Kliker.info

Otkako je Trump od prvoga dana drugog mandata započeo carinske ratove mogu se čuti usporedbe s početkom Velike krize. Točnije, s 1930. godinom kada je američki Kongres prihvatio Smoot-Hawleyev zakon o carinama. Bio je to uvod u trogodišnju dramu koja će iz temelja promijeniti Ameriku i ostaviti trag kroz šesnaestgodišnje kritično razdoblje povijesti prošloga stoljeća (1929.-1945.).

Neke interpretacije ističu da su američke carine tada iz temelja promijenile međunarodne odnose, što je, makar posredno, kumovalo izbijanju Drugoga svjetskog rata. Naime, Velika kriza u prvoj godini (1929.-1930.) nije bila bitno različita od obične recesije, osobito izvan SAD-a. U Njemačkoj je, na primjer, realni BDP po stanovniku kumulativno pao 2,9% u toku 1929. i 1930. Tek od 1931. do 1933. pad se produbio na 13,1% što je, izazvavši masovnu nezaposlenost, kumovalo dolasku Hitlera na vlast. Iako se sav dodatan pad 1931.-1933. ne može objasniti carinskim ratovima, oni su u produžetku i produbljivanju krize imali važnu ulogu.

Analizirat ćemo sličnosti i razlike tadašnjih i današnjih događaja. Iako mnogi naivno predviđaju da će 2. travnja, za kada su najvljene Trumpove recipročne carine, puno toga biti jasnije, relanije je pretpostaviti da će se ekonomska neizvjesnost i politička kolebanja nastaviti. Drugim riječima, ako će svijet odluke 2. travnja tumačiti kao bolje od očekivanja, prije ili kasnije uslijedit će nešto loše, i obratno. Treba računati s neizvjesnošću duljeg trajanja, što navodi na kopanje po prošlosti kako bi se eventualno izvukle pouke za današnje vrijeme.

Početak 1929.-1930.: carine produbljuju krizu

Crni četvrtak, dan kada su cijene dionica na burzi u New Yorku po otvaranju pale 11%, zbio se 24. listopada 1929. Do kraja 1929. godine pad je iznosio ukupno 31%. Ekonomska neizvjesnost i rast nezaposlenosti proširili su se u roku od nekoliko tjedana. Bilo je jasno da SAD ulazi u recesiju.

Međutim, početkom 1930. investitori su zaključili da su pretjerali s panikom i da gospodarski pad neće biti toliko dramatičan kao što je izgledalo u početku. Cijene dionica oporavile su se gotovo 20% do travnja 1930. Ta kratka epizoda je kasnijim tumačima poslužila kao argument za tezu da recesija ne bi prerasla u Veliku krizu da nije uslijedilo ono što je uslijedilo.

Uslijedili su međunarodni carinski ratovi (na temelju Smoot-Hawleyevog zakona o carinama i carinskog revanšizma trgovačkih partnera) i, logično, ogromna kontrakcija međunarodne razmjene (oko 30% prema Madsenu, 2001), a uslijedile su i bankarske krize. Istovremeno djelovanje carinskih ratova i financijskih kriza uzrokovali su ukupan pad BDP-a za oko 36% i stopu nezaposlenosti iznad 20% u SAD-u do 1933.

U tom razdoblju realni dionički indeks ukupnoga povrata (Shillerov S&P Composite s uključenim dividendama – desna skala na slici) pao je na oko 25% od početne vrijednosti u roku od četiri godine. Nikada prije ni poslije nije se dogodilo ništa slično.

Izvor: Robert Shiller online database

Carinski ratovi i financijska kriza djelovali su u isto vrijeme pa je veoma teško razlučiti njihove zasebne doprinose. Naime, međunarodna razmjena nije pala samo zbog carinskih ratova nego i zbog kontrakcije domaćih potražnji u najvećim gospodarstvima svijeta, što je smanjilo potražnju za uvoznim dobrima.

