Kliker.info

Vesna Šunjić, legendarna direktorica nekadašnje modne konfekcije “Zlatka Vuković” po kojoj je Mostar bio prepoznatljiv modni centar ne samo na prostorima bivše nam zemlje nego i mnogo šire, pristupila je Socijaldemokratskoj partiji (SDP) BiH.

Pokrenulo je to mnoge kuloarske priče, ne bez razloga – iza Vesne Šunjić bogat je i zavidan profesionalni put: za 17 godina “Zlatka Vuković”, u kojoj je ona bila i modna kreatorica, i menadžerica, i direktorica, od radionice sa jednom uposlenicom i posuđenom mašinom za šivanje i od malog modnog ateljea, ova je firma za 17 godina pod njenim vodstvom i vlastitim sredstvima izgradila tri fabrike, zapošljavala 463 radnika, imala svoja vlastita predstavništva u centru Zagreba i Beograda.

Za rad je nagrađivana najvećim kako društvenim  priznanjima za postignute radne uspjehe, tako i u vrlo izbirljivom svijetu mode. Svojim kreacijama i – naravno – smislom za biznis, nije proslavila samo modu iz Mostara i Hercegovine, nego probila put za jugoslavensku modu na inozemno tržište – izvozilo se i na Istok i na Zapad. Odlaskom iz Mostara u Moskvu 1988., čekali su je novi poslovni izazovi. Godinama radeći  u SSSR-u, najprije u predstavništvu najveće jugoslavenske export –import kompanije General exporta, pa kao direktorica predstavništva  švicarko-francuske naftne kompanije u Moskvi, ostvarila je velike uspjehe o kojima se u javnosti malo znalo. Ali zna se i da je u ratnim godinama pomagala mnogima.

Pristupanje SDP-u BiH pokrenulo je mnoge kuloarske priče – znači li to da će se ova uspješna poslovna žena politički angažirati u Mostaru, koliko su istinite priče da je moguća kandidatkinja za gradonačelnicu Mostara, zašto u ovim godinama članstvo u stranci…

U ekskluzivnom razgovoru za Dnevni list Vesna Šunjić odgovora odlučno: “Ne! Pristupanje SDP-u ne znači da ću biti politički aktivna i nemam nikakvih ambicija, pristupila sam toj stranci iz ubjeđenja da samo socijalna demokratija može da garantuje postojanje pravnog uređenja i principa koji objedinjuje interese svih građana i omogućava prevazilaženje antagonizama koji u malim sredinama kao što je ova naša mogu biti opasni za opstanak zajednice. Svojim iskustvom iz svijeta mogu da prenesem mladim ljudima da manipulisanje nacionalizmom kao instrumentom vladanja može da dovede ponovo u ono vrijeme ratnih sukoba s ogromnim ljudskim žrtvama i uništenjem materijalnih dobara. Mladima se mora vratiti vjera u vlastite snage, entuzijazam i osjećanje da  ipak sve nije izgubljeno.

Onaj tko posumnja i u sebe i svoju snagu i svoje ideale, svrstao se danas  u sve veće i veće redove  gubitnika, što je i jedini cilj današnjih vlastodržaca da lakše vladaju, odnosno ‘mijese’ kako im se prohtjedne ovu nabujalu amorfnu masu mladih. A sve iz vlastitog interesa za očuvanje ogromnog neindetifikovanog stečenog bogatstva, školskih diplopma, položaja, što je svojstveno ljudima prepunih kompleksa zbog prirodom uskraćene inteligencije, empatije,   osjećanja mjere… i mnogo još toga. Želim poručiti mladima da se ne trebaju bojati ni vlasti ni bilo koga, da je njihova sudbina u njihovim rukama, da moraju govoriti, da ne smiju šutjeti, da se moraju boriti, da u iščekivanju da će netko drugi nešto uraditi za njih gube svoje najdragocjenije godine”, kaže.

Novi dotok energije i entuzijazma

Sa samo 16 godina postala je član Partije, ali nikada, kaže, nije bila slijepi vojnik niti se bojala javno reći svoje stavove. Zbog toga je nekoliko puta bila i pred isključenjem, ali problem nije bila Partija, nego kao i uvijek – ljudi, koji su brzo kvarljiva roba. I nove ideje nikada nisu bile lako prihvaćene. Tako i sad kaže – oporavak je težak, treba puno raditi da se i unutar stranke stvori jaka kritična masa, koja će ukazivati na sve anomalije, kako stranke tako i okruženja.

