Kliker.info

PUSIĆ: Momentalno su odnosi između Hrvatske i Bosne i Hercegovine prilično loši. Zapravo, rekla bih da već neko vrijeme uopće ne postoje. Hrvatske vlasti nikako da razumiju da Hrvatska mora i treba imati odnose s BiH kao državom, a ne samo s vodstvom HDZ-a BiH. HDZ Hrvatske tretira Hrvate u BiH kao rezervnu armiju svojih glasača i smatra da im to osigurava njihova sestrinska stranka u BiH. Zauzvrat šalju novac iz hrvatskog proračuna tamo gdje je HDZBiH na vlasti, ne pitajući kako se on troši i pomažu toj stranci da zadrži dominaciju nad Hrvatima u BiH. U posljednje vrijeme mi se čini da je takva politika izazvala rastući resantiman Bošnjaka prema svojim sunarodnjacima Hrvatima u BiH, što dodatno otežava situaciju.

No, izgleda mi da ima i neke nade. Možda će vas iznenaditi, ali mislim da su amandmani visokog predstavnika Schmidta na Izborni zakon i promjena pravila za funkcioniranje vlasti u Federaciji BiH otvorili taj prostor. Ima mnogo kritika na taj postupak visokog predstavnika i za neke od njih vidim opravdanje. Naročito je ljude iziritirao trenutak u kojem su promjene objavljene – između zatvaranja birališta i brojanja glasova. No, ako pogledate meritum stvari, tim amandmanima se deblokira funkcioniranje vlasti u Federaciji BiH. Dokinuta je mogućnost da etničke stranke unedogled blokiraju donošenje odluka u tijelima Federacije i to je veliki i značajan korak naprijed. Čak i u Dejtonskom sporazumu, namijenjenom zaustavljanju rata, a ne izgradnji države, jasno je da je Federacija zamišljena kao nukleus buduće države BiH, a Republika Srpska kao trenutačna nužnost neophodna da se zaustavi ubijanje. Pokazati da Federacija može funkcionirati znači pokazati da BiH može funkcionirati i odatle treba graditi državu. Etničke vođe se tome protive jer to smanjuje njihovu kontrolu nad vlastitom etničkom grupom. To, također, približava BiH mogućnosti početka pregovora i ulaska u EU, a toga se oni koji su se opasno obogatili na vlasti najviše boje.

Tu postoji još jedna prednost, a tiče se odnosa Hrvatske i BiH. Koliko mogu vidjeti, HDZ Hrvatske je te amandmane proglasio svojim velikim uspjehom i okončanjem svog dugotrajnog angažmana oko izborne ravnopravnosti HDZ-a BiH – “od milja” nazvane ravnopravnošću Hrvata u BiH. Ta činjenica otvara prostor da se konačno počnu graditi odnosi između naše dvije države, umjesto samo između dviju sestrinskih političkih stranaka. Istovremeno, daje šansu građanima BiH, kako Hrvatima tako i Bošnjacima, da prestanu biti taoci svojih etničkih vođa. Neki efekti se već mogu prepoznati. Da parafraziram pametnu rečenicu koju sam nedavno čula u jednoj raspravi: Ne treba odbaciti nešto što je dobro zato što nije savršeno.

DANI: Šta mislite, koga treba popravljati – ljude ili vlasti, s obzirom na to da ljudi jednako glasaju za one za koje u konačnici i sami kažu da nas sve redom, zajedno, pa ako hoćete i svaki nacionalni korpus pojedinačno, svađaju i zavađaju?

PUSIĆ: Treba “popravljati” i jedne i druge. Pod “popravljati” ljude mislim na činjenicu da nitko od nas, koji živimo u državama nastalim raspadom Jugoslavije, nema mnogo iskustva s demokracijom, s time što to znači biti građaninom, što znači tražiti odgovornost vlasti, ne prihvaćati korupciju u obnašanju vlasti, očekivati da sudovi funkcioniraju, da mediji ne budu PR i megafon vlasti. Naša društva su dodatno traumatizirana ratovima i poraćem iz ‘90-ih i očekivanja od vlasti i od kvalitete života još su uvijek prilično niska. U velikoj mjeri mnogi još uvijek funkcioniraju po formuli glavno da smo glavu sačuvali. Prikrivene ili otvorene prijetnje novim sukobima i ratovima kojih smo svjedoci, drže na životu tu vrstu svijesti. Strah je najefikasniji način suzbijanja demokracije i građanske svijesti i samosvijesti. U borbi protiv demokracije uz strah, koriste se i loše obrazovanje, korupcija, nepotizam, laž, zagađivanje javnog prostora prostaklukom, denuncijacijama i teorijama zavjere. To nije nepovoljno okruženje samo za razvijanje osviještene javnosti s građanskim samopoštovanjem i odgovornošću već i za motiviranje onih najpametnijih i najispravnijih da se uključe u politiku i kandidiraju na izborima. Prošireno je mišljenje da je ući u politiku – sramota.

