Kliker.info

Federacija je dobila novi Zakon o radu i prije nego što se pozabavim načinom na koji je izglasan, valja reći da nikom u ovoj zemlji – ni radnicima ni sindikatima – nije bilo sporno da je reforma tržišta rada prijeko potrebna.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Problem, koji je eskalirao posljednjih sedmica, jeste u načinu. A način Vlade Fadila Novalića je proziran k'o staklo (ili barem kao Fadil sam): u oblandu evropskog puta zapakovati zakon usaglašen ni sa kim, a najmanje s onima koji – u toj istoj Evropi – postoje i slove kao dio neophodnog demokratskog mehanizma kada je o radničkim pravima riječ. Da se ne lažemo, nema te evropske niti američke adrese koja bi u svojoj zemlji gurala zakon o radu bez pregovora sa sindikatima. Zna to odlično i Fadil Novalić, ali mu se žurilo, da ne kažem da je njegova savjetnička AA trojka skontala kako je ovo savršena prilika da se isfingira strana podrška: k'o biva, ne bi oni gurali zakon, da stranci – tj. MMF, EU, Svjetska banka i ostala čuda – na njemu ne insistiraju. Šta će donijeti klasična zamjena teza, nije teško prognozirati, no u ovom času najsretnija je  ona AA trojka, jer su Sindikati – s razlogom – ljuti na Novalića i ako čiju smjenu budu tražili, tražit će njegovu, a savjetnici k'o savjetnici, ostat će u debeloj kabinetskoj hladovini i vjerovatno mu se zlurado rugati iza leđa. No, tako mu i treba (kad ga svako savjetuje).

Vratimo se federalnom Parlamentu, koji je u svakoj zemlji, pa i u ovoj našoj, slika i prilika općeg stanja. U prošli četvrtak i petak vidjeli smo kako nam je: na plus 32 stepena nešto manje od 6.000 ljudi, koliko su ih pred Parlamentom FBiH izbrojali policajci, tražilo je malo milosti spram radnika: recimo, bili bi zadovoljni da se makar ispoštovala procedura, pa zakon dobio priliku da prvo prođe Predstavnički, kako je i red, pa tek onda dođe u Dom naroda, bili bi zadovoljni da se makar našalila pozicija pa javno ukorila Vladu što je u Parlament gurnula zakon ne osvrćući se na – kakvi god da su – legalne i legitimne predstavnike radničke klase, bili bi zadovoljni da im se makar nisu rugali u lice svojim ignorantskim odnosom. Džaba. Između svojih ugođaja i radničkih prava, delegati nisu imali dilema. I dok su Ismet Bajramović i Selvedin Šatorović pričali, u klupama su sjedile račundžije druge vrste i to se vidjelo odmah nakon što je opozicija (SDP, SBB i DF) složno – u znak protesta – izašla iz sale. Domu naroda je onda, nimalo slučajno uvjerena sam, kvorum obezbijedio SNSD Milorada Dodika.

Tri delegata sa Slavišom Mihajlovićem na čelu, koja svoj posao shvaćaju i obavljaju krajnje ozbiljno, javno su dan ranije i najavila kako će glasati za zakon o radu u Federaciji, uz opasku da očekuju – pazi sad! – rekonstrukciju kako federalne, tako i Vlade RS-a i Vijeća ministara i sve to do septembra. No, kako je očekivani odgovor (očito) izostao, SNSD trojka je u sali ostala, ali su glasali protiv. Znaju oni bolje od Fadila s kim imaju posla: u ovom času SDA im je dužnik, a hoće li uspjeti otkvitati dugove, čut ćemo od Dodika, koji je svoje vrijeme trošio čuvajući dužnu pažnju na referendumu. I nije birao rječnik dok se brutalno obračunavao s američkom ambasadoricom u BiH Maureen Cormack. Em je žena, em je Amerikanka, em se ne boji njegovih prostakluka, i kako onda da je predsjednik RS-a ne napada? Kao pravi balkanski macho-prototip, Dodik pljuje i vrijeđa, sve povirujući ka evropskim prozorima put kojih će – valjda – poslati pozivnice za ljetni ručak, a oni će, kako su i naučili, pohitati da pokusaju njegove čorbe i pohovane jezičke delicije, sretni i zadovoljni što Dodik – kao dokazana lola s mikrofonom – njima pjeva, a s njom se obračunava. No, nije ni ambasadorica Cormack naivna: ona je i Dejtonski ustav proučila, za razliku od Dodika koji je zaboravio i vlastiti angažman na uspostavljanju Suda i Tužiteljstva BiH koji mu sada toliko smetaju pa bi najradije da se izljubi i s Naserom Orićem ako treba, samo da se – u skladu s najavama – rekonstruira vlast i da svi budu sretni i zadovoljni, čak i u pravosuđu. A u te je svrhe trojka u federalnom Domu naroda savršen džoker.

