Kliker.info

Historija je, kažu, učiteljica života, ali smo mi – opći je zaključak historičara – beskrajno loši đaci. E da bi nas popravili, Europljani su se dosjetili pa Sarajevo odabrali, zbog sticaja nesretnih okolnosti, za mjesto obilježavanja 100 godina od početka Prvog svjetskog rata, kojim je počelo stoljeće ratova, a sve da bi iz glavnog grada Bosne i Hercegovine odaslali poruku mira, nadajući se stoljeću prosperiteta.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Nema zaista nikakve sumnje: koncert Bečke filharmonije je uvijek vanredni događaj, Sarajevo je dobilo iznimnu priliku da ugosti najslavnije umjetnike svijeta (a i neke druge), u glavnom gradu BiH okupili su se (bez ljutnje) europski marginalci jer su oni koji odlučuju imali prečih poslova (svađe oko Junckera), a domaće političke elite su, očekivano, Gavrila Principa i Mladu Bosnu izvukle iz historijskog naftalina i ubacili ih u dnevnopolitičku izbornu utrku. Profitirali su angažirani redatelji, pri čemu ne mislim na Danisa Tanovića koji je izgleda zaboravio da je nekada i sam vodio političku stranku pa nam politički neangažirano šalje poruku kako je došlo vrijeme da državu otrgnemo iz ruku dosadnih birokrata i političara bez ideja. Kako? Potpisivanjem online peticije, pojasnio nam je Tanovićev stranački kolega Dino Mustafić, inače redatelj predstave ”Hotel Europa” po tekstu Bernard-Henrija Lévya, idejnog tvorca prikupljanja milion potpisa za kandidatski status BiH u EU, koji – kako nam je objasnio Mustafić – ne znači da će BiH sutra ući u Uniju, ali uvjeti koji se postavljaju pred BiH suprotstavljeni su samoj ideji kandidatskog statusa, pa ih treba preskočiti (ovo sam ja dodala).

Usuđujem se reći: ti su uvjeti, zapravo, slika i prilika dosadnih birokrata i političara bez ideja europske provenijencije i da odmah raščistimo sve moguće dvojbe – upravo je bezidejnost i birokracija Europske unije politička hrana bosanskohercegovačkim birokratama. Kojima se sve može reći, ali im se ne može (barem ne svima) prigovoriti beizdejnost. Pravi je problem zapravo u bizarnoj istini da Europa svjesno ignoriše ideje ovdašnjih političara koje oni i ne kriju već ih vrlo jasno iznose pritom se uzdajući u učmalu europsku birokraciju i njezino svjesno sljepilo. Da je drugačije, implementacija presude Sejdić – Finci nikada ne bi ni postala “slučaj”, no vratimo se obilježavanju stogodišnjice ratova zarad stoljeća mira.

Nimalo bezidejno u Istočnom Novom Sarajevu dan uoči koncerta Bečke filharmonije otkriven je dvometarski spomenik Gavrilu Principu, a u samo vrijeme koncerta svečano je otvoren Andrićgrad, renesansni centar Višegrada (ma šta to značilo). I jednom i drugom svečarskom činu nazočio je predsjednik Republike Srpske u pratnji srpskog člana Predsjedništva BiH i pošto sam posve sigurna da nema čitatelja koji neće pogoditi kako je Milorad Dodik na oba skupa vazio o budućnosti Bosne i Hercegovine, zadržat ću se tek na redateljskom dekoru: uz neimara Emira Kusturicu, jedinog graditelja Andrićgrada, osim političke svite RS-a, bili su srbijanski Europljanin broj jedan Aleksandar Vučić, njegov šef proruske diplomacije Ivica Dačić, obavezna postava Srpske pravoslavne crkve i valjda još obavezniji orkestar Crvene armije koji se sa domaćim takmičio u izvedbama koračnica – ubjedljivo je pobijedila, svjedoče izvještači, ”Marširala kralja Petra garda”. O kakvim je đacima iz historije riječ, primijetio je i reporter Oslobođenja, citirajući lošu verziju B/H/S jezika (što bi rekli politički korektni Europljani) princa prestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića. Pravdajući se što ne može upamtiti ime Andrićgrada, “vaša kralja” je demonstrirao znanje iz geografije objašnjavajući narodu kako imaju razni gradovi – “Višegrad, Beograd, Staljingrad”?!