Vlast koju imamo proizvod je tih istih naših društava i nije potrebno previše argumentirati da ju treba popravljati. To se vidi prostim okom. Pravo je pitanje kako ju popravljati? To je dugotrajan, postepen i, kao što vidimo iz mnogih primjera “starih demokracija”, apsolutno reverzibilan proces: drugim riječima, kad prestaneš na njemu raditi, lako nazaduje. Za države kao što je Hrvatska ili BiH ili bilo koja država u Jugoistočnoj Europi, ne vidim boljeg načina od procesa usklađivanja i samog ulaska u EU. Za nas je to i proces izgradnje država i bar donekle ubrzanog usvajanja demokratskih standarda. To nije idealno i nije garancija uspjeha. Ali je najbolje što nam stoji na raspolaganju. Mnoge članice EU, uključujući i Hrvatsku, primjer su da nakon ulaska dolazi do nazadovanja u demokratskim standardima. Ali nikada do one razine do koje bi to, u datim globalnim okolnostima, išlo bez EU članstva.

DANI: Dolazili ste ovdje i dok je bjesnio rat, bili u Sarajevu pod opsadom, a onda, ako se ne varam nedugo nakon Daytona, prošetali onim visećim mostom iznad Neretve, koji je stajao iznad srušenog Starca. Usuđujem se reći da mi, koji smo živjeli ovdje, nismo pomišljali da će gotovo 30 godina kasnije opet trebati popravljati odnose na Balkanu koji posljednjih godina samo postaju sve gori?

PUSIĆ: To je iskustvo promijenilo moj život, naročito Mostar. Stojeći iznad Neretve i srušenog Starog mosta u proljeće 1996, odlučila sam ući u politiku da spriječim da ikad više lošiji, zločestiji i gluplji od mene odlučuju o meni i mojoj zemlji. Kao što se vidi, u tome nisam u potpunosti uspjela. No, ipak sam ostavila određeni trag u hrvatskoj politici i, zajedno sa stotinama, možda i tisućama drugih, malo doprinijela da Hrvatska postane članicom EU. U politici nema čvrstih garancija nizašto. Ali to je najbolje što za nas u tom pogledu postoji. Ako je to iskustvo na mene imalo takav učinak, puno gora i dramatičnija iskustva promijenila su živote milijunima ljudi u našoj regiji: ohrabrilo je lovce u mutnom, profitere rata i poraća, trgovce strahom i mržnjom; obeshrabrilo milijune koji nisu dočekali pravdu, suočavanje s istinom i kvalitetniji životni standard. Zato 30 godina nije ni malo ni mnogo. Za jedan ljudski vijek to je vrlo dugo vrijeme. Za povijesna razdoblja i demokratsko sazrijevanje društva to je treptaj oka. Civilizirani i pristojni odnosi među državama i nacijama po svom karakteru vrlo su slični ljudskim pravima: kad se na njima prestane aktivno raditi i svjesno ih unapređivati, oni počnu nazadovati. Jedini mogući zaključak koji vidim je da se ne smije posustati i da je naša obaveza da svatko na svojoj razini radi na poboljšanju i unapređivanju tih odnosa. Taj posao nikad ne završava.

DANI: Odakle početi?

