orić je (valjda) Bošnjak, inače predratni tjelohranitelj Slobodana Miloševića, ratni komandant Srebrenice, koji u najtežim danima – u vrijeme kada je Mladić divljao po enklavi i kada je više od 8.000 ljudi ubijeno – nije ni bio na svom komandnom mjestu.

No, ostavimo po strani taj dio Orićeve vojne biografije. Zanemarimo čak i njegov postdejtonski put i zadržimo se na činjenici da je u Haagu oslobođen. Za razliku od njega, i Srbija i Vojska RS-a i MUP RS-a u Haagu su proglašeni krivim za genocid u Srebrenici. Ni u jednoj od ove dvije presude – između Orića i Srebrenice nema znaka jednakosti, ma kako Orić i dnevnopolitički ćamili zločin planetarnih razmjera isporučivali kao simbolički kapital jednog od ratnih komandanata. Ako je potjernica za njim greška, čemu sumnje da je švicarski sud nesposoban to prepoznati? Šta je to Švicarska loše učinila Bosni i Hercegovini da sumnjamo u njezinu nepristrasnost? A čak iako je Aleksandar Vučić, premijer Srbije, uvjeren u Orićevu krivicu, zašto mu osporavamo priliku da se pokloni žrtvama, da dođe na mjesto združenog zločinačkog poduhvata Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića i da se u onoj nepreglednoj bjelini srebreničkog mezarja osvjedoči u razmjere genocida počinjenog u ime srpstva?

Srebrenicu su svi izdali, napisao je skoro proročanski i umalo prije svih ovih posljednjih zbivanja Rešid Hafizović: “Kada ih o Srebrenici pitate, skoro svi se oni u jednome slažu: ondje se ili golem zločin ili genocid dogodio, ali se niko od njih, unatoč tome, prema njoj ne odnosi kao prema stradalnici koja svaku vrstu pijeteta zaslužuje do kraja ovog kozmičkog Dana, već se radije odnosi kao prema moneti za svaku vrstu potkusurivanja i kao prema strvini od koje nastoje uzeti još pokoji preostali svježi komadić njena zgažena tijela i zdrobljena srca.” Sve da je Orić uistinu dio tog zdrobljenog srca, za pijetet koji zaslužuje Srebrenica Vučićeva spremnost da se sagne i pokloni žrtvama važna je makar koliko i spremnost Momčila Krajišnika i srpskih poslanika u Parlamentu BiH da nakon Daytona dođu u Sarajevo i slome đavolu nogu, kako je to opisao Alija Izetbegović. Koliko god to bilo saginjanje da bi Srbi ubuduće hodali uspravno, Vučićev potez je državnički čin preuzimanja odgovornosti za Srebrenicu. Zašto ga ne pustimo da se sagne i prizna krivicu pa da konačno krenemo dalje?