Kliker.info

Nema tome ni dva dana: Oslobođenje je u Pogledima objavilo intervju s Reufom Bajrovićem, koji je pokrenuo čitavu lavinu reakcija.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Bajrović je politički analitičar, koji za sebe kaže da živi na relaciji Washington – Sarajevo, politička analiza mu je posao, no kako ovdašnjoj javnosti ničiji CV nije tako zanimljiv kao partijska podobnost i Reufov intervju – iz koga sam i sama puno naučila jer je za naše uvjete ponudio popriličan broj nama nedostupnih podataka koji se tiču prevashodno politike velikih, a nama važnih Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Turske – trenutno je prepoznat kao još jedna podvala Demokratske fronte.

O podvalama Željka Komšića Oslobođenju posljednjih sedmica sam se podosta naslušala: čitava zbirka dobronamjernih prijatelja upozoravala me kako sam ćorava kod očiju, pa ne vidim da navijam za Demokratsku frontu! Jednima sam predočavala analizu objavljenu u Srbiji, u kojoj stoji kako Oslobođenje ne može pobjeći od svoga tradicionalnog crvenila i naklonosti Zlatku Lagumdžiji, druge sam upućivala na već poslovično naj, naj najinformisaniju stanovitu nevladinu udrugu hrvatskog predznaka s američkom adresom, koja svako malo izbaci prijedlog o trećem entitetu (poslužila je i kao predložak Međunarodnoj kriznoj grupi za najnoviju priču o budućnosti BiH) u čijem radu postoje dvije ključne tačke – jedna je Joško Paro, hrvatski veleposlanik u Washingtonu, kao uzor svim čovićima svijeta, a druga omrznuto Oslobođenje koje iz dana u dan remeti tu harmoniju konstitutivne podijeljenosti BiH. Treće sam, pak, molila da se okrenu pouzdanim izvorima SDP-a BiH, tradicionalno anonimnim, mada cijelo Sarajevo zna koji u kojoj kafani drži bank, koji suvereno tvrde da je Oslobođenje intenzivno zeleno i neprikosnoveno odano SDABiH. S onima do kojih mi je zaista stalo upuštala sam se u višesatne rasprave u kojima sam morala i dokazivati (sve tekstovima i datumima iz novine) da je upravo Oslobođenje, a ne njima neki dragi lik, prvo se upustilo u potragu za imaginarnom kandidatkinjom DF-a za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. No, vratimo se Reufovoj podvali.

Elem, negdje u večernjim subotnjim satima, iz SDA je stiglo reagiranje u vidu stranačkog saopćenja koje je po mom osobnom dojmu cijelo napisano zarad poruke koja kaže “naravno da BiH treba Bakira Izetbegovića”! A sve zato što je Bajrović, dotičući se općih izbora u BiH, u jednom trenutku ustvrdio kako ova zemlja zaslužuje vlast i bez Izetbegovića mlađeg i bez Zlatka Lagumdžije (a ja stavila u naslov). Ne bih se ja bavila ovim reagiranjem/saopćenjem da nas iz redova SDA u tom istom demaršu nisu obavijestili da koalicije Izetbegović – Lagumdžija nema! To je, priznajem, i za mene novost, i to dopunjena saznanjem da je i priča o toj koaliciji zapravo “najnovija drska tvrdnja proizvedena u komesarskoj kuhinji stranke jednog omiljenog lica”?! Na stranu sad predizborna potreba da se rat vodi svim nedozvoljenim sredstvima, priznat ću da i sama spadam među one koje je Željko Komšić mjesecima iritirao svojim nečinjenjem i nastojanjima da po svaku cijenu sačuva manje-više dobre odnose sa svim partijama na domaćoj političkoj sceni. Istina (a time sam se i sama bavila), kada ga je Lagumdžija onako alisterski nagazio, Komšić je vrlo jasno uzvratio, uporednom skalom vlastite i Lagumdžijine imovine te podsjećanjem kako nam je Zlatko krenuo prije rata i šta je sve naglo zaimao.