PUSIĆ: Ako me pitate za BiH, mislim da ste već počeli. Znam da su ljudi sumnjičavi prema bilo kakvim pozitivnim naznakama, svjetlima na kraju tunela i dobrim vijestima. Nakon toliko razočarenja, iznevjerenih obećanja i lažnih političkih proroka i spasitelja, to apsolutno nije ni čudno. No okvir i srednjoročni cilj postoje: okvir su pregovori o članstvu, a srednjoročni cilj je članstvo u EU. Tu se ne treba dati zavarati ili zavesti na neku stranputicu. Svi znamo da je EU daleko od savršenstva, ima mnogo problema i neriješenih nedoumica i oko strukture i oko funkcioniranja. Ali za BiH, EU je najbolje moguće rješenje. Kroz pregovore o članstvu postepeno se gradi država i njene institucije. Na prvi pogled dosadno i sitničavo usklađivanje zakona s europskom pravnom stečevinom (acquis communautaire) postepeno transformira opasnu i krvoločnu herojsko-identitetnu politiku u običnu politiku svakodnevice. S članstvom čak se i najmanje države iz klijenata međunarodne zajednice pretvaraju u subjekte i aktere te zajednice. Drugim riječima, sve ono što je BiH neophodno, sadržano je u tom projektu.

Istovremeno, važno je biti u potpunosti svjestan da je taj put postepen, korak po korak i da nema nevažnih koraka. BiH je pred dobivanjem statusa kandidata za članstvo. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je to važno! Neki kažu da taj status nije toliko važan kad se ne zna kako ćemo dalje i što će biti poslije. To je apsolutno pogrešno. Da je Hrvatska imala takav stav, još bi bila negdje u čekaonici. Bez prvog koraka sigurno je da nema ni drugog ni trećeg, niti ijednog daljnjeg. BiH je na proteklim izborima pokazala da osim etničkih, ima i državotvorne političke stranke koje žele očuvati i razvijati BiH kao državu. Koliko vidim, to su u prvom redu Naša stranka, SDP i Narod i pravda. To je jezgro oko kojeg treba graditi i što oni budu uspješniji, to će im se više političkih aktera početi približavati. Stara je i točna uzrečica Ništa ne uspijeva kao uspjeh! Dosadašnji etnički lideri se boje uspjeha BiH na putu prema EU, u prvom redu zbog europskih antikorupcijskih mjera i politika, čije djelovanje najbolje mogu vidjeti na primjeru Hrvatske. Možda na prvi pogled zvuči čudno, ali usklađivanje BiH s europskim standardima i zakonodavstvom mora početi u Federaciji. Po svom sastavu i ambicijama, Federacija u sebi nosi zametak budućnosti. Mnogi kažu kako Republika Srpska bolje funkcionira i lakše donosi odluke. No, to je tvorevina koja je ostatak ratne prošlosti. Što Federacija bude uspješnija, to će biti i privlačnija za sve građane BiH i to će lakše moći odigrati objediniteljsku i europeizirajuću ulogu u cijeloj zemlji.

S druge strane, važno je da i EU razumije ovu dinamiku i da se što je moguće više obraća društvu, umjesto etničkim liderima koji se boje Europe. Sporazumi koji su potpisani na posljednjem sastanku Berlinskog procesa početkom novembra odlična su podloga za takav pristup. Na primjer, projekt zajedničkog tržišta država tzv. Zapadnog Balkana (ZB) treba upotpuniti određivanjem okvirne godine kada će se to tržište priključiti europskom zajedničkom tržištu; šest država ZB treba uključiti u EU roaming kako bi mame, tate, bake i dede mogli lakše razgovarati sa svojom djecom koja su se iselila uglavnom u zemlje EU; zajednička energetska i klimatska politika; zajednička politika u slučaju pandemija i velikih prirodnih katastrofa; koordinirana strategija u upravljanju migracijama i izbjegličkim valovima. Sve su to teme na kojima se EU obraća društvima i postepeno ih priprema za članstvo.

DANI: BiH će ovog mjeseca možda dobiti status kandidata: šta mislite, jesmo li ga zaslužili?

PUSIĆ: Vodeći političari BiH to nisu zaslužili, a građani BiH apsolutno jesu. No, do ovakve, nadajmo se, definitivne odluke Europskog vijeća ionako neće doći zbog vodećih etničkih lidera u BiH. Kad do nje dođe, ta će odluka biti donesena iz dva primarna razloga: Zbog promijenjene globalne i posebno europske geopolitičke situacije izazvane ruskom agresijom na Ukrajinu; Zbog gotovo tvrdoglave upornosti građana BiH, kao što pokazuju ispitivanja javnog mišljenja u oba entiteta, u njihovoj želji i odlučnosti da se priključe EU. Dobivanje kandidacijskoga statusa još je jako daleko od članstva. Ali je to neophodni prvi korak bez kojeg nema naprijed. I zato mu se treba veseliti, na njemu graditi i ne popuštati.

