Kliker.info

 Iako kažu da dosta znam o Iranu i njegovoj kulturi, o Dovlatabadiju sam samo načuo prije ove konferencije, pa mi je bilo drago da vidim tog čilog, sitnog Iranca, sijede kose, prodornog pogleda i snažnih ruku s narukvicom od sitnih tirkiza. A večer u Bosanskom kulturnom centru na kojem je, uz klavirsku pratnju iranske pijanistice Ariane Berkešli predstavljeno njegovo književno stvaralaštvo i uručena mu specijalna povelja asocijacije ASPS-a, bilo je za mene veliko otkriće. Uz blizu dvije stotine iranista, od Amerike, Britanije, Poljske, Tadžikistana do Izraela, bilo je malo našeg svijeta. Ne znam je li bio neki domaći književnik, a o zvaničnicima kulture da i ne govorim. Koliko o dugotrajnom otklonu prema kulturama s Istoka, u ovom slučaju vjerovatno se radilo i o nepoznavanju prozne književnosti tih kultura, u odnosu na poeziju. O klasičnim perzijskim pjesnicima, Hafezu, Rumiju, Ferdosiju, a pogotovo Hajamu, zna i širi krug ljubitelja lijepog stiha, a o savremenoj iranskoj poeziji i pripovjedačima gotovo ništa.

Epski narator

 O Dovlatabadiju nisam našao da ima išta napisano ili prevedeno na južnoslavenskim jezicima. U Americi i Njemačkoj o njemu se pišu hvalospjevi, New York Times mu posvećuje posebne tekstove. Prošle godine bio je gost PEN-a u New Yorku, gdje je rekao: „Kao pisac, dao sam se na put stvaranja epskog naratora svoje zemlje koji neosporno posjeduje puno historije koja nije napisana". Ima tu i nepravde koja već spada u ustaljeni neravnopravni odnos svijeta s ovih prostora prema arapskoj ili iranskoj kulturi. Dok se na sajmovima knjiga isturaju desetine romana Nagiba Mahfuza ili romantičnih priča o princezama zatočenim u tradiciji saudijskih ili drugih arapskih dvorova, prošle godine jedva sam našao i kupio za pet, šest maraka prozno čudo koje je napisala jedna Iranka – Šahruš Parsipur „Žene bez muškaraca". U odličnom je prevodu Stočanina Muamera Kodrića, od koga sam saznao da je zagrebačka Fraktura zainteresirana da im prevede Dovlatabadijevog "Kolonela".

 Rečeno je da je Dovlatabadi jedan od najvećih pisaca prošlog vijeka Srednjeg istoka. Ali za Iran i iransku književnost on je posebna, prelomna pojava po svom životu i djelu u koje je, vrhunskom lirikom perzijskog jezika, otjelotvorio vlastito životno iskustvo i sudbine ljudi ponajviše iz svijeta siromašnih, tlačenih i potlačenih Iranki i Iranaca.

 Selo Dovlatabad, zabito u brda iranske istočne provincije Horasan, ne bi se ni u obližnjem mjestu Sabzevaru spominjalo da u njemu 1940. nije rođen Mahmud, sin siromašnog obućara koji je i sina, čim je ojačao, zaposlio u svom malom šusteraju u kojem se više krpila nego pravila nova obuća. Uzgred bi mu recitovao Hafeza, Hajama i Atara, čijim je poetskim jezikom i nesvjesno govorio. U tome i jeste tajna bogatog i poezijom potkovanog perzijskog jezika koji sam susretao kod najviše obrazovanih i onih s tla života Iranaca. Tako je i Mahmud već od oca, u svom selu, naučio da tka živu imaginaciju koju je sticao svojim rukama i slušajući iransku poeziju i mitologiju. Živog duha, mijenjao je zanimanja, pa je poslije obuće popravljao bicikle, zatim je radio u brijačnici, pa u predionici pamuka, bio je i čobanin. Ali se uvijek vraćao da pomaže ocu i čitao, čitao sve što je stizao. Prevod „Rata i mira" pročitao je na krovu, noću, prije nego što je, kad je kročio u petnaestu godinu, pozvao jednog druga, predao mu ključ očeve radnje i zamolio ga da kaže njegovim da je, jednostavno, otišao. Nije rekao ni gdje ni kome. Stigao je tako do horasanskog glavnog grada Mašhada, tu je također zarađivao kao slovoslagač u nekoj štampariji, a onda se otisnuo prema dalekom Teheranu. Tamo je našao posao prodavača karata u nekom pozorištu, ali se uskoro pridružuje glumcima na probama, pa je i sam postao glumac.

