Kliker.info

Ima, valjda, neke magične moći u tim funkcionerskim foteljama, pa i sama ideja da ih treba zaposjesti potisne u treći plan i završnicu Svjetskog fudbalskog prvenstva i ramazan i sve žešća granatiranja Gaze i za Bosnu i Hercegovinu veoma važnu donatorsku konferenciju (o redovnim domaćim obavezama da i ne govorimo; na njih se partijski podobnici ionako tek sporadično osvrću).

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Zato Centralna izborna komisija postane centar svijeta u koji su uprte sve oči i uši partijskih apartčika opsjednutih mjestima na izbornim listama. Jučer je – bez fanfara – i to čudo prošlo, pa su se (bez)brojne partije isprijavljivale, skupa sa svojim kandidatima: koliko ih je tačno znat ćemo iza Bajrama, no već je sada bjelodano jasno da je najveća gužva u bošnjačkoj avliji i to – vjerovali ili ne – kako u desnom, tako i u lijevom ćošku. SDPBiH je odlučio da se vrati korijenima – barem bismo tako trebali ispravno razumjeti najnoviju promjenu kursa lidera ove partije, demonstriranu jučer na predstavljanju Bakira Hadžiomerovića, od prije koji dan opečaćenog esdepeovca. Elem, naš je Bakir najbolji, alastairovski je poručio Zlatko Lagumdžija, pokazujući novo lice SDP-a. A njegov Bakir požurio da nas sve prosvijetli: šokantno, čak ekskluzivno nam je objasnio da je problem BiH borba između ljevice i desnice. I odmah potom, onako ljevičarski pozvao svu ljevicu na ujedinjenje da bi najvažnijeg Lagumdžijinog ljevičara i jedinog nepromjenjivog SDP-ovog koalicionog partnera u posljednje četiri godine, socijaldemokratu Milorada Dodika isključio iz poželjnih partnera!

Za razliku od Hadžiomerovića, spadam u one koji su u definiciji problema koji tresu Bosnu i Hercegovinu puno bliži stavovima američkog otpravnika poslova u našoj zemlji Nicholasa Hilla. Onog istog dana kada je Hadžiomerović postao novo lice SDP-a, Hill je upozorio na tragičnost činjenice da danas, skoro devetnaest godina poslije Daytona, političkim sistemom Bosne i Hercegovine dominira etnička politika. “Baš kao što je Milošević, bankar u doba socijalizma, iskoristio etničke mržnje i počeo ratove da bi odvukao pažnju građana od njegove korumpirane vlasti, političari u BiH danas igraju na istu patološku kartu i koriste je još više u svojoj retorici i nastavnim planovima i programima koje često kontrolišu”, dijagnosticirao je Hill stanje u našoj zemlji skoro pa cinično pohvalivši domaću političku elitu što je pronašla način da, koristeći dejtonske strukture, održava etničke tenzije. No, zato je bolno istinito konstatirao ono što svi znamo – partije u ovoj zemlji uspijevaju o(p)stati na vlasti uprkos tome što ne rade skoro ništa da poboljšaju život građana. Zemlja je ekonomski uništena, a korupcija na svim nivoima vlasti je – endemska. Cinizam je metastazirao, kazao je Hill, upozoravajući na poteze domaćih političara kada prepoznaju bijes i ljutnju svojih birača. “Oni tada samo pritisnu dugmad za etničko djelovanje!”, kaže i ne krije da je za razliku od korumpiranih srpskih i hrvatskih lidera (Hillov opis) koji su u februarskim protestima vidjeli ispoljenu bošnjačku ljutnju, pa i za razliku od SDA-SDP opcije (dodajem ja) koja je od demonstranata spašavala BiH, na ulicama u februaru vidio ljutite građani ogorčene zbog neefikasnosti političara; one koji nemaju i iskazuju ljutnju spram onih (političara) koji imaju, Bošnjake, Srbe, Hrvate i Ostale koji podjednako pate jer su korupcija i nepostojanje ekonomskih prilika fenomeni bez etničkih podjela. Ljudi pate i tačka, kazao je Hill, uz objašnjenje da će naša patnja trajati sve dok prihvatamo da nama manipulišu političari koji igraju na kartu etničkih neprijateljstava.

SDP u posljednje četiri godine nije umanjio patnju ljudi i zato se i danas čas grli sa jednim, čas sa drugim Bakirom. Komentirajući izbornu ponudu, analitičar i predavač na Fakultetu političkih nauka Suad Kurtčehajić u jednoj od televizijskih emisija posvećenih ovoj temi izrekao je notornu istinu: nikada kao ove izborne sezone nije bilo jasnije da se samo traže fotelje. Politike su potpuno ogoljene – nema ih. No, valja priznati i ovo: jedina nova politička ideja koja se pojavila jeste ideja Domovine, ideja prekoračenja entitetskih i etničkih granica. Zanimljivo, protiv ideje Domovine skoro pa istim intenzitetom ustale su obje socijaldemokratske partije u BiH, i SDP i od jučer ljuti protivnik SNSD. Domovina je oko svojih lista uspjela okupiti pristojan broj partija koje će zajednički nastupiti u Republici Srpskoj ne krijući ambiciju da se okupljanjem nesrpskih glasova izbori za ravnopravniji položaj Bošnjaka, Hrvata i svih ostalih u RS-u. Sinonim Prvog marta Emir Suljagić nešto prije Hadžiomerovića postao je kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Njegovu kandidaturu izbacila je partija koja obećava iste aršine za sve ljude – Demokratska fronta Željka Komšića. I mada se iste subote moglo čuti kako je Hadžiomerović ustvari odgovor na Suljagića, valja se uozbiljiti: zajednički im je tek background, i jedan i drugi su startali u novinarstvu, a karijere pravili u SDP-u, s tom razlikom što je Suljagić davno prestao biti novinar, a Hadžiomerović je dugo miksao politiku s novinarstvom. Dok se Hadžiomerović posljednjih godina dokazuje kao muzičar, Suljagić je doktor nauka. Bio je ministar obrazovanja u Kantonu Sarajevo i među prvim žrtvama SDP-ove politike dvostrukih aršina. No, nije pristao da šuti i trpi za ministarsku plaću, već se odlučio za časno napuštanje partije. Iako se od momenta kada je Komšić (također) napustio SDP špekuliralo njegovim angažmanom u DF-u i iako se od samog starta DF-a govorkalo o njegovim (pre)tvrdim stavovima kao razlogu što ga nema u partijskim redovima, čini se zapravo da je Komšić čekao (pred)zadnji dan da i kandidaturom dva člana Predsjedništva BiH (po)kaže DF-ovu politiku. Kampanja tek kreće i bit će tu, bez obzira na svijetla obećanja o fer-playu, svakojakih udaraca, no ono što je takozvana ljevica i do sada zamjerala Suljagiću jeste višak bošnjačkog identiteta. I ma kako se to činilo neukusno, s obzirom na teret Srebrenice i sav užas koji je Suljagić pukim slučajem preživio, to i jeste najveća zamka u koju može upasti, a u koju će ga podjednakim žarom gurati i desničarski kandidati. No, kampanja će pokazati koliko je politički izrastao, a koliko je elokventan, obrazovan i spreman na bitke ove vrste: uostalom, Lagumdžija se uoči prošlih izbora zaklinjao upravo u te njegove osobine, predstavljajući ga kao jednu od najsvjetlijih tačaka partije koja je (konačno) pobijedila u Federaciji. Sve što je poslije bilo, nije do Suljagića, već do Lagumdžije.