Kako god, ovaj je Dom imao i kvorum i kvalificiranu većinu i dovoljno policajaca da radnike zadrže na pristojnoj udaljenosti od njihovih narodnih delegata za čije su plaće i privilegije uredno glasali. I dok su zastupnici klimatizirane prostore napustili kroz podrume sve probijajući se do svojih skupih limuzina, sindikati su od nastavka protesta odustali jer nisu imali para ni za autobuse ni za prenoćišta. Tako su poslanici u petak stigli relaksirani da nakon džume trijumfalno dignu ruke za onu tranšu MMF-a koja će omogućiti da vlast preživi. I dok su se koplja lomila oko dnevnog reda i zakona o radu na njemu, stigla je i vijest o novoj koaliciji: Stranka za BiH, BPS, A SDA i SDA potpisali su sporazum o parlamentarnoj većini. Koliko će ona koštati SDA, još niko ne govori: ovih okruglo 50 ruku, s Koalicijom koju predvodi HDZBiH, dogovoreno je u kabinetu Bakira Izetbegovića i kao najvažniji dio ovog sporazuma valja najaviti spremnost lidera SDA da se konačno raspetlja Gordijev čvor ratnih afera poznatih kao politička ubistva.

Nema sumnje, ova koalicija obećava neke nove političke smrti, tim prije što je rukovodstvo Sindikata javno obznanilo kako sumnjaju na kupovinu glasova, no za radnike je toga dana puno važniji podatak bio da, uprkos sporazumu, zbog opravdanog izostanka jednog člana SDA-ovog Kluba, prividna većina ima problem. K'o kuću.

Ruku manje. Gdje će suza neg’ na oko, gdje će Amir Zukić već svome drugu Dennisu, nekadašnjem lideru Naše stranke, koji je onako sav principijelan – nema tome ni dva mjeseca – tražio u tom istom Domu da se javno obznani šta je obećano MMF-u, da bi sve zaboravio kad je uživo sreo Fadila Novalića. Sjedili za istim stolom. I razgovarali.

Toliko je Gratza dojmio taj razgovor da je one vruće ljetne parlamentarne noći – kad je onaj izdajnički elektronski brojač izbacio 49 glasova za – a njega Amir Zukić poprijeko pogledao, sa svog sjedišta požurio dati do znanja da nije do njega? I nije: Dževad Mahmutović tog časa nije bio u sali. Svjedoci tvrde da se ni rođena majka Mahmutoviću nije obradovala kao Dennis Gratz: možda griješim, ali dokazati odanost Zukiću je ozbiljan uspjeh.

Što je time potvrdio skepsu onih nevjernih toma koji godinama govore kako je Naša stranka zapravo elitistički dio SDA, radnicima nije važno: uostalom, nije slučajno Ismet Bajramović one noći radnike pozvao da – nikad više! – ne glasaju za SDA, SBiH, BPS i A SDA. Zna on odlično da su radnici davno skontali u čemu je tajna Naše stranke – malo se ko tamo vruć vode napio. A dobro im. Pričaju i dižu ruke kad zagusti. I uvijek nešto dobiju. Da nije tako, zar bi Dennis Gratz ikad dočekao da se neki zakon po njemu nazove?

Da ne bilo zabune, ja zapravo mislim da Naša stranka zaslužuje da se ovaj zakon prozove Dennisovim ili makar Gratzovim. Zvuči onako stranjski, pa sublimira i utjecaj međunarodne zajednice i onog MMF-a i para a naravno osjeća se i šmek Naše stranke. Zato javno molim Ismeta Bajramovića koji je zakonu odmah dao i ime – papkov zakon – da ga preimenuje u Dennisov. Makar dok ne uspije dokazati ko su federalni papci, a ako i kada uspije, onda je red da slavu podjednako podijele i oni drugi koji su prevagnuli. Ako ih bude puno, uvijek se može naći rješenje – recimo, zakon papaka. Koji će radnike, da ne kažem raju, itekako ojaditi, ako Sindikati ne uspiju sjesti s Vladom FBiH i makar dogovoriti prateće zakone: namjerno kažem s Vladom, jer od Fadila se nemaju čemu nadati. Eventualno da im pošalje svog stečajnog majstora iz kabineta.