Jedan drugi prestolonasljednik pohodio je Sarajevo: unuk posljednjeg austrijskog cara Karl von Habsburg Lothingen pojavio se u glavnom gradu BiH kao predsjednik Austrijskog paneuropskog pokreta. Domaći paneuropljani idejno su ga podržali na okruglom stolu, na kome je bio i uvodničar, i mada se Von Habsburgovom nastupu nema šta prigovoriti (neće da govori o prošlosti jer nije historičar; zagovara europsku budućnost BiH) nemali se broj Sarajlija i javno zapitao – Šta mi to slavimo? Koga osuđujemo? Za kim žalimo? O čemu ustvari pričamo? Da li je, zaista, ulaznica u europsku porodicu prekrajanje historije na način da se sto godina kasnije atak na život okupatora – što je Austro-Ugarska historijski dokazano bila na ovim prostorima – proglašava terorističkim činom? Može i ovako: ako smo nakon 100 godina spremni da naučimo europsku lekciju i sa zgražavanjem na (ne)djela Mlade Bosne (zanimljivo: jedne multietničke grupacije, rečeno današnjim jezikom) cipelama i jajima zaspemo dvometraškog Principa (sudeći po faktima, sam bi se sebe prepao da se ugleda u Istočnom Novom Sarajevu), jesmo li – makar zarad dosljednosti – spremni od Europe zatražiti da nam ona unproforska ekipa koja je četnicima izručila Hakiju Turajlića januara 1993. makar identificira teroristu koji je u njega ispalio smrtonosne hice?

Zagrebački Večernji list, inače glasilo još jednog bezidejnog domaćeg političara Dragana Čovića, u svom subotnjem izdanju likuje posve real-politički: “Stoljeće stradanja, podjela i neizvjesnosti za BiH još traje”, upućuje nas PR-ovski i objašnjava: Različite istine, barem tri, postoje u Bosni i Hercegovini o sva tri rata – odnosno oba svjetska i ovom zadnjem, “našem”. Ne znam, zaista, što će Večernjaku ovo naš pod navodnicima (Hrvatska je i zvanično priznala koliko je bila involvirana), no slutim, a voljela bih da griješim, da je poenta skrivena u egidama koje nas uče kako je BiH već sto godina neuralgična točka, danas eto ista kao i 1914. a bosanskohercegovački Hrvati i tada kao i sada neutralni. Pa tako neutralni samo konstatiraju da je i ova stogodišnjica pokazala koliko su duboke međunacionalne i političke podjele BiH, pa neka Europa sama zaključi.

Jasno mi je naravno da smo direktoru Bečke filharmonije Clemensu Hellsbergu poprilično neshvatljivi, no on je bez sumnje svoju ekipu poveo u Sarajevo da svijetu priredi nezaboravan umjetnički doživljaj. Ne znam, mada čisto sumnjam, da li je sačekao i zabavu izrežiranu za široke narodne mase i garniranu Dinom Merlinom i Šabanom Šaulićem. Prvi je odustao od svog najvećeg hita ”Da te nije Alija” (posvećenog Miladinu, da ne bude zabune) i opjevao Sarajevo, drugi je ostao dosljedan i svojim ”Verujem u ljubav” podsjetio na davna vremena kada je bio neprijeporni kralj svih ex-yu pozornica. Ne znam ni da li su ovom koncertu nazočili domaći bezidejni političari koji ideju Evrope podržavaju baš onako evropski, koncertnim i inim manifestacijama. No, znam nešto drugo: da su zaista željeli da stoljeće ratova zaključe u Sarajevu, napravili bi makar jedan gest samilosti spram Gavrila i vratili mu, recimo, stope. A mogli su – onako europski pomirljivo – zapitati vrh RS-a i Europljanina Vučića kako tačno žele da se u Sarajevu zovu oni koji su zapalili Vijećnicu? Sorensen i Inzko puno bi učinili za Bosnu i Hercegovinu da su posredovali u organizaciji jednog takvog okruglog stola. A i Europi bi bilo lakše: pokazala bi da je spremna suočiti se i sa vlastitim greškama u prošlosti, da ne kažem i sa svojom prošlošću. Pa bismo i mi imali od koga učiti kako da postanemo bolji đaci i zakoračimo u Europu sa četiri i po miliona glasova. Domaćih.