Kliker.info

Piše : Vildana Selimbegović  (BH Dani)

Iako se nalazi obdukcije u interesu istrage ne otkrivaju, javna je sarajevska tajna kako je u Ramiza Delalića Ćelu ispaljeno više od 15 metaka, a iz njega izvađeno – šest. Za ubistvo, bolje rečeno egzekuciju, već su osumnjičeni i izvršioci i nalogodavci (više na stranicama našeg magazina), a Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu je ovaj događaj okarakteriziralo kao najozbiljniji u domaćem mafijaškom svijetu u posljednjih 20 godina. Još je rano govoriti hoće li ozbiljnost sa kojom su se mlađahni tužitelj Čavka i sarajevski policajci bacili na ovaj slučaj rezultirati isto tako ozbiljnim sudskim presudama, no glavni akter cijele priče – ubijeni Delalić – već je ispraćen na svoje posljednje počivalište Šehidsko spomen-mezarje u sklopu Memorijalnog centra Kovači. I tako se pridružio plejadi poslijeratnih šehida koji su pali u odbrani grada. Ova posljednja rečenica podliježe svakovrsnim analizama, no nažalost bolno je precizna slika stava gradskih, federalnih i najviših državnih institucija spram posljednjeg rata. Vjerujem da će istrajni Mirsad Tokača, kada okonča svoj projekt istraživanja, dati naučni doprinos cijelom slučaju, no dok ne budu posve precizno razvrstani borci od poginulih civila, stajat će podatak da "zvanično registriranih 1.487 ukopanih šehida i poginulih boraca od aprila 1992. do novembra 1995." Kovače legitimira kao najveće šehidsko mezarje u BiH. I bez Tokače nije nikakva tajna da se za šehidima još u ratu poseglo iz dva razloga: prvi je neskrivena sklonost tadašnjeg vojnog, partijskog i državnog vođstva za vjerskom identifikacijom boraca koji su branili Bosnu i Hercegovinu. Proces islamizacije Armije BiH, započet krajem ‘92. i uspješno sprovođen u godinama koje su slijedile, čistio je armijske redove od nebošnjaka i sa 30 posto – koliko ih je bilo u prvoj godini odbrane od agresije – polako ali sigurno ih smanjivao do podnošljivog praga SDA-tolerancije. Drugi je razlog, reklo bi se, privatne i nadasve praktične prirode: samoproglašeni vlasnici odbrane BiH Izetbegovići, Čengići, Numići, Cerići i njima slični odabrani Bošnjaci, morali su pronaći način na koji će u branioce BiH upisati svoje stradale amidžiće, daidžiće, pašenoge i ine stradale rođake, inače dobro ušuškane u hladovine kabineta i zadužene za logistike, humanitarnu pomoć i tokove novca. Šehid je bila idealna definicija: em dobro zvuči, em se zahvaljujući njoj moglo nesmetano Kenana Slinića, vatrogasca smrtno stradalog u obračunu s ljubavnicom na stepenicama Holiday Inna, ukopati u harem Ali-pašine džamije. Između Mustafe Hajrulahovića Talijana, prvog komandanta Prvog korpusa Armije BiH, neokaljanog borca odbrane grada, i velikih ratnih komandanata Prve slavne i Druge viteške Envera Šehovića i Safeta Zajke, poginulih braneći Sarajevo. Još ranije, država se obračunala s Mušanom Topalovićem Cacom, krila ga u mezaru pod oznakom N.N., pod njegovu komandnu odgovornost strpala sve ratne zločine počinjene u Kazanima, a onda ga – uz najviše vjerske, državne i vojne počasti – nakon rata proglasila šehidom i ukopala na Kovače. Kasnije će, zahvaljujući prije svih Zelenim beretkama, definiciju šehida i mjesto među palim za odbranu grada dobiti još kojekakvi polukriminalni likovi, a onda će u jesen 2002. nakon kratke bolesti u odbranu Sarajeva pasti i Alija Izetbegović i biti sahranjen na Kovačima. Izetbegović je dobio i turbe, koje je prošle godine oštećeno u eksploziji podmetnutoj na njegovom mezaru. Zvanični upravitelj Memorijalnog centra Kovači, direktor Emir Zlatar, nakon eksplozije koja ni do danas nije rasvijetljena, napredovao je u karijeri i zaista ne treba biti veliki cinik pa ne primijetiti da je neka viša sila umiješala svoje prste. Zlatar je, naime, i za Izetbegovićeva života od Kovača pravio spomen-mezarje nosiocima organiziranog kriminala (policijski eufemizam za višekratne povratnike u kriminal) i prononsiranim ratnim zločincima, sve uz već toliko puta spominjano Izetbegovićevo klimanje glavom  i odmahivanje rukom. Između Izetbegovićeve sahrane i terorističkog čina na njegovom mezaru, svoje mjesto u Memorijalnom centru dobio je još jedan pali borac za Sarajevo. Taib Torlaković, smrtno stradao u januaru 2004. u automobilu koji je odletio uzrak klasičnim mafijaškim rukopisom. I danas je nakorak od Izetbegovića – uostalom, on ga je i unio na Kovače. Da bi definicija šehida bila dostupna svima, pobrinuo se i Kanton Sarajevo – svojom odlukom da na Kovače ukopa hirurga Abdulaha Nakaša, ratnog šefa ratne Gradske bolnice. Elem, što bi se skoro 12 godina nakon Daytona bilo ko imao pravo čuditi otkud Ramiz Delalić na Kovačima? Bio je ratni komandant, država BiH se obračunala s njim, on se u godinama koje su slijedile obračunavao s mnogima… Ne kaže džaba jedan lokalni borac za prava šehida, koji se ukazao i na komemoraciji upriličenoj Hadžiji Ćeli: "Država BiH ne pokazuje dovoljno poštovanja prema šehidima a hoću da vjerujem da je Općina Centar slučajno zaboravila svoje šehide iz 2000, 2001, 2002… koji su u zakonu jednako tretirani kao i oni ostali." Oni ostali su, ako ko ima dilema, u ratu branili i Sarajevo i BiH. Ovi ostali su bili i ostali dio tala. Onih koji su kako u ratu tako i poslije njega uljuljkani u uvjerenju da su vlasnici i naroda i partije i države. I oni će, nema dileme, kako god i kada god umru naći svoje mjesto pod suncem Kovača, Šehidskog spomen-mezarja. Dok su živi, stanovat će u veleljepnim vilama, čuvat će parlamentarne i ministarske fotelje kao zjenicu oka svog i javno postavljati pitanje: ko izjednačava ratne zločince, mafijaše i četnike sa braniocima BiH?