Kliker.info

Demokratska fronta je održala svoj prvi Kongres i teško se oteti utisku da je ožalostio brojne domaće analitičare, kako sebe vole zvati ovdašnji promicatelji stranačkih vrednota.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

A nije da se nisu upeli svim snagama da ovaj važan događaj za svaku partiju iskoriste u najblaže rečeno tuđe svrhe, vrlo precizno nastojeći da DF-u zatru svaki trag: od naoko banalnih prigovaranja što je eto Željko Komšić jedini kandidat za predsjednika stranke (sjetimo se, ipak, da je riječ o Prvom kongresu), preko žestoke javne debate o animozitetima unutar DF-a koji su se listom svodili na nepoćudnost dvojice bliskih Komšićevih suradnika Emira Suljagića i Reufa Bajrovića do – reklo bi se – otvaranja (pre)ozbiljnih strateških pitanja kakvo je pozicioniranje stranke, sve pritom dovodeći u pitanje socijaldemokratsko i inače lijevo profiliranje.

Ispostavilo se, nakon cjelodnevnog druženja 420 delegata DF-a, da su džaba krečili: Komšić je očekivano dobio prvu kongresnu potvrdu liderstva u partiji koju je osnovao i nesumnjivo demonstrirao sve one razloge zbog kojih je u dva navrata ubjedljivo pobijedio u utrkama za člana državnog Predsjedništva. Što će reći da nije prosipao med i mlijeko, već otvoreno, javno i bez fraza govorio o problemima s kojima se suočavaju i partija i država i društvo.

Govorio je i o unutrašnjim previranjima u stranci i obećao da će ličnim autoritetom i osobnim angažmanom zaustaviti svakog onog kome su fotelja i vlastita ambicija toliko važne da je spreman gaziti sve principe zbog kojih je partija i osnovana i gle čuda (da ne kažem razočarenja onih naših analitičara), nije se libio reći da su munje i gromovi usmjereni na Bajrovića zapravo pogrešno adresirani: odluka o napuštanju koalicije sa SDA, ma šta o tome danas željeli reći oni savjetnici Bakira Izetbegovića koji su sve činili da nauče Fadila Novalića kako će natjerati DF da bira između fotelje i principa, bila je stranačka, donesena upravo zarad interesa zbog kojih je DF i izašao na izbore 2014. I osvojio impozantan broj glasova: glasači su DF odabrali vjerujući na riječ da će konkurs biti važniji od stranačke iskaznice i da će BiH biti ispred svakog ličnog imovinskog kartona. DF je zato ostavio Izetbegoviću i Draganu Čoviću da bez njih dijele pozicije i preduzeća na bošnjačke i hrvatske. Demokratska fronta je – kaže Statut ove partije – politička stranka socijalne demokratije. I šta ćemo sad?

Bajrović i Suljagić ne samo da nisu protjerani iz DF-a već su i izabrani u Glavni odbor, a Komšić je dodatno ražestio političke protivnike obećanjem o ujedinjenju ljevice. Zanimljivo: kako Kongres završi, tako drama nestade. Još zanimljivije: sve to društvo koje je danima jahalo na unutarstranačkim problemima DF-a, mjesecima nijemo i jedva sporadično primjećuje kako u SDA baš i ne cvjetaju postkongresne ruže. Da ne kažem kako se od maja – od Šestog kongresa ove partije –  skandalom sa izbornim listama koji je i obilježio kongres ove stranke tek rijetki bave posežući za činjenicama, a mnogo je češći analitički progon onih državnih poslanika iz reda najjače bošnjačke partije koji su javno zatražili bolju SDA.

Riječ je naravno o četvorici zastupnika SDA u Parlamentu BiH – Salko Sokolović, Sadik Ahmetović, Šemsudin Mehmedović i Senad Šepić – koji su, pojačani Fuadom Kasumovićem, nedavno uputili i pismo lideru SDA Bakiru Izetbegoviću sve s prijedlozima za reformu i demokratizaciju stranke koji bi trebali “onemogućiti da se izborni inžinjering i krađa sa zadnjeg Kongresa ikad više ponove, te da volja članova i birača SDA, koju oni iskazuju na izborima dajući povjerenja kandidatima kojima vjeruju, bude uvažena i prepoznata u vrhu Stranke kroz učešće na mjestima gdje se donose odluke”.

