Kliker.info

Vahid Halilhodžić nije mogao gledati utakmicu Zrinjski –

Sarajevo . Na televiziji je, kaže, vidio tek možda desetak minuta meča. Jednostavno, sjećanje na bolju prošlost to mu ne dozvoljava.- Teško mi je zamisliti da ijedan drugi klub izuzev Veleža bude domaćin na stadionu Pod Bijelim brijegom. Godine provedene u "Rođenim" imaju posebno mjesto u mom životu i boli me kada vidim da Velež ne igra u svom bastionu – rekao nam je Vaha na početku razgovora u ugodnom ambijentu rotirajućeg restorana "Plava prizma", u hotelu "Radon Plaza".Postulati sportske filozofije, situacija u bh. društvu, podsjećanje na igračke dane, aktuelnosti u evropskom fudbalu, boravak u Pari Sen Žermenu, Trabzonsporu…, uz nezaobilazne mostarske liskaluke, te pomaganje supruge Dijane kada bi Vaha pomiješao bosanski i francuski jezik, činili

su "meni" našeg razgovora.

Apatija bh. društva
– Posjetio sam Nogometni savez BiH, kratko razgovarao sa Fuadom Muzurovićem, poželio mu sreću i stavio mu se na raspolaganje da mu pomognem savjetima ili na neki drugi način… Znam da situacija nije baš najbolja, dosta igrača i dalje ne želi igrati za reprezentaciju, što baš i ne mogu shvatiti.Fudbaleri igraju zbog države, a ne zbog čelnika NSBiH. Ali, u ovoj našoj zemlji je sve moguće. U ovih nekoliko dana, koliko sam u BiH, ponovo sam se uvjerio da je apatija zahvatila bh. društvo. Ipak, čini mi se da nije uredu da ja koji boravim u domovini tako kratko kritikujem bilo koga. Ali, ne mogu kriti da me boli zbog stanja u bh. fudbalu i društvu uopće.
Možda bi bilo bolje kada bi se ljudi poput Vas vratili u BiH?
– Ko to zna? Siguran sam da će u bližoj budućnosti moja destinacija ostati Francuska ili neka druga država. Ako bih nekada u poznim trenerskim godinama i došao, recimo na kormilo naše reprezentacije, onda bih to učinio bez naknade, ali pod uslovom da imam apsolutnu slobodu u biranju saradnika, načinu rada, i, što je posebno važno, bez famoznog nacionalnog ključa. Vaha je trenutno bez posla, i to samo zato što to on hoće.
– Imao sam ponuda, ali mi je odmor bio neophodan. Mnogo sam se potrošio, prvo u PSŽ-u, zatim u Trabzonsporu, pa u Saudijskoj Arabiji. Sada sam spreman za nove izazove, i vjerujem da ću uskoro, najvjerovatnije u junu preuzeti klub. Zovu me iz nekoliko francuskih klubova, a volio bih raditi u Engleskoj, čiji jezik već učim.

Improvizacija u PSŽ-u
PSŽ se grčevito bori za opstanak, a s Vama su u maju 2004. godine osvojili Kup Francuske.
– Da sam ostao na Parku prinčeva, PSŽ bi danas bio odmah iza Liona. Međutim, oni su željeli razlaz. Inače, mnogo je improvizacije i nestručnosti u klubu, a kada se tome dodaju negativni uticaji raznih lobija, onda kao rezultat dobivate aktuelno pretposljednje mjesto u Francuskoj. U ekipi je virus razdora, stvoreni su klanovi koji ne mogu donijeti ništa dobro. Svaki tim se mukotrpno stvara godinama, a može se razvaliti za nekoliko dana.

Od baklave do Ničea
U neobaveznoj priči, Vaha nam je povjerio nekoliko komičnih situacija u kojima se našao radeći od Francuske, preko Afrike do Turske i Saudijske Arabije.
– U Trabzonu su ljudi jednostavno ludi za fudbalom. Vidite, mi ovdje u miru razgovaramo, što bi u Turskoj bilo nemoguće, jer bi se za pet minuta stvorilo deset novinara i pet kamera. Pamtim da su nam navijači u Trabzonu bukvalno svaki dan prije treninga donosili baklave, a ja sam ih jedva ubijedio da ih igrači mogu jesti tek nakon što završe sa vježbanjem. U Parizu sam, nekad, fudbalerima citirao Ničea ili Hegela, naglašavajući kako sam igrao zajedno s njima. Većina igrača bi to primila zdravo za gotovo, tek nekoliko njih bi zavrtilo glavom.

Golovi protiv Želje
– Jedna od najdražih utakmica u karijeri je ona protiv Željezničara u finalu Kupa Jugoslavije 1981. godine. Slavili smo sa 3:2, a ja sam postigao dva pogotka. Nikada neću zaboraviti kada je ujutro prije meča 20.000 navijača Veleža došlo pred hotel "Palas" i probudilo me skandiravši moje ime. Sve je grmilo, a ja nisam mogao vjerovati.

Nikad neću oprostiti Miljaniću
– Nedavno sam se susreo sa Čičom (Miljan Miljanić) i još jednom mu rekao da mu nikada neću oprostiti što sam na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1982. godine grijao klupu. Bio sam u top-formi, razmišljao čak i o naslovu najboljeg strijelca Mundijala, ali me je Čiča izbacio iz prve postave. Nikada poslije toga za reprezentaciju nisam igrao svim srcem.

Bajević više nije mogao trpjeti uvrede
– Pročitao sam da je Duško Bajević ostavku na mjestu trenera Crvene zvezde podnio tako što je otišao u svlačionicu pred kraj subotnjeg susreta na Marakani protiv Vojvodine. Očigledno više nije mogao trpjeti uvrede s tribina, mada je trebao sačekati kraj susreta i na miru podnijeti ostavku. Ali, šta mi znamo šta je kuhalo u čovjeku? Vjerovatno mu je neko, kao Materaci (Materazzi) Zidanu (Zidane), pogodio najtanju žicu. A. Drinjaković (Avaz)