 U dvadesetim je Mahmud, uzevši prezime prema rodnom selu, počeo da objavljuje priče, glumeći i dalje u teatru. Život, dakle, sličan kao što ga je u Americi pola vijeka ranije imao Erskine Caldwell. On mi je prvi iz njegove generacije pao na um da ga uporedim s Dovlatabadijem, koji je, za razliku od američkog majstora ruralnog prostačkog jezika, patnje seoskog siromaštva izražavao sirovom, ali i poetskom snagom perzijskog jezika. Ubrzo se pročuo u Iranu, a njegove knjige su išle od ruke do ruke siromašnih đaka i radnika, koji nisu imali para da ih kupe. U njegovim pričama nalazili su se ljudske sudbine s kojima se Dolatabadi susretao u mladosti, začinjene mitologijom i predajom iz narodne književnosti, koju do njega niko od iranskih pisaca nije smatrao vrijednom da na njoj gradi svoja djela.

Dvije godine u zatvoru

 U tridesetim Dovlatabadi nastavio je pisati, ali se nije miješao u politička gibanja koja su obilježila posljednju deceniju dinastije Pahlavi. Ipak su agenti tajne službe Savak – o njegovoj zloglasnosti sam se i sam uvjerio odmah nakon pobjede Homeinijeve islamske revolucije posjećujući ćelije u kojima su mučeni politički zatvorenici – jedne noći zakucali na njegova vrata i odveli ga u jedno od tih mučilišta. Kad ih je pitao kakvo je to zlo počinio da ga hapse, odgovorili su: „Nisi nikakvo, ali svako koga uhapsimo ima tvoje knjige, što te samo po sebi čini potajnim provokatorom za revolucionare". U Savakovom zatvoru će provesti dvije godine, ali će mu mučenje i patnje olakšati smišljanje novih priča i knjiga. Tako se već tada odlučio da napiše roman „Nestanak Soluča", čiju je osnovnu ideju našao u sjećanju na jednu majčinu priču iz djetinjstva. Pričala mu je, kaže, kako je znala neku siromašnu ženu koju je muž napustio, zajedno s četvero djece, pa se ona dostojanstveno trudila da ih podigne. Da ne bi doživjela sažaljenje seljana, znala je kupiti jagnjećeg loja, pomiješati ga sa suhim biljem i na tavi pržiti, kako bi susjedi po dimu i mirisu zaključili da se radi o pravom mesu. Čim je izišao iz zatvora, sjeo je da ispiše već do tančina smišljenu priču, završio je za sedamdeset dana i po njoj postao još popularniji kod iranskog puka, ali i cijenjen od  strogih književnih kritičara. Kad je roman preveden u Njemačkoj, tamošnji kritičari su pisali o „liričnoj, ali i nepoštednoj priči žene koju suprug ostavlja bez razloga, pa se sama bori sa siromaštvom i korumpiranom vlašću".