DANI: Priča o euroatlantskim integracijama traje od rata, ali kao da BiH posustaje. Vi ste radili u svojoj zemlji na ovom procesu: kakva su iskustva, šta učiniti da se taj neophodni proces pokrene?

PUSIĆ: Ne bih se složila da priča EU traje od rata. Bar ako je suditi po našem iskustvu u Hrvatskoj, ta priča sigurno ne traje od rata. U ideji državnog vodstva ona traje od 2000, a u početku realizacije od 2001, kada je u Saboru donijeta odluka o potpisivanju Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske s državama članicama EU. HDZ je tada bio opoziciona, anti-EU stranka i kada se o tome glasalo, svi njihovi zastupnici napustili su sabornicu predvođeni njihovim tadašnjim predsjednikom Ivom Sanaderom. Mora se, također, priznati da je dvije i pol godine kasnije, nakon što su došli na vlast, Sanader preokrenuo HDZ u pro-EU stranku. To je bila izuzetno važna i pozitivna odluka za hrvatsku europsku budućnost, jer bez toga ne bismo nikada mogli izgraditi neophodni politički konsenzus svih parlamentarnih stranaka oko članstva EU, koji smo uspjeli očuvati do našeg ulaska 1. 7. 2013. godine. Završni koraci ulaska Hrvatske u Schengen i Eurozonu dogodit će se početkom 2023, deset godina nakon punopravnog članstva.

Dakle, s izuzetkom Slovenije, ostale države proizašle iz Jugoslavije nisu baš od početka stremile EU. Ako išta, dominantna parola je bila Svoj na svome. Mi smo taj proces otpočeli u Hrvatskoj 2001. i završili 2013. – trajao je 12 godina. BiH može mnogo naučiti iz iskustava Hrvatske i drugih zemalja, naročito onih koje su u EU ušle od 2004. naovamo. No, put svake nove članice je specifičan i treba ga samostalno graditi, učeći iz tuđih iskustava, ali i prilagođavajući se vremenu, okolnostima i vlastitoj startnoj poziciji. S obzirom na okolnosti, mislim da bi BiH trebala početi s intenzivnom zakonskom i institucionalnom harmonizacijom Federacije s EU. Isti model treba ponuditi i drugom entitetu pa i inicirati paralelni proces na državnom nivou. Ovo drugo će, naravno, ići teže, ali treba pokrenuti. Svi projekti EU u koje se može uključiti regionalna i lokalna uprava, trebaju biti iskorišteni i u njih se treba uključiti na razini Federacije, općina i gradova koji to žele. Istovremeno, državne i entitetske vlasti i institucije, kao i pro-EU političke stranke moraju tražiti saveznike i na razini EU institucija i u pojedinim državama članicama. Saveznici se u mirnodopskim okolnostima ne stvaraju sami od sebe. To je važan projekt na kojem treba sustavno, ali bez velike javne pompe raditi. Mnogi elementi puta BiH prema EU nisu isti kao kod drugih država. Ali ni BiH nije ista kao druge države. Samo je cilj isti.

DANI: Može li Hrvatska uistinu pomoći BiH i hoće li?

PUSIĆ: Hrvatska svakako može pomoći BiH na mnogo različitih načina i nivoa. Hoće li, to ovisi o politici vlasti u Hrvatskoj i, u manjoj mjeri, o stavu pojedinih hrvatskih političkih stranaka i civilnog društva. Primjerice, 2014. godine u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Hrvatske izrađen je plan novog pristupa EU prema BiH. Taj plan su prihvatile i preuzele Velika Britanija i Njemačka, provele ga kroz institucije EU i temeljem toga je BiH početkom 2016. mogla predati formalni zahtjev za članstvo, što do tada nije bilo moguće. To je bila vrlo konkretna i efikasna pomoć. U nekim drugim vremenima, neke druge hrvatske vlade nisu baš pomagale niti se mnogo interesirale za napredak BiH prema EU članstvu. No, s obzirom i na ustavne i na formalno proklamirane i na neformalne političke i sigurnosne interese, nema države u EU za koju je objektivno važnije kvalificiranje BiH za članstvo nego što je to Hrvatska. Što prije to razumiju hrvatske političke elite, to bolje za obje zemlje. Momentalno postoje neki stidljivi pokazatelji da je to počelo postepeno dopirati do svijesti bar nekih vodećih hrvatskih političara.