Pa iako su i stranački potpredsjednici, koji su na stranicama Oslobođenja progovorili o pismu, listom suglasni kako se organi stranke trebaju pogledati u oči i razgovarati o problemima, nikako da se taj samit održi: svi nešto čekaju, a predsjednik – navodno – još čita. Ključno pitanje iz pisma – Kako je moguće da oni koji hoće narod, neće vrh njihove Stranke i obrnuto, one kojima narod nije dao povjerenje ili ih je kaznio na izborima, vrh Stranke imenuje i nagrađuje najznačajnijim pozicijama? – čeka odgovor. Upravo zbog toga, vrijedi primijetiti ozbiljan posao koji je napravio portal novi.ba, posežući za izbornim legitimitetom potpisnika pisma.

Do podataka su došli na zvaničnom sajtu Centralne izborne komisije BiH i oni kažu: na izborima 2014. godine Salko Sokolović je osvojio 8.540 glasova, Šemsudin Mehmedović 24.624, Sadik Ahmetović 6.374, a Senad Šepić 15.517 glasova. Šepić je, napominje portal, u odnosu na veličinu izborne jedinice i ukupan broj birača osvojio procentualno najveću podršku birača SDA, od svih 10 izabranih zastupnika SDA u Parlamentu BiH. U izbornim jedinicama u Federaciji BiH, u kojima su ovi kandidati bili na listama, SDA je bila izborni pobjednik, a u Republici Srpskoj kandidat Ahmetović je dobio najveći broj glasova od svih kandidata sa liste Domovina.

Također, uvidom u analizu prijašnjih izbora, može se potvrditi da u zadnja tri ciklusa (2006., 2010., 2014.) svaki od četiri pomenuta poslanika ima porast broja glasova: Sokolović tako bilježi 5.692, pa 6.415 do već pomenutih 8.540 glasova; Ahmetović je startao sa 3.570, pa onda dobio 4.686 da bi dosegao 6.374 glasa; Mehmedović također ima briljantne rezultate od 14.716, preko 20.252 do 24.624; kao i Šepić koji je krenuo 2006. sa 9.950, da bi 2010. dobio 13.637 glasova i stigao do 15.517.

S druge strane, nekoliko visoko pozicioniranih članova SDA, za koje reformatori i zagovarači bolje SDA traže uklanjanje, kao i potencijalni koalicioni partneri, također su analizirani: na zadnjim izborima 2014. – bilježi novi.ba – Amir Zukić je dobio 3.821 glas na listi za Parlament FBiH. Zukić se mandata dočepao preko  kompenzacione liste koju je odredio vrh stranke u kojoj je, čini se, nezamjenjivi generalni sekretar. Aljoša Čampara nije bio uopće na izbornim listama i ne posjeduje izborni legitimitet. I njemu je vrh Stranke dao legitimitet člana Predsjedništva SDA i nezamjenjivog ministra u Vladi FBiH, toliko važnog da zlobnici tvrde kako premijer Fadil Novalić i ne zna svoje odluke dok ih ne čuje od Čampare. Meni osobno najzanimljiviji Asim Sarajlić na zadnjim izborima osvojio je 18.618 glasova, a nosio je listu za Parlament BiH: za razliku od svih drugih izbornih jedinica gdje je SDA bila pobjednička stranka, u Sarajlićevoj je izbornoj jedinici izgubila. Pobjednik u Sarajevu na ovom nivou bila je Demokratska fronta. Onaj isti DF koji i prije i poslije Kongresa nema dilema da je neophodno osigurati mehanizme da se volja naroda i birača na izborima mora prepoznati i unutar stranaka, vlada, parlamenata.

Suljagić je – recimo – na izborima za člana Predsjedništva BiH dobio 105.823 glasa! I o tome zapravo pričamo: Demokratska fronta će jačati kao partija i biti važan politički faktor sve dok Željko Komšić, kao lider, bude ustrajavao na principima na kojima je već prepoznat u javnosti. A SDA će i dalje tragati za koalicionim partnerima i istrajavati na svojim prepoznatljivim principima zadovoljavanja privatnih, regionalnih, rođačkih i sličnih interesa zbog kojih je ona AA trojka i dobila povjerenje vrha stranke. A zbog kojih svaka priča o koaliranju sa ozbiljnim partijama – koje imaju stanovite biračke kapacitete – završava zahtjevima za dečamparizacijom. Onim istim koje još od stranačkog Kongresa traže i oni kojima ni u samoj SDA ni odanost stranci ni rezultate niko ne može osporiti. Otud i najnoviji trend domaće političke scene na SDA način: upomoć, analitičari!