 Ni u burnu islamsku revoluciju 1979. Dovlatabadi se nije želio petljati, ali je godinu dana kasnije napisao na Zapadu hvaljenog, a na perzijskom još neobjavljenog "Kolonela". U tom romanu – zadržavam taj naziv "Kolonel", koji se i na perzijskom tako zove –  isprepletene su sve revolucije i politički udari koje je Iran proživio u prošlom vijeku. I sve je ispričano za samo jednu noć, u kojoj je bivšem pukovniku policija došla i tražila da preuzme tijelo njegove mlade kćeri, stradale u policijskoj raciji jer je ispisivala parole protiv tek uspostavljenog sistema vlasti. Otac je tako, preuzimajući tijelo, tražeći alat i mjesto gdje će ga sam pokopati prije bijela dana, pričao i o svojoj ostaloj djeci koja su stradala od bivšeg monarhističkog sistema. Znajući da u to doba cenzura islamske revolucije ne bi dozvolila njegovo objavljivanje, a možda bi autora ponovo strpala u zatvor, Dovlatabadi je "Kolonela" pohranio u ladicu radnog stola, na kojem je započeo svoje novo, životno djelo. Bio je to mukotrpan, desetogodišnji rad na desetotomnom, ili petotomnom, zavisno od izdavača, romanu "Kelidar" od 3.000 stranica. Tom seoskom sagom jedne nomadske porodice, neki kažu kurdske, Dovlatabadi je u iransku književnost definitivno i na široka vrata uveo do tada, na tako visokom nivou, neisipisani ruralni život miliona siromašnih Iranaca.

 Ne bih više o tim djelima našeg sarajevskog gosta dok se ne pojave prevodi na naše jezike, pogotovo što književnosti, pa i iranskoj, pristupam amaterski. Tako sam i ovo do sada rečeno napabirčio manje na vlastitom iskustvu nego na onome što sam proteklih dana čuo od samog autora ili od Ahmada Karimi-Hakaka koji je Dovlatabadija predstavio na večeri u BKC, a sam se njegovim djelima bavi preko dvije decenije.„Prije 23 godine, kada sam predstavljao djela Dovlatabadija na Washingtonskom univerzitetu, istakao sam da je već tada bio blizu vrhunca književnog stvaranja u Iranu", rekao je između ostalog profesor Hakak, „a ovdje u Sarajevu sa zadovoljstvom mogu tvrditi da je dostigao taj vrhunac".

Mladi i stari borovi
 Ima jedan čovjek u Sarajevu koji je o Dovlatabadiju ipak znao više od svih nas koji smo ga prvi put sreli. To je Muhamed Parviz, vlasnik popularnog salona iranskih tepiha i antikviteta u Morića hanu, ali koji je svojim obrazovanjem historičara umjetnosti, poznavanjem iranske ali i bosanske kulture daleko prevazišao svoj raskošni dućan Isfahan. Parviz je vodio Dovlatabadija na Vrelo Bosne, u njegovom domu smo, zajedno sa Adilom i Mirsadom Kresom, takođe ljubiteljima Irana i iranske kulture, kušali iranska jela koja je spremila njegova Afsane. Opčinjen je Mostarom i vrelom Bune. U našem domu je moja Cita također ugostila Dovlatabadija, njegovog sina Farhada i Arianu Berkešli, a ja sam ih provozao oko starog Sarajeva, do Bijele tabije. Mala utjeha za naše nepoznavanje njegove književnosti bilo mi je i Dovlatabadijevo skromno znanje o Bosni i svemu kroz što je prolazila posljednjih decenija. Imao je o tome samo mutnu predstavu, a sve ga je ipak interesiralo. Misleći da ću ga kao pisca približiti suštini onoga što je opkoljeno Sarajevo doživljavalo, jedva sam uspio to učiniti pokazujući mu s Bijele tabije na šumu ispod koje vodi put prema Sedreniku. „Vidite, gore su visoki, stari borovi", rekao sam, „a ispod puta su mlada stabla, ponikla ili posađena tek poslije rata. I na tom prostoru nekad su bili visoki borovi, ali su ih Sarajlije, nemajući drva da nešto jada skuhaju ili se ugriju tokom zime, morali posjeći, a do onih gore nisu smjeli prići, jer su bili na meti artiljerije neprijatelja ovog grada".

