Kliker.info

Vrag je došao po svoje – kaže Vedrana Rudan, čuvena, popularna književnica koja je nedavno bila gost Beograda.Njena knjiga, zbirka tekstova “Zašto psujem” (“Laguna”), za kratko vreme doživjela je četvrto izdanje, a kad ju je više od dva sata potpisivala u knjižari “Delfi”, dugi red se protegao i po trotoaru ispred ulaza.

Na nezaobilazno pitanje oličeno u naslovu knjige kaže: “Ne psujem ja, psuju moji a i vaši sugrađani. Psuju jer nemaju novca, nemaju budućnosti, jer ne veruju da će svanuti bolji dan. Što se mene tiče, okružena sam ljudima koje volim, možda sam dosadna al’ meni je to strašno važno, i to je ono što me drži na površini.”

Od vašeg nedavnog boravka u Beogradu, prije nepunih punih nedelju dana, situacija u srpsko-hrvatskim odnosima postala je usijana zbog izbjeglica pa se, kao, smirila…?

– I Srbija i Hrvatska imaju isti problem. Na čelu vaše i naše vlade mužjaci su u punoj snazi. Dva uspaljena pastuha kontrolirano van kontrole. Milanović se nakon tri i pol godine snažnog hrkanja dignuo na zadnje noge i krenuo kopitima razvaljivati Vučića. Kad hrvatski političar doma ima frku ili su izbori na vratima, napad na Srbe je dobitna kombinacija. Isto važi i za vaše. Naravno da Vučić na Milanovićevu provokaciju nije mogao odgovoriti osmijehom Mona Lize. I krenuo je rat koji ovim dečkima diže politički rejting a običnim ljudima život pretvara u pakao. Kod nas, u “civiliziranoj Europi” svi su zgroženi rječnikom srpskih novinara. Nazvati našega premijera na naslovnici “idiotom” uvrijedilo je sve one u kojima hrvatsko srce bije. Ne i mene. Od “novinara” tabloida ne treba očekivati pristojnost, ali od premijera vlade da. Zato mene Milanovićevo “šaraj malo, šaraj” ili tako nekako više pogađa. Svi su političari u suštini prostaci, da nisu, bavili bi se časnim poslom, ali bi svoj prostakluk morali držati pod kontrolom. Bar onda kad su premijeri.

Negdje ste rekli da vas je i aktuelno pitanje izbjeglica potaknulo da prestanete pisati blog…

– Strašno je što nam se događa. Nekoliko milijuna sirotana krenulo je na Evropu. Mi koji živimo ovdje prvi put vidimo potomke i rodbinu onih koje smo pobili. Govorim o članicama NATO-a i članicama Evrope. Svi su političari prostaci

Svi su političari prostaci

Sitno jugoslovensko smeće je nakon strašnog rata u kom se Jugoslavija raspala postalo vlasnik naših života. A treba nekako živjeti sa tom spoznajom.Svih ovih godina smo u svojim dnevnim boravcima lizali sladoled i gledali kako na našim ekranima ginu milijuni nesretnika. Mislili smo kako to veze s nama nema. Danas kad su nam na vratima, odjednom shvaćamo da su u Pakistanu, Afganistanu, Siriji, Iraku, Libiji ginuli ljudi. Evropa pojma nema kamo će s njima. Srbija ih šalje u Hrvatsku, umjesto da “malo šara”, Hrvatska ih šalje u Mađarsku i Sloveniju, horde se žele dočepati bogatih zemalja koje ih možda žele a možda i ne žele, to još uvijek nikome nije jasno. Jasno je samo jedno, Amerika i evropske države godinama su nekažnjeno ubijale, danas to Evropi dolazi na naplatu. Americi ne. Ona je daleko. Ona je uvijek krvnik, nikad još nije odgovarala za milijune odrubljenih glava nevinih ljudi diljem kugle zemaljske. Gadi mi se pisati o tome. Frustrira me što na ovome svijetu samo stalna Amerika jest.

