Kliker.info

Zanimljivo, komunicirajući o ovoj knjizi uglavnom s nepoznatim ljudima često su mi govorili: „Nnapisali ste knjigu o meni“. I to me raduje – rekla je u razgovoru za „Blic“ Vedrana Rudan, spisateljica iz Hrvatske koja je došla u Beograd zbog promocije svoje knjige „Kad je žena kurva/ Kad je muškarac peder“.
Knjiga je, zapravo, zbirka kolumni objavljenih u hrvatskom „Nacionalu“; s jedne strane počinje dio posvećen ženama, a s druge onaj koji se odnosi na muškarce. „Za ‘Nacional’ pišem uglavnom političke tekstove. Retko se bavim muško-ženskim temama. Međutim, urednik Vladimir Arsenijević je sakupio baš te, poređao ih smisleno i zanimljivo, tako da je ova knjiga i za mene novost – kao da je nisam ja pisala. U njoj sam jedna druga ja, manje agresivna, toplija i opuštenija. Nisam zločesta i to me začudilo“, kaže Vedrana koja, u razgovoru za „Blic“, u svom ironičnom i duhovitom maniru odgovara i na pitanja iz naslova.

Dakle, kad su žene kurve?
– Pravi odgovor na to pitanje je dala moja kći: „Mama, a kad nisu“. Mislim da na ovom području Srbije i Hrvatske, da ne idemo dalje, ne postoji muškarac (odnosno mužjak, jer delim ih na tri kategorije) koji neće reći da je žena kurva. Uvjek je kurva, i kad rodi i kad ne rodi, i kad radi i kad ne radi, i kad studira i kad ne studira… A ako ovdašnji muškarac misli da nije svaka žena kurva, onda je on peder.

Koje su to tri kategorije muškaraca?
– Mužjak, to su divljaci i grubijani. Peder, to su fini ljudi. I dječica, odnosno budući pripadnici jedne ili druge kategorije.

U knjizi se, između ostalog, bavite materinstvom i tretirate ga kao otežavajuću okolnost?
– Materinstvo je smrt za svaku ženu. Žena kad rodi prestaje biti slobodan čovjek. Materinstvo je doživotna robija. Ono je za ženu, takođe, i bezuslovna ljubav. Ali ako žena želi biti ljudsko biće, odnosno koliko-toliko slobodna (da se razumemo, govorim o našem vremenu i prostori, a ne o tome šta materinstvo po sebi jeste ili bi moglo biti), ona ne bi smjela imati dijece.

Ipak, tako dirljivo pišete o svojoj djeci. U poglavlju „Ljudi od 500 eura“ čak ste kao majka istakli „osjećam se krivom“.
– Govorim o svojoj djeci i kroz njih i o životu dijece i mladih u Hrvatskoj i uopšte na ovom području. U ovo moderno doba desilo i otimanje nade mladim ljudima. Kad sam ja stasala i krenula samostalno u život, meni je garsonjera koju sam plaćala četvrtinom svoje plate bila start da bih kasnije stigla u jednu, pa u još jednu kuću. Mojoj djeci je start i cilj kupljena garsonjera na kredit do kraja života sa ratom od 400 eura mjesečno, tj. 90 odsto plate. I ja se zaista osećam krivom. Jer to su moja djeca, a ja im ništa bolje ne mogu pružiti, a ovo društvo im nikad neće ništa dati. I u tom kontekstu, često mi pada na pamet, da nemam djecu ne bih bila toliko žalosna i poražena.

A kad su muškarci pederi?
– Kad su fini, kad brinu o djeci, kad mjenjaju pelene, kad vole svoju ženu, kad je ne mlate i ne proglašavaju ludom, kad ne mrze svoje kćeri…

Nije li to naopako?
– Pa to je muški svijet. Mužjaci vladaju svetom. I ako oni primjete da se neki muškarac ne ponaša ko nasilnik odmah ga kvalifikuju kao pedera, i tu nema izuzetaka. Homoseksualci su nešto drugo. To su muškarci koji tjelesno opšte sa muškarcima, a mogu biti, i često jesu, jednako agresivni i beskrupulozni kao mužjaci.

Kako bismo, iz vaše perspektive, definisali muško-ženski odnos?
– Kao rat. Do istrebljenja. Žena ima šansu da s muškarcem provede dio života jedino u ratu. Da li će se služiti nožem, pameću, međunožjem, šarmom… svako sredstvo je dozvoljeno, ali iskrenošću nikad. S muškarcima treba razgovarati oprezno i nikad ne govoriti istinu da bi proveo s njim dio života normalno i ako ga želiš iskoristiti. Iskrena ljubav ne dolazi u obzir. Treba je sakriti. I, naravno, u tajnosti, uživati u njoj. Ako ga voliš, sakrij to i jebi mu mater ili, što je bolje, oca.

Niste li, pišući o roditeljima, kroz neke naoko sitne detalje oslikali ne baš lagan odnos s ocem?
– Moj otac je bio, blago rečeno, velika svinja. Nasilnik i zločinac. Moju mlađu sestru je u grob otjerao svojom mržnjom. Gadosti, pre svega emocionalne, koje mi je činio dok smo bile djeca, ne mogu mu nikad oprostiti; a opet sve što sam ikad u životu napravila, uradila sam s mišlju: „Ako postignem uspjeh, on će priznati da ja vredim“. Naravno da on to meni nikad nije rekao i, naravno, da ja i nakon njegove smrti pokušavam nekako uhvatiti njegovu ljubav. Ne mogu, nisam nikad mogla podneti činjenicu da suštinski nemam oca. Redovno mu odlazim na grob, koji put se osećam da je bolje što je u zemlji, a koji put s nadom će se dići, pa da ćemo popričati ko ljudi. Zapravo cijeli moj život je dijalog s njim. Usadio je u mene podozrenje prema svim muškarcima. Ne postoji muškarac, osim mog drugog muža, kome vjerujem.
Tatjana Nježić (Blic)