Ja volim svoju zemlju
 Tako mi je, opet, Mahmud Dovlatabadi rekao kad sam ga molio da mi pobliže objasni zašto njegov "Kolonel" još nije objavljen na perzijskom, a po jakoj intonaciji tih riječi sam shvatio da voli Iran takav kakav je. Još sam shvatio delikatan odnos iranskih vlasti prema umjetnosti – da cenzura jeste cenzura, ali da se također ostavlja dosta prostora umjetnicima da svoje ideje, iako se s njima ne slaže, mogu do izvjesnog stepena slobodno izražavati u književnosti, na filmu i likovnim umjetnostima. Kaže da je prije nekoliko godina odnio rukopis u Ministarstvo kulture i islamskog naukovanja. Kad su ga poslije dugog iščitavanja pozvali, rekli su mu: „Jeste, to je dobra knjiga. Ali ovo nije naše razumijevanje kako se revolucija dogodila". Na to im je autor odgovorio: „Ali ovo je moj način, kako sam je ja razumio".
 Od tada Dovlatabadi čeka već četiri godine, ali nema konačnog odgovora, objaviti ili ne. A on sam odbija ponude iz svijeta da se roman objavi na perzijskom izvan Irana. „Ja neću", kaže, „da se konfrontiram s legalnim vlastima svoje zemlje. Čekam i čekaću". On ne želi ni u emigraciju, jer to nije učinio ni u mnogo težim okolnostima kad je bio zatvaran. „Ja želim biti iranski pisac u Iranu", kaže, „jer je to dobro i za Iran što ja radim u okviru postojećeg sistema. To treba da postane praksa – da ljudi koji misle drukčije to mogu i da iskažu".
 Ovo je već tema kulturne emigracije, koja je daleko šira od iranske. I mi smo u socijalizmu imali Miloša Crnjanskog, koji je vodio duhovnu bitku između domovine i egzila, ali i one koji se nisu dopadali sistemu, ali su ipak ostali da perom brane slobodu riječi. U iranskom slučaju da samo još pomenem Rezu Barahenija, drugog savremenog romansijera, s kojim sam 1979. objavio zajedničku knjižicu o korijenima iranske revolucije. On je, pošto nije više mogao izdržati cenzuru nad svojim djelima, otišao u Kanadu, ali ne bih rekao da je tamo sretan kao što je Dovlatabadi u Teheranu.

Ljubav i umjetnost su jedno
 Na večeri posvećenoj Mahmudu Dovlatabadiju u BKC-u prisutni su u totalnoj tišini slušali kako autor objašnjava svoj život, a posebno kako čita neke njemu drage pasuse o bolu i patnji, ali i o ljubavi. Ne znam da li bi se s tim složio, jer ne pripada piscima koji se dodvoravaju tradicionalnom perzijskom misticizmu, iako ga dobro poznaje, ali sam u njegovim riječima prepoznao i duhovnu ekstazu kojoj se odaju iranske sufije. Dok sam ga slušao kako čita vlastite riječi, mislio sam da mi je sve jasno, kao što biva s dobrom poezijom. Ali kad sam ih vidio na papiru, bio je to bezdan asocijacija koje moj preskromni farsi nije mogao da odgonetne, čak ni uz pomoć engleskog prevoda profesora Hakaka. Zato sam zamolio Muamera Kodrića da priskoči u pomoć. I evo, najprije, nekoliko rečenica iz bilješke koju je Dovlatabadi poslao nekom svom prijatelju, a u kojoj se poigrava s riječima vadžd, ushit ili zanos, i vudžud, biće ili bitak:

„Ljubav je ushit, a ushit dolazi iz bitka i grane čovjeku. Ushit, ako se iznenada pojavi, jeste dar. No, ne postiže se lako, bez patnje i potrebe, bez da se obuješ i zakoračiš putem čiji je početak nejasan, a kraj nesaglediv. Nesumnjivo, ne postiže se ispunjavajući se lažima, licemjerjem i pakostima skrivenim u duhu i dušama onih koji su tako zarobljeni tim mitološkim hermafroditima strasti duše da, pozivajući u istinu, imaju mračan pogled, lopovske oči i lažljiv jezik. Dakle, taj ushit ne granjava osim uz iskrenost i istinoljubivost, osim uz potrebitost i trpeljivost. A kad se pojavi to sretno svjetlo, u ljubavi i umjetnosti se otvara novi ambis, još gori i pogibeljniji. A ja ne znam ništa tako srodno i jedno kao to dvoje – ljubav i umjetnost."