I Hrvatska je u EU. Ima li ona ulogu u ovoj krizi?

– Odlično pitanje na koga, aleluja, ovih dana odgovaraju hrvatski novinari. Pretpostavljam da ne čitate naše novine pa ću ih citirati. U „Novom listu“ autor teksta Boris Pavelić citira Vedrana Obućinu suradnika-istraživača Društva za mediteranske studije Sveučilišta u Rijeci: „U travnju 2012. godine, ministrica vanjskih poslova i europskih integracija Vesna Pusić sudjelovala je u Istanbulu na neformalnome skupu Prijatelji Sirije, koji je pod američkim patronatom okupio protivnike režima Bašara al Asada, što u Damasku nije prošlo nezapaženo. Sljedeće je poteze Vlada nastojala držati podalje od javnosti. U prosincu 2013. otkriveno je kako Vlada planira pretovariti pet tona sirovine za bojne otrove iz Sirije, kako bi zauzvrat tražila jamstva za povrat Ininih naftnih polja, koja je Hrvatska zbog rata napustila 2011. Zbog javnog protivljenja taj plan je propao. Koji mjesec kasnije, ‘Njujork tajms‘ je otkrio da je Saudijska Arabija od Hrvatske kupila oružje i isporučila ga, navodno, u Jordan. Godinu kasnije, blogeri koji prate ratove na Bliskome istoku objavili su fotografije koje indiciraju mogućnost da islamisti ratuju – hrvatskim oružjem.” Ponosna sam na hrvatske novinare koji otkrivaju prljavu hrvatsku politiku koju sigurno neće oprati ovih dana popularno dijeljenje sokića i dekica sirijskoj siročadi.

Slovite za osobu bez dlake na jeziku…

– Treba razotkriti hrvatsku politiku. Stidim je se. (Srpsku razotkrivajte sami.) Mi građani morali bismo najzad spoznati u kakvoj zemlji živimo. Danas čitam u „Ekspresu“, autori teksta Tea Kvarantan Soldatić i Boris Rašeta: ”…Kad se val izbjeglica sručio na Hrvatsku, nitko u vlasti ni oporbi nije podsjetio na činjenicu da i naša zemlja ima udjela u krvavom sirijskom ratu koji je na bijeg natjerao milijune ljudi. Danas više nije tajna: tri tisuće tona oružja su tijekom 2012. i 2013. godine u Siriju otpremljena iz zagrebačke zračne luke… Oružje je završilo u rukama ISIL-ovaca… Hrvatska vlada nikad nije građanima pružila suvislo objašnjenje o toj operaciji, sve je razotkriveno samo zahvaljujući novinarima, ali ni oporba se nije upinjala da raščisti taj skandal.” A onda Milanović poručuje, šaraj, malo, šaraj. Zašto bi netko morao “šarati” prije nego sirijske izbjeglice pošalje u Hrvatsku. Svi koji dođu u našu zemlju potomci su onih koje je i Hrvatska pobila.

Ima li rješenja?

– Za sada ga nitko u Evropi ne nudi. Jedno od rješenja jest prestanak rata u Siriji, ali da se to desi danas milijuni izbjeglica koje su na putu prema Evropi ne bi se vratili jer nemaju kamo. Njihov je bivši život hrpa ruševina i trulih leševa. Možda, ipak, za nas ovdje nije sve tako crno? Po nekom scenariju, oni koji drmaju EU, Balkan namjeravaju pretvoriti u topli dom za Sirijce. Ako se to desi, najzad će doći do mira između Srbije i Hrvatske. S dnevnog reda će se skinuti tema što su nama učinili četnici a što vama ustaše. Imat ćemo zajedničke… prijatelje.

Je l’ nam preostalo samo da psujemo?

– Neće pomoći.