Kontrakcije domaće agregatne potražnje događale su se uglavnom zbog monetarnog sustava koji je tada počivao na zlatnom standardu. Konvertibilnost dolara u zlatu nije omogućavala monetarni odgovor na ogroman rast potražnje banaka i njihovih klijenata za gotovinom. Propadale su i solventne banke jer nije bilo interventnih izvora likvidnosti. Gotovo 10 tisuća malih banaka (oko 50% od ukupnoga broja) propalo je tijekom Velike krize u SAD-u. Slično se događalo širom svijeta, koji je do 1932. također bio na zlatnom standardu. Mnogi Hrvati izgubili su ušteđevine u propasti vodeće austrijske banke Kreditanstalt koja je imala veliku poslovnicu u zagrebačkom Oktogonu, u svibnju 1931.

Nemogućnost monetarnog odgovora u uvjetima zlatnog standarda bila je povezana i s ograničenim mogućnostima odgovora u vidu ekspanzivne fiskalne politike. Zbog toga je u Velikoj krizi izbila velika deflacija. Kumulativan pad potrošačkih cijena od početka krize do dna cijena u svibnju 1933. iznosio je 27%. U isto vrijeme, nominalne kamatne stope bile su sve vrijeme pozitivne. To znači da su se realne kamatne stope u oku krize kretale po godišnjoj stopi od oko 13%. Mnoga poduzeća i drugi dužnici nisu bili u stanju izdržati tako ekstremno visoke realne kamatne stope, osobito oni koji su u propastima banaka izgubili svoj novac.

Izvor: Robert Shiller online database

Pobjeda Franklina D. Roosevelta (FDR) na predsjedničkim izborima 1933. značila je veliku promjenu (inauguracija je bila u ožujku 1933.). Kao i Donald Trump, FDR je minimalizirao ulogu Kongresa pravdajući to hitnošću situacije. Vladao je predsjedničkim ukazima (eng. executive orders) koji su se u početku prvog od tri mandata (limit dva predsjednička mandata uveden je tek 1951.) odnosili na oporavak domaće potražnje kroz stvaranje uvjeta za fiskalnu i monetarnu ekspanziju te financijsku stabilizaciju (New Deal).

FDR je ojačao središnju federalnu vlast stvorivši preduvjete za programe socijalnih izdataka i velike državne investicije. Omjer federalnog javnog duga i BDP-a brzo je udvostručen s oko 20 na oko 40% BDP-a. To je bilo moguće zbog napuštanja zlatnog standarda u travnju 1933. Time je omogućena velika monetarna ekspanzija. Predsjednička administracija dobila je ovlast za apsolutnu kontrolu nad središnjom bankom, što je uključivalo i izdavanje naloga FED-u za kupnju državnih vrijednosnica. Uvedeno je federalno osiguranje depozita u bankama i nadzor banaka.

Slijedile su tri godine oporavka. Već 1934. realne kamatne stope bile su negativne, a inflacija je od kraja 1933. do kraja 1937. oscilirala između 0 i 5% na godinu, uz prosjek oko 2,5%. Ako se vratimo na prvu sliku, vidjet ćemo da se realni S&P Composite s uključenim dividendama (TR) početkom 1937. vratio na razinu prije Crnog četvrtka 1929. Amerika je tako do 1937. gotovo zaboravila traumu s početka desetljeća, da nije bilo novih poreza.

FDR je od 1935. uvodio socijalne doprinose i federalni porez na dohodak po progresivnoj stopi koja je u najvišem razredu, za dohotke iznad milijun dolara (što je u današnjim cijenama oko 30 milijuna), iznosila 75%. Sljedeće 1937. godine počela je recesija koja se prelila na 1938., da bi od 1939. pod utjecajem izdataka za pripreme za ulazak u Drugi svjetski rat transformacija u ratnu ekonomiju počela doprinositi konačnom oporavku. A nakon ulaska SAD-a u rat, što je izazvano napadom Japana na Pearl Harbour u prosincu 1941., uslijedio je potpuni oporavak realne vrijednosti vodećeg svjetskog dioničkog indeksa. On će 1946. godinu dočekati na razini koja je bila 41% veća od vrijednosti s vrhunca prije Crnog četvrtka 1929.

