Kliker.info

U Srbiji se, piše mi koleginica jučer, masovno valjaju u snijegu: hoće da upoznaju Vučića! Potpredsjednik Vlade Srbije i tamošnji najpoznatiji borac protiv korupcije i kriminala Aleksandar Vučić uspio je – sve pred televizijskim kamerama – spasiti dijete iz snijega, o čemu su, je li, izvijestile sve medijske kuće u regionu.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje

Snježno srbijansko nevrijeme postalo je tako značajna stavka tamošnjih izbora, no nije (dovoljno) nasekiralo predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika: on je – sve u jeku evakuacija i Vučićevih eskapada – nastupao u Istočnom Sarajevu, gdje je uz zvuke zavičaja Istočnoromanijske regije pjevao, veselio se i vraćao se, kako je to sam rekao, Republici Srpskoj. Koju Dodik voli, pa je njojzi u čast uzeo mikrofon i sala se zaorila: “Podaleko, podaleko, a ja okasnio, hoću stići, hoću stići, gdje sam naumio; U Krajinu, rode, tamo gdje se ljute borbe vode…” Na bini ga je pratio neki nasmijani lik (vjerovatno također izvođač zavičajnih zvukova) kojem imena ne znam, no vjerujem da će – kako kampanja bude odmicala – sve poznatiji i poznatiji veseljaci zabavljati s Miletom narod, a i ne sumnjam da će, kako i dolikuje estradnjaku Dodiku, spektakl začiniti Ceca Arkanova. Ceca je Ceca, a i mrtav Arkan ima izborni kapacitet; pa zar se nije s njim izljubila Biljana Plavšić, najavljujući rat i ratne ciljeve?

Red muzike, red zločina(ca) i pokoja humana akcija još od kraja rata su najomiljeniji sadržaji izbornih kampanja. Zna to Vučić, zna to Dodik, a ni ostali nisu naivni – onomad je Dragan Čović, sa sve slikom Franje Tuđmana, nastupio u Zenici, a bošnjački lideri se posljednjih dana otimaju oko Nasera Orića. Vučić hoće da ga progoni, a oni ga ne daju. Toliko ga Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić i Zlatko Lagumdžija brane da se ne mogu oteti dojmu kako je baš ta njihova odbrana toliko uveselila Dodika da je onako sretno cupkao po bini.

Aferu Orić otvorio je Aleksandar Vučić najavom istrage i potjernica protiv petorice (neki kažu čak sedmorice) Srebreničana. Obraćajući se svojim temeljnim glasačima, onoj desno desnoj Srbiji koja ga je i izabrala, ali koju je ostavio bez Kosova dajući ga u miraz za pregovore sa Evropskom unijom, Vučić je mahnuo rak-ranom srbijanske savjesti, Srebrenicom, posegnuvši za imenom najpoznatijeg bosanskog ratnog komandanta na onoj strani Drine: Nasera Orića. Nekadašnji savezni specijalac, jedno vrijeme tjelohranitelj Slobodana Miloševića, u ratu je komandovao odbranom Srebrenice, a zbog svih njegovih poratnih afera čak su mu i majke Srebrenice oprostile što ga nije bilo onda kada je najviše trebao – u ljeto 1995. godine. O Orićevim (ne)djelima u samoj Srebrenici Ibran Mustafić je napisao podebelu knjigu u kojoj je opisao i kako je jedno dijete na pitanje šta bi željelo biti kad poraste, odgovorilo: Naserov konj. Po Mustafiću, Naser je svog konja hranio šećerom u gladnoj Srebrenici; kasnije će Orićevu biografiju ispisati Avdo Huseinović – Od Gazimestana do Haaga i nazad – u kojoj će ključna ispričnica biti kako ga je Alija (Izetbegović; op. aut.) pitao je li istina da je u ratu konja hranio šećerom?! Naravno, za pad Srebrenice Naser krivi sve osim sebe i komandnog kadra na čijem je čelu bio, a prije nego što je postao lik s naslovnice knjige, Orić je podobro zakitio naslovnice novina, naročito crnih hronika: hapšen je u više navrata, sumnjičen za reketiranja i još koješta, no u Haagu je pravomoćno oslobođen svih optužbi za ratne zločine što se pokazalo kao najsjajnija Orićeva epoleta. Uz njegov izborni kapacitet, koji je bljesnuo istoga časa kada ga je Vučić spomenuo.

