Kliker.info

Piše : Vildana Selimbegović (BH Dani)

 Prvi komandant Armije RBiH dobio je konačnu presudu Haškog tribunala: nije kriv! Odluka Žalbenog vijeća je posve jasna – zločini u Grabovici i Uzdolu jesu počinjeni, ali za njih nije odgovoran Sefer Halilović. General Halilović se iz Haaga vratio kao komandant čistih ruku i, ma kako apsurdno zvučalo, kao najživlji primjer da je pravda koliko god spora bila – dostupna. Upravo je oslobađajuća presuda Haaga konačni pečat generalske karijere, prognane iz Generalštaba Armije BiH uoči tragičnih i stravičnih zločina u Grabovici i Uzdolu, godinama osporavane, i uza sve popraćene osobnom tragedijom. Sefer Halilović je danas više nego ikad simbol borca Armije BiH, onog borca koji je u odbranu svoje zemlje krenuo bez ikakvih kalkulacija i s jednim jedinim ciljem – spasiti BiH, a zauzvrat, umjesto nagrade, dobio kaznu. Komandant Halilović može biti zadovoljan: dobio je certifikat Haaga da je vojska na čijem je čelu bio, kako god neorganizirana, gola, bosa i nenaoružana bila – protiv tenkova ustala bez namjere da se sveti i da na zločin uzvrati zločinom. Komandant, general i vojnik Sefer Halilović danas može biti sretan: pred Tribunalom je pokazao i dokazao da u njegovom mandatu Armija BiH iza linije fronta nije podlegla agresiji politike. Što se tiče boraca ARBiH, oni su to bez sumnje znali sve vrijeme – nije slučajno Sefer Halilović bio i ostao jedan od rijetkih oficira ARBiH koji se mogao kandidirati za preživjelog ratnog junaka. Zapravo je priča o Haliloviću najilustrativniji primjer i istovremeno paradigma bosanskog rata s ove strane fronte. Kada je postao komandaustrojstvo bilo upravo onakvo kakvim ga je Halilović svih ovih godina karakterizirao – paralelno, pri čemu je linija rukovođenja i komandiranja, kako cacama i ćelama tako i labudovima i mudžahedinima, išla preko faks-mašine koju su kontrolirali otac i sin Izetbegović, te otac i sin Čengić. Šta je preživjelo među Bošnjacima od ideje koju je Halilović branio u ratu, pokazao je njegov doček na sarajevskom aerodromu po povratku iz Haaga. Da nije bilo pet-šest autobusa sa Seferovim poštovaocima iz Zenice, Tuzle, Lukavca…, ono Sarajlija što je bilo moglo je stati u nekoliko kombija. To što je broj okupljenih patriota bio manji od broja kvadrata svake od raskošnih vila na Poljinama (sarajevskom Dedinju postratne bošnjačke nomenklature), svakako nije kriv Sefer. Kriva je ona stranka čije su perjanice svojom gramzivošću i kriminalom i Bošnjacima ogadile i patriotizam i državu; ona koja vjeruje da se aktuelnim otvaranjem muzeja za lakiranje prošlosti može kamuflirati sadašnjost; ona čiji je lider Sulejman Tihić u Predsjedništvu BiH po povratku iz Haaga primao Nasera Orića, osuđenog ratnog zločinca; ona čiji je ministar za boračka pitanja Zahid Crnkić izbjegao pojavljivanje na aerodromu, nakon što je prethodno borce koje predstavlja u Vladi izjednačio s četnicima…nt ARBiH, već je imao zavidan vojnički ali i staž u ilegali: u redove Armije BiH nije priveden, već je uniformu JNA zamijenio za neizvjesnost bosanske Patriotske lige (sa)učestvujući u njezinom nastajanju. Na čelo Armije stao je dva mjeseca prije nego je Predsjedništvo države BiH smoglo hrabrost da prizna agresiju na vlastitu zemlju i tokom cijele godine svog komandiranja nije se libio narediti otpor! Da, naravno, griješio je, ali će i sa i bez Haaga period njegova vojskovanja ostati zabilježen kao najčasniji u historiji ARBiH: vojska kojom je komandirao svijetla obraza se i danas zove bosanskom. Iako su u njezinim redovima Bošnjaci bili većina, u procentima iznad 30 posto popunjavali su je i Srbi i Hrvati i svi oni ostali. Nakon njegove smjene pojavit će se napisi po Generalštabu obavezan pozdrav sa es-selamu alejkum, po Zenici, Travniku i Tešnju mudžahedini će povesti antialkoholni i svaki drugi rat za čisti islam, muslimanske brigade postat će elitne postrojbe SDA politike. Danas je i zahvaljujući Haagu posve jasno kuda je muslimanizacija ARBiH vodila ovu zemlju. No, bilo bi odveć jednostavno kada bi se sve ono što se poslije Halilovića događalo fakturiralo njegovom nasljedniku na komandnoj poziciji, armijskom generalu Rasimu Deliću. Proces protiv Delića, koji traje i ovih dana, zorno pokazuje snagu ofanzive koju je politika SDA izvela na Armiju BiH i čije su žrtve skoro pa podjednako i Sefer Halilović i Rasim Delić: i dok je prvi ustao protiv te politike i posljednjih skoro 14 godina proveo braneći se od različitih optužbi (od kojih je najveća na domaćem planu bila da je htio biti veći Bošnjak od Alije), Rasim Delić je pristao na režim partije i danas se brani od odgovornosti za zločine koje su počinili mudžahedini. Da apsurd bude veći, Delić, koji je ustrojio Armiju BiH onako kako su je zamislili Alija i moćni logističari iz Visokog, danas   dokazuje da je to ustrojstvo bilo upravo onakvo kakvim ga je Halilović svih ovih godina karakterizirao – paralelno, pri čemu je linija rukovođenja i komandiranja, kako cacama i ćelama tako i labudovima i mudžahedinima, išla preko faks-mašine koju su kontrolirali otac i sin Izetbegović, te otac i sin Čengić. Šta je preživjelo među Bošnjacima od ideje koju je Halilović branio u ratu, pokazao je njegov doček na sarajevskom aerodromu po povratku iz Haaga. Da nije bilo pet-šest autobusa sa Seferovim poštovaocima iz Zenice, Tuzle, Lukavca…, ono Sarajlija što je bilo moglo je stati u nekoliko kombija. To što je broj okupljenih patriota bio manji od broja kvadrata svake od raskošnih vila na Poljinama (sarajevskom Dedinju postratne bošnjačke nomenklature), svakako nije kriv Sefer. Kriva je ona stranka čije su perjanice svojom gramzivošću i kriminalom i Bošnjacima ogadile i patriotizam i državu; ona koja vjeruje da se aktuelnim otvaranjem muzeja za lakiranje prošlosti može kamuflirati sadašnjost; ona čiji je lider Sulejman Tihić u Predsjedništvu BiH po povratku iz Haaga primao Nasera Orića, osuđenog ratnog zločinca; ona čiji je ministar za boračka pitanja Zahid Crnkić izbjegao pojavljivanje na aerodromu, nakon što je prethodno borce koje predstavlja u Vladi izjednačio s četnicima…