“I zato su potrebne mlade nove snage, novi dotok energije i entuzijazma, a nama sa iskustvom, već preumornim od svih dobivnih i izgubljenih bitaka, sa već svačim doživljenim ali duhom slobodnim, da im budemo podrška. Mnogi kažu Što će ti to? A posebno naše standardno ‘Batali, molim te, bez mene, jednom se živi!’ I onda razmišljam otkud se pojaviše ovi novi filozofi, pa se uvijek pitam pa i njih priupitam kad posjetim Partizansko groblje pa i mnoge druge spomenike onih koji su željeli dostojniji život, jesu li to i oni znali!? Ili je i to naš izum?”, pita se.

“Moji motivi pristupanja SDP-u BiH su jednostavni: po svom opredjeljenju bliža sam SDP-u upravo zato što bi to trebala biti partija, stranka, organizacija, koja po mojem shvaćanju objedinjuje sve nacionalnosti: i Srbe, i Hrvate i Muslimane. Kad dolazim u Mostar svi se žale na jedno te isto: da živimo u nacionalnim torovima, da neće nikada biti jedinstvenog Mostara, da se Mostar dijeli itd. Neće biti jedinstvenog Mostara sve dotle dok imamo nacionalne stranke. Da li je SDP najidealnija ne mogu reći, jer sve su stranke bile opterećene i kriminalom i raznim aferama, ali mislim da je konačno zadaća da se SDP pomladi. Ja ne mislim da sam pristupila kao mladost ili s nekim novim idejama, ali to su standardne ideje koje nas prate od 1946. godine: mi u ovom dijelu Europe možemo opstati samo ako smo jedinstveni i ako nema podjela”, kaže Šunjić. Svojim primjerom mladima je željela biti primjer da se angažiraju, i to da se angažiraju da ovaj grad bude jedinstven.

“Kako će biti jedinstven? Ako svi pripadamo nacionalnim strankama, ma o kojoj da je riječ, nema tu izlaska. SDP bi trebao okupiti sve te snage da se ovaj grad poveže i da se malo udaljimo od religioznih ideologija. A to se može promijeniti ako se omasovi. A narod šuti”, kaže.

Radom se uspijeva

Potresao ju je, priznaje, prvi susret s nekadašnjom fabrikom “Zlatka Vuković”, 10 godina nakon njezinog odlaska u Moskvu: umjesto zvuka mašina i smijeha mladih radnica, kroz ogromne otvore bujale su biljke divljake. Mostar je nekad, kaže, bio arhitektonski ujednačen, u harmoniji sa sobom i okolinom, grad bez kičeraja, okupan, čistih ulica, i onda nije čudo što je takav grad progovarao i ostavljao tragove u svim našim odnosima i stvaralaštvu, od umjetnosti, kulture, sporta, gospodarstva. Danas joj je, kaže, ovakav Mostar neprepoznatljiv, pun neukusa i kiča kakvog nema ni u najzabačenijim periferijama megapolisa gdje preživljava svjetska sirotinja. Objekti koji se grade a nisu po mjeri grada, nekontrolirana gradnja bez poštivanja urbanističkog plana… Jednostavno, gradom upravljaju ljudi koji ga ne vole, i nastavi li se ovako grad je već izgubio ljude, a o duši da i ne govorimo.Mostar je već odavno grad – slučaj.

“Kad dođem u Mostar, tužna sam. Ovo više nije onaj grad. Svi se žale na podjele, da grad stagnira i ne razvija se, a razvoj grada treba i mora ići u istom pravcu. Kako će ići? Kad se ujedini. Bez ideoloških podjela, bez utjecaja raznih religioznih krugova. Svatko vuče na svoju stranu, iz nekih svojih sitnih interesa, unosi se nova ideologija. Ako hoćeš promjenu, budi promjena. Ja želim promjenu i želim svojim primjerom pokazati mladima da čovjek u životu može uspjeti bez stvaranja društvenog ugleda i kapitala kroz politiku. Da se ne boje. Želim biti primjer da se poštenim i čestitim radom može uspjeti”, kaže Šunjić. Naši nacionalnosti su, kaže, ‘spojeni sudovi’ i mnogo toga u njihovim odnosima je samo predstava za javnost.

