Kliker.info

Podgoricu je u subotu uvečer potreslo događanje naroda: iako se (ne)zvanični izvori ne slažu oko broja protestanata, masa koja je poželjela ući u Skupštinu Crne Gore na glavni ulaz bila je dovoljno jaka da se nakon sukoba s policijom broje povrijeđeni na obje strane.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Proteste je organizirao tamošnji Demokratski front, a mediji su među organizatorima kao najagilnijeg danima isticali zastupnika ove oporbene stranke u crnogorskom parlamentu Andriju Mandića, kojeg književnik Andrej Nikolaidis bez zadrške zove četnikom.

Crnogorski DF je na proteste izašao sa dva rezolutna zahtjeva: tražili su ostavke predsjednika Vlade i Skupštine Mila Đukanovića i Ranka Krivokapića i formiranje prelazne vlade, a sve zato što ne želi Crnu Goru u NATO-savezu. Otuda zapravo i optužbe crnogorskih vlasti da Mandić i DF nisu sami, već imaju podršku onih prosrpskih snaga koje su bile i protiv samostalnosti Crne Gore kao i onih proruskih snaga koje još jašu na talasima ideje nas i Rusa 200 miliona. No, šta to znači za region, a šta još konkretnije za Bosnu i Hercegovinu? U ovdašnjoj se javnosti upravo između Mila (Đukanovića) i Mile (Dodika) nerijetko povlače paralele, pa se možda i prečesto zaboravlja koliko su, recimo, stavovi zvanične Crne Gore uvijek okrenuti isticanju poštovanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

Možda je i zato važno prisjetiti se razlika i (s)ličnosti. Milo Đukanović je bez sumnje lider sa najdugovječnijom političkom karijerom u regionu i valjda jedini koji se i prije ratova na području bivše Jugoslavije karijerno bavio istim zanatom: 1991. godine postao je prvi put crnogorski premijer. Iako je tada slovio za Miloševićevog kadra, iako se Crna Gora nije proslavila u vrijeme ratova u Hrvatskoj i BiH, imao je snage da se nakon njih okrene protiv njega, istrajavajući u borbi da Crnu Goru izdvoji iz državne zajednice sa Srbijom. Treba mu pošteno priznati ne samo ambiciju već i umijeće i političku mudrost – naročito u vrijeme rata na Kosovu i NATO-udara na Srbiju – kada je, recimo, partnere u Beogradu tražio među demokratskom opozicijom uprkos žestokim pritiscima sa svih strana. Njegova Demokratska koalicija za europsku Crnu Goru uvjerljivo je pobijedila 2002. godine i već je tada bilo jasno da Đukanović sigurno vodi Crnu Goru ka osamostaljenju koje je ozvaničeno na referendumu 2006. Iste one 2002. godine Crna Gora je za svoju valutu izabrala euro i time simbolično u praksi ilustrirala svoju europsku orijentaciju, a da je to bila vizionarska gesta, pokazuje i današnji status kandidata koji u procesu pridruživanja Europskoj uniji ima ova zemlja još od decembra 2010. Svih godina ni opredjeljenje ka NATO-savezu nije bilo upitno.

Istina je: Milo Đukanović ne slovi samo za najbogatijeg Crnogorca već ga ubrajaju među najbogatije europske premijere. Godinama su za njega vezane različite kako lokalne tako i regionalne afere, no iz svake je izašao ne samo s manjkom dokaza već i neprocesuiran.

Njegovi protivnici i javno mu zamjeraju da je bogatstvo stekao na nepotizmu, korupciji i kriminalu, njegove pristalice i saveznici redovito ističu crnogorski odnos spram manjina i angažman na razvoju zemlje, čak s naglaskom na golim okom vidljivi ruski interes za crnogorsko primorje. Šta hoću reći? Đukanović je, dakle, skoro dvije decenije – gledan očima izvana – faktor stabilnosti, rado viđen partner i u Bruxellesu i u Washingtonu, dobar i konstruktivan susjed: kad je u Zagrebu i(li) Ljubljani, sluša iskustva da bi njegova zemlja lakše savladala europski put, kad je u Sarajevu ili Beogradu, nudi crnogorski nauk. I nije nimalo nevažno: između Putinovog istoka i zapadne demokracije Đukanović naprosto nema dilema.

I eto, tu je ta ključna razlika između Mila i Mileta: Dodik je – reći će mnogi – na početku karijere želio koračati Đukanovićevim stopama. O tome su svjedočili i njegovi istupi, ali i sklonost bogaćenju, no već dosta dugo Milorad Dodik – gledano očima izvana – predstavlja prijetnju stabilnosti regiona. Neoprostivo dugo je kao ispričnicu za blokiranje svih procesa u Bosni i Hercegovini koristio Srbiju, ne osvrćući se pritom na sve one Srbe koji žive u Republici Srpskoj, kojima je zaustavljajući ekonomski progres zemlje također blokirao svaki boljitak. Nije se libio – gradeći sebi imidž buntovnika i velikog borca za nacionalnu stvar – osobno bogatiti i širiti svoje imanje, a o njegovim ulaganjima u nekretnine na Dedinju i finansiranju sina kreditima IRB-a Republike Srpske sve se manje-više zna. Opozicioni lideri u RS-u danima već javno iznose sumnje kako je najnoviji kreditni izum tandema Cvijanović-Dodik zapravo put novca u obrnutom smjeru: sumnjaju, naime, da je izvjesni američki investicioni fond s ruskim direktorom ustvari način da se manjak para u budžetu RS-a namiri ranije iznijetim novcem iz ovog entiteta, koji bi SNSD-ov režim da vrati u opticaj u RS s ciljem očuvanja na vlasti.

Gdje je kuršlus? Taman tamo gdje se malo ko nadao: Savez za promjene – dakle, SDS Mladena Bosića, PDP Mladena Ivanića i NDP Dragana Čavića – ne odustaje ni od Srpske ni od Srba ni od Srbije, ali mu je ambicija da do cilja dođe europskim putem. Nisu ni Bosić ni Ivanić ni Čavić protiv brisanja granice sa Srbijom, ali između zveckanja oružjem i prijetnji ratom, od kojih je i Beograd odustao, i Europske unije, biraju ovo drugo, dajući prednost ratu za jaču ekonomiju i deblje novčanike. I nimalo im ne smeta što u tom slučaju dejtonska BiH – kako to voli reći Dodik – ide ka EU sa oba svoja entiteta. Problem je evidentan, Savez za promjene smeta Dodiku. Otuda tolika kiša optužbi da su izdajnici, otuda posebna sjednica Narodne skupštine RS-a i najava izmjena Krivičnog zakona RS-a da bi se državnim parlamentarcima i nositeljima funkcija u ministarstvima sudilo koliko vole i brane Srpsku?!

Tačnije bi bilo reći – koliko su spremni da brane Dodika, no kako Savez za promjene ne krije ambiciju da Dodikove afere procesuira, čini se zapravo da nije isključen ni crnji scenarij: da umjesto Saveza na ulice izađu Dodikove pristalice, zavedene opcijom odbrane RS-a.

A to je zapravo ono što Bruxelles i Washington ne vide ili barem još uvijek nisu spremni da i javno priznaju očitim. Možda je i zato groznica subotnje večeri u Podgorici znakovita lekcija.