Kliker.info

Vijest o krstu na Zlatištu zatekla me je u Trebinju. U ovoj nekada prelijepoj čaršiji, golim okom je vidljivo da ljudi teško žive. Pa ipak se snalaze, kao uostalom i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Svako na svoj način: umjetnik nadomak najpoznatije trebinjske bašte, one hotelske pod platanima, prodaje svoje slike, ulična knjižara nedjeljom ne radi, a konobar mi priznaje da ni ostalim danima nije kakav promet, djeca ne slušaju, na skromnoj pijaci puno je veća ponuda od potražnje, mršavi su pazari u radnjama.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

O odnosu spram politike rječito govore bilbordi: onaj sa nasmijanim Ognjenom Tadićem blješti pod hercegovačkim suncem, onaj sa koga nam se reklamira duet Milorad Dodik i Željka Cvijanović potpuno je prekriven crno-crnom masnom bojom. Željki viri pramičak kose, Dodiku se nazire ćošak rukava. I to je mnogo, konstatiram u sebi, razmišljajući o svim načinima na koje je Vlada Republike Srpske kažnjavala ovaj prelijepi grad od posljednjih lokalnih izbora, na kojima je ubjedljivo poražen SNSD-ov kandidat. Za Dodika je Srpska samo onaj dio Bosne i Hercegovine na kome je on apsolutni gospodar svega, naročito novčanih tokova, već odavno je primijetila opozicija u ovom entitetu, ukazujući zapravo da je predsjedniku Republike Srpske mnogo važnija vlast od ljudi.

Nije Dodik jedini politički lider u BiH sa ovakvom ljestvicom prioriteta, no u ovom je času jedan od onih koji oktobarsku nervozu niti ne nastoji sakriti. Davno još, kada se kao trudio da ostane politički korektan, svoje zaokrete u nacionalizam ambasadorima po Sarajevu pravdao je na sljedeći način: “Nije to ništa, to je samo do izbora. Šta ću? Ja dođem pod šatru i pričam o ekonomiji, razvitku, Evropi, ljudi zijevaju. Dosadno im. Ja onda kažem – Živjela Srpska! Živjela Srbija!, oni svi skoče. Onda ja malo šiljim, pa svi skupa zapjevamo. Samo dok kampanje prođu, sve ćemo se mi dogovoriti.” Istina, u međuvremenu su (čak) i ambasadori shvatili da su to šarene laže, a Dodik se toliko uživio u svoju kampanjsku priču da je onomad počeo da dokazuje kako su SNSD i on sam daleko veći kreatori zločina(ca) od cijele plejade od Haaga priznatih kadrova SDS-a. Čak ni u Trebinju, na repu zbivanja oko Zlatišta, nisam imala dileme: krst nosi autorski pečat lidera SNSD-a i ima upotrebnu vrijednost – do izbora. Ako ćemo pravo, ni Elektroprivreda RS-a nije se odrekla betonskih stubova, već je za ovaj krsni poduhvat dala obična dva drvena direka, poprilično korištena, a Elektroprivreda RS-a je – da ne zaboravimo – jedna od onih entitetskih poluga kojima Dodik suvereno upravlja, slično načinu na koji dirigira Branislavom Dukićem, predsjednikom Saveza logoraša RS-a, koji, kao, institucionalno stoje iza noćne akcije “dva kolca vezana kanapom i nazvana krstom”, koja je poprilično naljutila i građane Istočnog Sarajeva. I oni su, poput Trebinjaca, na Dodikovoj crnoj listi, jer ne pristaju da se Baji iz Laktaša klanjaju do koljena, već drsko zahtijevaju ravnomjernu raspodjelu para iz entitetskog budžeta, hoće vladu koja će se, umjesto ispunjavanja predsjedničkih želja, baviti razvojem, ekonomijom, zapošljavanjem, hoće ljudi da već jednom ugledaju i te pare iz Rusije koje svako malo obećava Milorad Dodik, jednako potpisujući protokole o suradnji, ali bez šuštećih dokaza.

Ako ćemo pravo, priča o neispunjenim obećanjima nije samo Dodikov specijalitet, možda su naprosto glasači iz Republike Srpske u boljoj poziciji: ponuđeno im je da biraju između jada i bijede u kojima svi živimo i združene opozicije koja nudi promjene taksativno pobrojane. Umjesto u srpstvo, SDS i kompanija zaklinju se u napredak, transparentno trošenje para i obnovu entiteta poharanog nakon rata. Što bi rekao Mladen Bosić, SDS nema potrebe da dokazuje da voli Srbe. No, čini se da je ove sezone jedna druga Bosićeva izjava zabrinula i dodatno unervozila lidera SNSD-a. Predsjednik SDS-a, naime, sada već godinama ponavlja kako nisu svi političari isti i kao dokaz nudi svoj imovinski karton, za koji, kako tvrdi, ima pokriće. Svoja i primanja porodice Bosić također nudi na uvid javnosti i poziva kolege (svi znamo da je poziv adresiran na Milorada Dodika i najuži krug njegovih dobro raspoređenih i još bolje podmazanih suradnika) da učine – isto. I tu, ustvari, nastaje problem, tu se počinje panično tražiti veća priča, događaj, skandal, bilo koji Cecin koncert da se glasači ne dosjete. Idealan recept je, naravno, potpirivanje ratnih strasti. Nebojša Radmanović, aktualni član državnog Predsjedništva, nedavno je u intervjuu upravo ovoj novini kao veliki plus za Bosance i Hercegovce, bilo da su Srbi, Bošnjaci, Hrvati (a ja ću dodati i Ostali) istakao naše shvatanje da je mir ključna vrijednost. Za razliku od Dodika, Radmanović obično mirno i odmjereno zbori, no pitanje koje mene muči je sljedeće: Zar je vrh SNSD-a toliko siguran da je ova zemlja ne tako davno natopljena dovoljnom količinom krvi da si može – makar i u izborne svrhe – priuštiti rasplamsavanje ratnih vatri? I ako jeste, ko to sebi daje za pravo da se na takav način poigrava i sa živima i sa mrtvima?

Jasno je, naravno, da postoji izražena entitetska (da ne kažem konstitutivna) razlika u gledanjima na nedavnu zajedničku, ratnu prošlost. Jasno je, također, da upravo zahvaljujući bošnjačkim, srpskim i hrvatskim dodicima svako malo, da ne kažem svake druge izborne godine, bljesne i nabuja strast koja se opasno poigrava svim našim postratnim traumama. No, još je jasnije da Dodikov krst na ovim izborima nije onaj na Zlatištu, već na Dedinju i ostalim destinacijama koje je obogatio svojom privatnom imovinom, stečenom valjda na sličan način na koji je kreditom Investicione banke RS-a svojevremeno pogurao sina. Ljudi nisu glupi kako se to bosanskohercegovački političari nadaju. Ili barem nismo toliko glupi da ne vidimo da svi oni koji bi da ponovo ratuju, hodaju s tjelohraniteljima, vozaju se u pancirnim autima i podebljavaju bankovne račune. Sve rugajući nam se s drvenih direka i bilborda.