Nije nimalo nevažno: Tužiteljstvo BiH je jedino reagiralo bez viška emocija, pomalo umotavajući svoje rečenice, no suština je bila jasna – Sporazum između BiH i Srbije je potpisan i sve što može srbijansko pravosuđe, jeste dostaviti nove dokaze koji su onda bosanski slučaj. Žestina i brzina kojom su Bošnjaci reagirali nesumnjivo je učvrstila Vučićevu poziciju tamo gdje je želio, no najveću korist ubilježio je Milorad Dodik, dobijajući konačno priliku da brani Srpsku i srpstvo, da se odmakne od svih onih tema, afera, milionskih pljački, nepotizma i ekonomske propasti u koju je – kako već mjesecima tvrdi združena opozicija RS-a sa SDS-om na čelu – upravo on doveo ovaj bh. entitet. Dodik čak i nije spominjao Vučića (tek je pojasnio Izetbegoviću, Radončiću i Lagumdžiji kako niko nije ni ustvrdio da je Orić kriv), sarajevsko okupljanje u Predsjedništvu države i slikanje bošnjačkih lidera sa Naserom Orićem iskoristio je da ponovo zaprijeti svim institucijama države BiH, raspadom zemlje, sve praćeno odbranom srpstva od nacrtanih neprijatelja.

Koliko će koji iz bošnjačkog trolista kapitalizirati najavu potjernice za Orićem i svoju odbranu, u ovom času i nije najbitnije. Iskreno, čisto sumnjam da će socijaldemokratsko biračko tijelo pohrliti da zaokruži Zlatka Bošnjaka, nakon onog njegovog zaklinjanja u Orićevu nevinost. Ne vjerujem ni da će mu puno pomoći Orićeva protuusluga i prozivanje Željka Komšića, koji se – eto – nije iskazao u odbrani Orića. I neka nije. Komšić se iskazao u odbrani Bosne i Hercegovine, i ako išta ima što ne mora dokazivati, onda je to podatak da je časno i pošteno nosio pušku i bio borac Armije BiH, bez epoleta, bez kabineta i bez konja. Jedan od onih koji su sačuvali BiH. Što se Orića tiče (a i njegove advokatice, koja skupa s njim maše zastavama, brani BiH sve hvaleći se njegovom nevinošću dokazanom u Haagu), nije zgoreg podsjetiti da je taj isti Haag svakakav ološ oslobodio – od Momčila Perišića preko Franka Simatovića i Jovice Stanišića, ozloglašenih kreatora i izvršilaca zločina. I već se unaprijed jezim bilo kakvog beogradsko-vučićevskog moralisanja o njihovoj nevinosti i čistunstvu. Kao što mi je muka i od Dodikovog mudrovanja o tome kako je Biljana Plavšić svoju kaznu odslužila.

Rat je okončan prije više od 18 godina i djeca koja su rođena nakon Daytona danas su punoljetna. Toj djeci Milorad Dodik, kada ga pitaju šta će učiniti da hljeb ne traže izvan granica BiH, odgovara nadobudno: “Šta vi mislite, da tamo cvjetaju ruže? Idite, slobodno.” Tom Dodiku, koji već godinama jaše na krilima crnog nacionalizma i prijeti raspadom države, odgovarati Orićevom nevinošću je krajnje kontraproduktivno. I samo mu daje snagu da sa bine povede novu zavičajnu pjesmu. Da ne kažem koliko je gora i pogubnija opcija za Bosnu i Hercegovinu, onu BiH za koju se Armija ove zemlje četiri godine borila i za koju je ginula skupa sa svim onim Srebreničanima, izjednačavati je sa Naserom Orićem, još poredeći njega sa Jovanom Divjakom. Ako je i za bošnjačke glasove, previše je. Bolje im je da se nadaju snijegu. Ma kako podaleko bio.