A što se tiče koalicije Izetbegović – Lagumdžija, e tu sam i sama kriva. I ja sam mjesecima uvjerena da je taj zagrljaj čvrst, da čvršći ne može biti. Evo i zašto: htio to ko priznati ili ne, tek krivulja ljubavi SDA i SDP-a BiH u posljednje je četiri godine prošla put od trnja i zvijezda i natrag i zaslužuje da ju se tretira. Prvo je, sjetit ćemo se, odmah nakon izbora 2010. pobjednički SDP čekao ponude. Pa je onda odlučeno da se (ipak) ispoštuje volja birača i sa SDA, na čijem je čelu u tome času aktivno bio Sulejman Tihić, napravljen koalicioni dogovor, no otimao se Dragan Čović (Božo Ljubić, tada na čelu HDZ-a 1990, k'o i bio je sklon dogovoru). U to je doba Izetbegović i javno upozoravao da treba čuvati HDZ-ove, a Sulejman Tihić nije krio sreću što je uspio uvjeriti najjaču bošnjačku stranku, tj. SDA da je savez sa (omrznutim) komunistima, kako je društvo oko Hasana Čengića redovito etiketiralo socijaldemokrate – moguć, pa čak i poželjan u BiH. Na stranicama ove novine bezbroj su puta objavljene iscrpljujuće kadrovske križaljke koje su SDA i SDP pravili. Ispod žita padale su optužbe: Tihić ne da Džaferovića, povjeravali su se esdepeovci, Zlatko hoće da u javnim preduzećima postavlja i šefove poslovnica, objelodanjivali su esdeaovci. Pa ipak su trajali, oformljeno je i Vijeće ministara sa HDZ-om BiH, Vlada Federacije je bila ponos Nermina Nikšića i isticao ju je kao najbolju postdejtonsku, sve dok se u kuloarima nije čulo da se Lagumdžija odlučio zavoljeti Fahrudina Radončića. Kako je SDA u tome času u Parlamentu BiH istrajavala na državnom budžetu koji nije htjela prihvatiti bez stavke za povratnike, postalo je – usuđujem se reći, svima osim Tihiću – posve očigledno da će Lagumdžija na toj krivini sačekati dojučerašnje saveznike. Sam je Tihić bio uvjeren da se radi o principijelnom sukobu koji će završiti s malo uskovitlane prašine, jer protivljenje SDA nije moglo promijeniti usvajanje budžeta. Možda je i zato kao nož u leđa doživio raskid koalicije koju mu je u četvrtak popodne obznanio Lagumdžija da bi već u petak ujutro inaugurirao Radončića za ministra sigurnosti. Šta je sve o SDA rečeno iz SDP-a, teško da bi iko mogao ponoviti, no dovoljno je (valjda) reći da su optužbe premašile svaku predizbornu kampanju. I tako do protesta, nakon kojih nas je Lagumdžija prosvijetlio obznanivši da plenume i proteste doživljava kao atak na državu.

Tako je počelo spašavanje Bosne i Hercegovine u režiji dvojca Izetbegović – Lagumdžija. I iako je Lagumdžija i dalje alisterovski tretirao SDA kao kolateralnu štetu gdje god je stigao, iz tabora Bakira Izetbegovića samo su curile vijesti o višim federalnim interesima. Bilo je istina mlakih pokušaja da se narodu zamagle oči, pa je svakosedmični pres SDA – kad god je gostovao neko od Tihićevih kadrova – odašiljao po koju oštru strijelu spram SDP-a i Lagumdžije samog. No, ne treba zaboraviti: Tihićeva ekipa Lagumdžiji ne prašta, što se moglo pročitati i u brojnim analizama koje su posljednjih mjeseci radile i međunarodne organizacije prisutne u BiH. I listom – uključujući i jednu od rijetko ozbiljnih, sa dr. Žarkom Papićemna čelu – zaključile kako je pakt Izetbegović – Lagumdžija skockan na uzajamnim interesima očuvanja na vlasti do oktobra, a vrlo vjerovatno i poslije. Što bih ja prevela ovako – Lagumdžija je Bakiru danas ono što je dugo bio Tihiću. Iz neformalnih, ali ne i nepouzdanih izvora se moglo čuti da je Izetbegović Lagumdžiji već obećao mjesto budućeg mandatara Vijeća ministara. Istina, i iz same SDA se šapatom govorilo – prevarit će ga Bakir, pusti priču, no ključ je u sljedećem: Izetbegović bi da uđe u Predsjedništvo i osvoji tron SDA; Lagumdžija bi da uprkos izbornim rezultatima sačuva sebe na tronu SDP-a BiH. Sve drugo ni jednom ni drugom ne odgovara. Zato je kriv Komšić, zato je kriv Bajrović i naravno Oslobođenje koje je intervju objavilo. Pa zar nije stari domaći politički recept: Viči drž'te lopova da neometano i dalje kradeš! Pa ko kome podvali.