Rekli ste da su se političari pretvorili u nezajažljivu želju za moć i novac, i ne biraju sredstva…

– Biraju, kako ne biraju. Pa neće doći do novca ljubljenjem bližnjega svoga. Zna se kako se tu uspjeva. Preko leševa. Naših. I svojih kolega. Najveći kriminalci dolaze na vrh i onda sjeku po kroju.

Kakav su život iskrojili, jesmo li na to pristali?

– Krojili su nam ga robovlasnici, a oni vladaju i političarima. To su naši, vaši i američki todorići. Oni vladaju, oni su vlasnici naših života. Zapanjila sam se kad sam ušla u Todorićev dućan i tamo kupila kesu na kojoj piše “Volim svoju zemlju”. Baš me zanima koju zemlju Todorić voli. Naravno da je Todorić sitan igrač u odnosu na nekog tamo, a ovaj u odnosu na nekog drugog… Najveći vlasnici ne znamo ni kako se zovu. A pre ovog rata Todorić je bio trgovac cvijećem. Jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj, zaboravila sam kako se zove, bio je vozač autobusa. Vlasnik lanca benzinskih pumpi u Hrvatskoj bio je monter centralnog grijanja… Dakle, to sitno jugoslovensko smeće je nakon strašnog rata u kom se Jugoslavija raspala postalo vlasnik naših života. A treba nekako moći živeti sa tom spoznajom koja je užasavajuća.

Hoćemo li uspjeti?

– Većina ne uspjeva. Danas ovo vrijeme zovu robovlasnička demokratija. Mislim da je to uvreda za robovlasnički sistem. Jer robovlasnik je vodio računa da robovi imaju krov, hranu, zdravlje zato da bi mogli da rade. Naši robovlasnici su banke, a one, kako vidimo, nisu tako hipersenzibilne. Pri tom mi ne znamo čije su. U Hrvatskoj mislimo da su talijanske, britanske, ruske… pa se ispostavi drugačije. Sad nam je dato do znanja da su te banke u šapama Hrvata kriminalaca. I konačno smo dobili zakon po kome će 250.000 hrvatskih robova odahnuti, iščupati se iz kandži kredita u švajcarcima. To je najveći potez u povijesti Hrvatske. Naravno, do njega je došlo zbog izbora. Međutim, ja imam kredit u švajcarcima pa me baš briga da l’ je to zbog izbora.

U Srbiji se to nije dogodilo…

– Vi malo zaostajete za nama, ne puno.

Jedan ste od najčitanijih pisaca u Srbiji, možemo li vas očekivati na Sajmu knjiga u Beogradu?

– Kad bih govorila o tome kako i koliko mi znače moji čitaoci, i u Srbiji naravno, trebao bi mi još jedan intervju. Ne govorim jer ćete to izbacit.Reći ćete da vam je to dosadno i da nema mjesta. Moj nastup na Sajmu knjiga u Beogradu nije dogovoren.

Umorna sam i zgađena
Nedavno ste prestali pisati blog. www.rudan.info koji je bio posjećen preko deset miliona puta. Zašto vas više nema u virtuelnom svijetu?

– Možda sam vještica. U svom sam posljednjem tekstu najavila rasplamsavanje mržnje na ovim zauvijek našim prostorima. Umorna sam. Zgađena. Užasnuta. Prestrašena. Ne mogu se nositi više sa životom koji živim. Pišući udvostručujem, malo sam i rekla, svoj užas. Između infarkta i čučanja u kutu odlučila sam se za ovo drugo. Doduše, dati intervju “Blicu” u ovom času teško da bi se moglo nazvati terapijom koja opušta.

Birali ste – gledajte
Pratite li srpske političare, predsjednika Nikolića, premijera Vučića?

– Ne pratim. Vašem predsjedniku Nikoliću sam u lice u TV emisiji pre 10 godina rekla šta o njemu mislim. Tad je bio četnički vojvoda. Danas je veliki demokrata. Nije se promijenio. Vučića ne pratim. Viđam ga povremeno na ekranu, ne slušam ga. Birali ste – gledajte.

Tatjana Nježić (Blic)