Sličnosti s današnjim vremenom  

Početak carinskog rata je prva sličnost s današnjim vremenom.

Druga sličnost se odnosi na dolazak aktivistički nastrojenog predsjednika uvjerenog u historijsku misiju, koji vlada ukazima i nastoji minimalizirati ulogu Kongresa.

Treća sličnost je poboljšanje odnosa s Rusijom (tadašnjim SSSR-om). Eksperti su se uzajamno posjećivali kako bi razmijenili iskustva iz New Deala s iskustvima sovjetskog centralnog planiranja i vice versa.

Četvrta sličnost je uvođenje carina u sprezi s ulaskom u razdoblje velikih geopolitičkih turbulencija. Zbog toga se ne može isključiti mogućnost da su i carinski ratovi, makar posredno (i sigurno ne samo oni), utjecali na promjene međunarodnih odnosa.

Razlike u odnosu na današnje vrijeme

Prvo, SAD je do travnja 1933. održavao konvertibilnost dolara u zlatu. Sada takvog ograničenja nema. Ako carinski rat dovede do recesije, FED raspolaže širokim instrumentarijem za sprječavanje financijske krize. Tridesetih godina prošlog stoljeća FDR je tek u toku 1933. i 1934. uveo instrumentarij sličan današnjem koji je bio slabiji, ali je unatoč tome pomogao oporavku.

Drugo, Trump nema mogućnost velike fiskalne ekspanzije. Naprotiv, za razliku od FDR-a, koji je naslijedio javni dug od oko 20% BDP-a, Trump je naslijedio ogroman javni dug iznad 120% BDP-a. Prisiljen je na fiskalnu restrikciju. Doduše, Amerika nije izgubila sav fiskalni kapacitet za protu-receijsko djelovanje, ali će ga Trump vjerojatno koristiti na drugačiji način nego FDR. To je vezano uz redni broj tri:

Treće je dobra vijest: Trump namjerava uvesti dodatna porezna rasterećenja. I zbog toga javne rashode nastoji staviti pod kontrolu. S druge strane, vidjeli smo kako su FDR-ovi porezi pogodovali izbijanju kratkorajne recesije 1938. Iako nema kapacitet (ni želju) za ekspanziju fiskalnih rashoda (američki državni tajnik za financije Scott Besset najavio je višegodišnje zamrzavanje rashoda), Trump će izbjeći pro-recesijsko djelovanje povećanih poreza i regulacija.

I četvrto je dobra vijest: Smoot-Hawleyev zakon donesen je osam mjeseci nakon početka recesije, dok su Trumpovi carinski ratovi započeli dok je američko gospodarstvo još bilježilo rast.

Možemo zaključiti da su carine odnosno opasnost od carinskog rata jedina sličnost između početka Velike krize i današnjega vremena. Fiskalna politika (donekle), a posebno monetarna, danas su mnogo slobodnije u djelovanju protiv recesije. Ako se recesija uopće pojavi zbog carina, sve upućuje na to da će ona biti puno blaža, recimo to tako – normalna recesija.

Međutim, ako pogled proširimo na dulje razdoblje od petnaestak godina, uočit ćemo još neke važne razlike.

Prvo, FDR je sustavno i postupno gradio savezništvo Zapada nakon ranijeg razdoblja američkog izolacionizma. Snažna financijska i materijalna potpora europskim saveznicima započela je nekoliko godina prije formalnog ulaska SAD-a u Drugi svjetski rat. Većina povjesničara slaže se da je dugoročni trend bio jasan i da bi FDR pronašao neki drugi povod za ulazak u Drugi svjetski rat da Japan nije napao Pearl Harbour. S druge strane, Trump je danas simbol povratka američkog izolacionizma na velika vrata; geopolitički gledano, Trump je obratni FDR.

