Kliker.info

Piše : Vildana Selimbegović (BH Dani)

Semir Drljević Lovac je u opkoljeno Sarajevo stigao u proljeće 1995. i zajedno sa ekipom diverzanata 441. mostarske viteške brigade dobio zadatak u dugo čekanoj akciji deblokade Sarajeva, onoj istoj koju je Alija Izetbegović najavio između Dana mladosti (25. maj, praznik bivše Jugoslavije) i Dana državnosti (25. novembra, godišnjica ZAVNOBiH-a). Linija fronta prema Poljinama, borbeni raspored Drljevića i saboraca, prava sitnica: osam kilometara u dubinu, obruč oko Sarajeva na ovom dijelu bio je načičkan tenkovima, transporterima i četnicima. Niti jedan od mostarskih diverzanata nije se dvoumio: čekali su Dan D i komandu za napad (uostalom, svoju borbenost, spremnost i hrabrost prethodno su dokazali na mostarskim ulicama). Godinu kasnije, nekako u isto proljetno vrijeme (4. 4. 1996.), u Sarajevu je, u zgradi Predsjedništva BiH, potpisana odluka o unapređenju u viši čin 21. pripadnika te iste 441. viteške, a na prvom mjestu na ovoj listi, dakle i s najvišim činom, bio je upravo legendarni mostarski Lovac, tada potpisom predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića promaknut u čin brigadira. Lovca su, i do tada i poslije, titulirali pukovnikom, što je čin koji je nosio iz rezervnog sastava nekadašnje yu-armije, ali formalno-pravno bio je i ostao vojnik. Istina, Zlatni ljiljan. Elem, njegov čin brigadira trunuo je u ladici zajedno s još dvije trećine činovanih istom prilikom, negdje na relaciji Federalno ministarstvo odbrane – kantonalni mostarski odjel, dok je tek trećina (?!) činovanih dobila priliku da iskoristi prinadležnosti koje im pripadaju (među njima, kažu u Mostaru, i kapetanica Fatima Leho, visoka dužnosnica SDA iz tog doba?!). Nastranu sad što je samo u ovakvoj BiH bilo moguće da se naredba Predsjedništva države taji 12 godina, nastranu i toliko puta osvjedočena praksa da se pripadnici ARBiH dijele na zaslužne i podobne u pozadinskim i stranačkim foteljama i one druge, manje zaslužne i nepodobne koji su se borili i ginuli, priča o akterima cijele misterije zapravo je znakovita ilustracija odnosa prema borcima s prvih linija fronte. Naredba je, naime, iz Predsjedništva države otputovala tek tri tramvajske stanice, u Ministarstvo odbrane Vlade Federacije u kome je neprikosnoveno vladao najpoznatiji logističar ARBiH Hasan Čengić, kojeg će na jedvite jade iste jeseni Izetbegović smijeniti, i to tek nakon ultimatuma Sjedinjenih Američkih Država. Ko je Hasan Čengić, ne treba posebno isticati: SDA-ov član Glavnog odbora, s rejtingom crne liste SAD-a i Evropske unije Bosnu i Hercegovinu može serbez napustiti kad god odluči posjetiti Iran, Tursku (još malo) i Saudijsku Arabiju, u domaćoj javnosti ostat će upamćen po osionom odbijanju da podnese račune o trošenju milijardi dolara donatorskih sredstava namijenjenih odbrani BiH ("o milionima, avionima, kamionima", kako je to slikovito objasnio Sulejman Tihić u 60 minuta), ali i po bizarnoj istini da i nakon rata u kome je ofanzivama Armije BiH dirigirao s raznih svjetskih destinacija i Armiju kontrolirao vojnim odlukama svog oca, hadžije i mlinara Halida i, 12 godina od smjene, nakon silnih tekstova, priloga (pa čak i sudskog procesa u kome je veleljepno opran) opstaje i ostaje kao važni bošnjački faktor (na posljednjem događanju SDA 1990. u Cazinu Tihiću i komunistima prijetio je Evropom?!) i, naravno, član Sabora Islamske zajednice BiH. Svoju važnost, objasnit će njegovi pobornici i prijatelji, duguje doprinosu odbrani BiH! I tu se krug zatvara: odnos bošnjačke politike prema ARBiH savršeno slika neprikosnovenost logističara koji nikada nije priznao kako je skršio milione i njegova osionost da istim onim intenzitetom kojim je raspolagao novcem unutar upravnog odbora TWRA-e i onim računima na koje ga je ovlastio Alija Izetbegović, odlučuje i o sudbinama činova nekadašnjih boraca, dijeleći ih – zajedno sa ostalim važnim bošnjačkim faktorima – na podobne i nepodobne, kako mrtve tako i žive. Javna je tajna da su šehidi postali spasonosna formula važnih bošnjačkih faktora za kojom su posegnuli da bi boračke zasluge priskrbili, kako najbližim srodnicima tako i najzaslužnijim domaćim mafijašima i ratnim zločincima, isto kao što su žive Zelene beretke, ti oslobodioci Sarajeva, danas zaokružili svoju slobodnu teritoriju na 40.000 kvadrata kasarne Zmajevac, 2.000 plakatnih mjesta, parking Opće bolnice… Odani, podobni i poslušni kreatori i sljedbenici te i takve bošnjačke politike ovih su dana kompromitirali Rasima Delića: nekadašnji komandant Armije BiH, tokom rata najvažnija poluga na relaciji Čengić-Izetbegović, nikada nije pripadao krugu odabranih ma koliko je svoju odanost i poslušnost dokazivao. Možda i zato što je bio bliže frontu nego politici, no to mu nije niti može pomoći – upravo su Deliću isporučeni svi zločini Čengićevih, Cerićevih i Izetbegovićevih boraca za čisti islam, on je taj koji pred Haškim tribunalom mora odgovarati za paralelnu liniju komandiranja u Armiji na čijem je čelu bio. Otuda i ne čudi što je počašćen milošću važnih faktora bošnjačke politike zaglavio u Predsjedništvu BiH. Što se Harisa Silajdžića tiče, već odavno je sve posve jasno: on je dio te bošnjačke politike i njegov poziv armijskom generalu da ga vidi uživo, najveće je priznanje. Kako Deliću tako i Armiji. Priznanje od kojeg boli glava – kao simbolički nož u leđa.