DANI: Slovenija ima zapažen angažman na podršci bh. putu ka EU i NATO-u. Imate li Vi dojam da bi zemlje Zapadnog Balkana zaista mogle izgraditi drugačije i kvalitetnije odnose, u korist cijelog regiona?

PUSIĆ: Slovenija je odličan primjer za ovo o čemu govorim. Do aprila ove godine Slovenija je imala katastrofalnu politiku prema BiH. Donedavni slovenski premijer Janez Janša distribuirao je naokolo zemljopisnu kartu regije na kojoj su mijenjane granice i, kao i obično, najviše je stradala BiH. Na izborima u travnju promijenila se parlamentarna većina, Slovenija je dobila pametnu i konstruktivnu vladu, pa je takva onda postala i slovenska politika prema BiH. Dakle, uz sve ostale poteškoće, sve države proizašle iz Jugoslavije su nove države i u institucionalnom i u političkom smislu. Zato ima vrlo malo konzistentnosti i dosljednosti i u unutrašnjoj i u vanjskoj politici. Apsolutno sam sigurna da zemlje Zapadnog Balkana mogu izgraditi kvalitetne odnose. Europsko članstvo ili put prema članstvu savršeni su okvir za to. Samo nam je potrebno malo duže razdoblje mira i kakve-takve demokratske stabilnosti. U kampanji za referendum o hrvatskom članstvu u EU često sam govorila kako je pet generacija žena u mojoj obitelji rođeno u istom gradu Zagrebu i, ako nas dvije koje smo žive umremo u istom gradu, sve će biti rođene i umrijeti u istom gradu. A ni jedna od nas neće biti rođena i umrijeti u istoj državi. To ilustrira porijeklo dobrog dijela naših problema kao društava i političkih zajednica.

DANI: Za Open Balkan mnogi kažu da je Vučićeva podvala: da li je baš tako?

PUSIĆ: Open Balkan je projekt političke dominacije, a ne političke kooperacije. Istina, nastao je u vakuumu koji je na tzv. Zapadnom Balkanu ostavila EU dok se pokušavala odlučiti je li ekonomska, politička, sigurnosna, monetarna ili zajednica demokratske izvrsnosti. To se zvalo zamorom proširenjem, razdobljem refleksije, promjenom metodologije, dilemom produbljenje ili proširenje. No, zapravo, bila je kriza identiteta proizašla iz odsustva političkog razvoja, nužnog za svaku političku zajednicu. Tu krizu je 24. 2. 2022. prekinula ruska agresija na Ukrajinu. Ona je osvijestila činjenicu da EU jeste i mora biti sve od gore navedenog, zato što je prvenstveno geopolitička sila. Tako je i politika EU prema zemljama Zapadnog Balkana ušla u mnogo proaktivniju fazu i time sve stranputice kao što je Open Balkan gube smisao. Oživio je i Berlinski proces u okviru kojeg je na posljednjem sastanku u Berlinu potpisano nekoliko vrlo značajnih sporazuma o međusobnoj suradnji zemalja Zapadnog Balkana, koji direktno vode ka EU članstvu. Tu su sadržani svi deklarirani ciljevi projekta Open Balkan, s tom razlikom što obuhvaćaju svih šest država i nemaju skrivenu agendu etničke i političke dominacije većih nad manjima unutar regije.

DANI: Kada će Srbija i Hrvatska konačno obustaviti međusobne retoričke paljbe?

PUSIĆ: U današnjim okolnostima od svih prekograničnih retoričkih paljbi u regiji, one između Hrvatske i Srbije me najmanje brinu. Političari koji se u to upuštaju s obje strane, time si međusobno pomažu. U hrvatskoj javnosti za to postoji sve manji interes i o tome se sve rjeđe i sve šturije izvještava u medijima. Prestat će kad se u obje države okolnosti dovoljno normaliziraju da takva retorika prestane donositi glasove na izborima. Uz malo više političke pameti možda i ranije.

DANI: Šta očekujete na Kosovu?