Drugo, u vrijeme Velike krize u Europi nije bilo rata. Danas se na tlu Europe već vodi rat koji u velikoj mjeri ubrzava razvoj povijesnih događaja.

Europski pogled na pouke iz povijesti: između čekića i nakovnja

Pred četvrt stoljeća proučavao sam ekonomsku povijest Velike krize i uočio neočekivano velike razlike između ekonomskih poteškoća SAD-a i u nešto manjoj mjeri Njemačke, i nekih drugih europskih država. Na primjer, realni BDP po stanovniku Ujedinjenog Kraljevstva bio je svega 4,1% niži 1933. nego 1929. U Švedskoj je pad bio nevjerojatno mali (-0,7%). Bilo je to posve suprotno od primjerice spomenutog iskustva Njemačke te iskustava Austrije (-23%) i Jugoslavije (-16%).[1] U radu koji je objavljen davne 2000. pokazao sam superioran prolazak kroz krizu država koje su uspjele koordinirati svoje ekonomske politike: primjer su trgovačke i valutne politike UK i Nordijskih država nakon napuštanja zlatnog standarda još u rujnu 1931. (godinu i po prije SAD-a).

Izbjegavanje općeg trgovačkog rata i takozvanih kompetitivnih devalvacija nakon ukidanja konvertibilnosti valuta u zlatu bili su nužan uvjet ublažavanja negativnih učinaka globalnih potresa čiji se epicentar nalazio u SAD-u. Dva ekonomska mehanizma s pozitivnim učincima nameću se kao objašnjenje. Prvo, međunarodna koordinacija ekonomskih politika otklanja neizvjesnost i smanjuje rizik, što pogoduje potrošnji i investicijama. Drugo, koordinirana devalvacija valuta s ciljem izbjegavanja kompetitivnih devalvacija također smanjuje rizik kolebanja vrijednosti valuta te istovremeno širi prostor za djelovanje monetarne i fiskalne politike protiv recesije.

Dobra vijest glasi da današnja Europska unija ima dvije institucije koje jamče da su nužni uvjeti za borbu protiv krize danas zadovoljeni. To su jedinstveno europsko tržište i europodručje. Usto, poboljšanje funkcioniranja ovih institucija može dodatno umanjiti negativan vanjski šok američkih carina i vjerojatnog pada izvoza iz EU u SAD. To se naročito odnosi na unutarnje jedinstveno tržište čiji potencijal nije potpuno iskorišten. Otklanjanje preostalih nacionalnih barijera, liberalizacija, te deregulacija, osobito u području usluga, mogu donijeti dodatne koristi potrošačima. A puno niži javni dug u EU nego u SAD-u (osobito u Njemačkoj), uz dobro funkcioniranje europodručja, omogućuje adekvatan fiskalni odgovor na eventualnu krizu.

Drugim riječima, u današnjem europodručju institucije su posložene tako da i u najgorem od svih loših scenarija staza bude nalik Švedskoj 1929.-1933., a ne nalik Njemačkoj, Austriji ili Jugoslaviji iz onoga vremena.

Naravno, preduvjet je očuvanje zajedničkih europskih institucija u predstojećim godinama geopolitičkih izazova. Izazovi trenutačno izgledaju veći nego 1929.-1930., ako ni zbog čega drugoga onda zbog rata u Ukrajini i povratka Amerike politici izolacionizma. Dovoljno su to teški izazovi koji u nekom lošem scenariju mogu dovesti do ubrzanog slabljenja europskih institucija zbog političkih pogrešaka koje ćemo eventualno napraviti u EU.