“Ovo je zemlja iseljenika, mladost odlazi i ostaju starci. Uskoro će biti zemlja koja će, već  svrstana među najzaostalije ekonomije svijeta, pasti u još veće siromaštvo i podjele, jer će prestati i priliv novca koji danas šalje dijaspora. Umjesto da se rješavaju takvi i slični problemi, mi se napajamo nacionalizmima i počet ćemo da vodimo ne oslobodilačke nego ‘krstaške ratove’. Danas živimo u potpunoj prevlasti nacionalizma, atmosferi mržnje, napetosti, straha. Zato je potrebno da se mladost aktivira. Dok toga ne bude, nema procvata grada. Do tada će nas voditi vođe, a vođe su nam slijepe i ne vode nas u prosperitet. Oni će jednom otići, a ostat će ovaj nesretni narod, jadan i zavađen”, kaže. Jer, kaže, kad se jednom prihvate vlasti, oni je ne ispuštaju. Sudstvo, zdravstvo, zapošljavanje… sve je u rukama vladajuće kaste, zloupotrebljavano u njihovu korist, a vrlo revnosno funkcionira protiv  drugačije mislećih.

“Ovdje jedino možemo parafrazirati Andrića i sve će nam biti jasno: ‘Kad bi ljudi samo znali sa koliko malo pameti se vode države, momentalno bi umrli od straha.’

U promjene vjeruje. Ne samo da vjeruje, nego su one nužne. “Ne može se živjeti u gradu, a da te baš briga. Da jedan narod ‘kmeči’, a drugi ‘zveči’. I svi šute. Meni smeta prljav grad. Smeta mi ovolika sirotinja. Narodne kuhinje za kojima vlada tolika potreba jer narod nema šta jesti. Smeta mi nepotizam. Smeta mi kad kažu da je toliko i toliko mladih diplomiralo, a kad sam upitala Koliko ih se zaposlilo, šute. A to mora biti sinkronizirano”.

Smatra da Mostar ima budućnost samo ako ostane mnogonacionalna sredina. Ako 2018. ne pobjedi mnogonacionalna stranka, Mostar će biti u mraku jer će opet biti ‘dealovi’, podjele, interesi… od ljudi zavisi. Ako se ljudi opredijele da ostanu u torovima, onda se trebaju prestati žaliti i onda im nema pomoći.

“Ja vjerujem da Mostar može biti drugačiji, ne sasvim onakav kakav je nekad bio, ali ipak treba stvarati mostove i ne štititi rušitelje. Jer je puno zla učinjeno. Duboke rane nam ne donose  ni Huni ni Avari, nego mi jedni drugima, kako smo nekad s ponosom govorili – bratski narodi. Znači da smo mogli živjeti drugačije. I moramo. Jer ne dijele nas ni mora ni okeani, nego smo sami Neretvu koja nas je spajala napravili rijekom mržnje. Nažalost, ne samo danas, od pamtivjeka novac pokreće i ljubav i mržnju, samo zavisi koji je osjećaj i u kojoj populaciji, odnosno stranci više dominantan.

Pokazalo se da je rijetko koji stranački lider bio imun na njegovo blještavilo. Ali ipak znam da SDP stranka kao nasjednica ideologije bivše nam velike države može biti garancija za ideju solidarnosti i ravnopravnosti, društvenih sloboda dostupnih svim narodima, po kojima smo ranije bili i poznati i priznati u svijetu. Izlaz su mnogonacionalne stranke, koje moraju reći da smo svi isti. Mala je ovo zemlja za bilo kakve podjele. Mladima želim reći da budu hrabri, da se organizirauju, da istupe, da ne pripadaju torovima.

Dosta im je nepotizma, oni žele kruha. Ja sam građanin svijeta i za onu opciju sam koja će nas objediniti, a ne razjediniti. Ja vjerujem u jedinstevni Mostar, ali ništa ne dolazi samo od sebe. Mladi u BiH bi se trebali organizirati i u cilju i lične budućnosti i prosperiteta i integriteta ove nam države pristupiti višenacionalnoj partiji jer oni su jedino snaga i garancija promjena ove već teško podnošljive stvarnosti”, kaže na kraju.

A. Copf (Dnevni list)