PUSIĆ: Ako bude pameti, ovo je razdoblje velike šanse i za EU i za regiju i za Kosovo, što se tog pitanja tiče. Po prvi puta Kosovo ima apsolutno nekorumpiranu vlast, kako na razini premijera, tako i na razini predsjednice. Do sada je korupcija uvijek spominjana kao glavna prepreka rješavanju problema. Sada toga nema i na toj vrlo važnoj činjenici treba graditi odnose i budućnost Kosova. Nekorumpirane političare mnogo je teže ucjenjivati i prisiljavati na nerazumne ustupke pa će to zahtijevati i određene modifikacije u postupcima EU i američkih posrednika. No, na kraju je uvijek mnogo efikasnije pregovarati s političarima koji se drže svoje riječi. Posljednji incidenti na sjeveru Kosova predvođeni Srpskom listom, pokazali su da na Kosovu postoje alternativni srpski lideri koji ne pripadaju kriminalnom miljeu i koji su spremni i sposobni samostalno artikulirati političke interese Srba na Kosovu. U tom pravcu leži rješenje i normalizacija situacije na Kosovu, jer problem na Kosovu nisu Srbi, već kriminal i klijentelizam koji jedan dio Srba drži kao svoje taoce.

DANI: Kako vidite situaciju u Crnoj Gori?

PUSIĆ: Crnu Goru vidim kao zemlju s najviše šansi i istovremeno u najvećoj opasnosti u regiji. Članica je NATO-a i najdalje je došla u pregovorima o EU članstvu. Da pred dvije godine nove vlasti nisu zaustavile zemlju na europskom putu, danas bi Crna Gora bila pred punopravnim članstvom. Glavni problem je što politički sukob u Crnoj Gori nije oko ideologije, ekonomije, pravosuđa ili vizije razvoja zemlje. Politički sukob se vodi oko prava Crne Gore da postoji kao samostalna država. A teško je postići bilo kakav kompromis s onima koji misle da nemate pravo postojati. U taj sukob su umiješane Srbija, Srpska pravoslavna crkva i Putinova Rusija. Tijesna pobjeda na posljednjim parlamentarnim izborima od cca 1.500 glasova, u javnosti se prikazuje kao apsolutni trijumf, umjesto kao ono što jeste – politička podijeljenost društva na jednake polovice koja zahtijeva obzirnost i suradnju. U međuvremenu se proizvodi bezvlađe, s tehničkom vladom bez legitimiteta i legaliteta koja pokušava donositi zakone kojima bi se mijenjao Ustav. U državi od oko 620.000 stanovnika ciljanim dijeljenjem državljanstava nije teško promijeniti strukturu stanovništva, što je također jedna od metoda destabilizacije. Drugim riječima, masovna proizvodnja kaosa u maloj zemlji ogromnog geostrateškog značaja, kao najslabije karike u sigurnosnoj NATO-konsolidaciji jadranske obale. I zato je Crna Gora danas i regionalno i europsko prvorazredno sigurnosno pitanje.

DANI: Ne smijemo zaboraviti Makedoniju, koju je zapravo kaznio francuski predsjednik Macron. Vjerujete li, zapravo, u sretniji Balkan u neko izgledno doba?

PUSIĆ: Makedonija je pretrpjela mnoge krize i nepravde od svoje samostalnosti naovamo. Naročito su štetne i bolne one koje joj je nanijela EU ili pojedine države članice. Smatram da je intervencija francuskog predsjednika Macrona, koja je spriječila početak pregovora nakon Prespanskog sporazuma Sjeverne Makedonije i Grčke, bila naročito štetna i nepravedna iako je de facto imala malo veze s Makedonijom, a mnogo više veze s odnosima unutar EU. Kao što znamo, u politici vrijeme, odnosno politički trenutak igra ogromnu ulogu. No, istovremeno, Makedonija je iskoristila sve te nepovoljne okolnosti na jedan izuzetno pozitivan način. Od gotovo nepoznate i neprepoznatljive male zemlje negdje na Balkanu, pretvorila se u općepoznatu državu prepoznatljivog identiteta: hrabrog, nepokolebivog, upornog, inkluzivnog i tolerantnog građanstva. To je zalog s kojim kreće u europske pregovore i koji se apsolutno isplati čuvati i graditi.

I konačno, da odgovorim na Vaše pitanje o sretnijem Balkanu. Svakom, pa i Balkanu, uvijek dobro dođe malo sreće. No, mnogo više od sreće nama ovdje treba više pameti. Ona je možda rjeđa od sreće, ali je mnogo pouzdanija i s neusporedivo trajnijim dobrim posljedicama..

Vildana Selimbegović (Dani)