Tri mi padaju na pamet:

1. EU vs. SAD: sindrom razmaženog djeteta. Razmaženo dijete znade biti okrutno ili u najboljem slučaju uvrijeđeno kada ga se liši slatkiša na koje je naviklo „pod normalno“. Kolikogod to bilo emotivno teško dok se JD Vance „iskrcava na Grenland“ (iako treba reći da ni u jednom trenutku nije negirao pravo na suverenitet otoka, što je i danska premijerka interpretirala kao pozitivan znak), a Ukrajini se nude nepovoljni ugovori o iskorištavanju minerala, EU ne treba na dojučerašnjeg saveznika odnosno patrona odmah početi gledati kao na neprijatelja. Barem za neko vrijeme treba ozbiljno razmatrati i druge odnose osim strategije oko za oko, zub za zub; na primjer, ako carinski revanšizam EU spram SAD-a znači dodatan trošak za europske potrošače i proizvođače, najbolja strategija za prvi potez u odgovoru na američke carine može biti kuvertirati carine s naše strane i pristupiti pregovorima. Ako druga strana zlorabi to i odigra još jedan štetan potez procjenjujući da je kuvertiranje odmazde znak slabosti, onda nema druge nego igrati tit for tat jer će nasilnik inače zlorabiti silu bez ograničenja. No, do tada valja razmatrati i druge opcije.
2. EU vs. Rusija: zaborav da se negdje u budućnosti nalazi nova ravnoteža. Jasno je da se pogledi Trumpovog SAD-a i EU na Rusiju sve više razilaze i da je imperativ EU pomoći učvršćivanju ukrajinske obrane i odvratiti Rusiju od svake pomisli na agresiju prema Poljskoj i, naročito, državama Baltika. No, sigurno je da će EU te ciljeve teže ostvariti sama nego u kakvom-takvom promijenjenom partnerstvu s manje pouzdanim SAD-om za koji je članak 5. Povelje NATO možda mrtvo slovo na papiru. Poljska svojom ubrzanom pripremom za odvraćanje Rusije zasad pokazuje kako se može čuvati geopolitička ravnoteža u provedbi takve strategije. Dakle, nebitno je da li za 3, 6, 9 ili 18 godina, EU i Rusija će jednom ponovo sjediti za istim stolom i pokušavati doći do neke vrste sigurnosne ravnoteže. Zasad je teško zamisliti da za tim stolom ili oko toga stola neće biti SAD, ili da do takvog sjedanja za stol neće doći u doglednoj budućnosti, pa svaka strategija koja to ne bi uzela u obzir vjerojatno bi bila pogrešna (što ne znači da treba umanjiti važnost strategije blokiranja odnosno odvraćanja tj. stvaranja vojnog pariteta EU naspram danas agresivne Rusije).
3. Buđenje nekontroliranog euro-federalizma. Kombinacija prve dvije pogreške može stvoriti osjećaj frustracije i „globalne samoće“, iz čega se onda može roditi opasna ideja da EU hitno treba postati federacija koja treba donositi brze odluke poput SAD-a, Kine i Rusije, stvoriti zajedničku vojsku, i slično. EU počiva na dogovorenim zajedničkim pravilima i koordinaciji, a zajedničke makro-institucije poput Eurosustava, bankovne unije i zajedničke carinske politike vuku korijene koordinacije daleko u desetljeća prije Maastrichta 1992. EU dakle sporo evoluira na politički održiv način jer svaki iskorak zahtijeva konsenzualnu potporu. Stoga bi svaki pokušaj panične federalizacije bez dovoljnog razloga izazvao negativnu reakciju birača. Bio bi percipiran kao projekt centralne birokracije bez utemeljenja i nadzora od strane nacionalnih demokracija. U takvim uvjetima ne treba isključiti burnu reakciju koja bi prijetila prerasti u svojevrsnu „EU kontra-revoluciju“ s ciljem slabljenja ili rušenja postojećih zajedničkih institucija koje jamče stabilnost i znače bolje stanje svijeta za svaku državu članicu u usporedbi s alternativom u kojoj svatko igra sam za sebe (EU institucije kao paretov optimum).

Prema tome, EU ima sve preduvjete da uspije ako će znati kontrolirati svoje potencijalne političke pogreške i pronalaziti razuman srednji put kroz izazove novoga doba. Stvari su toliko složene da ti izazovi nisu predvidivi. No, ono što znamo na temelju povijesnih usporedbi je da EU ima elemente institucionalnog ustroja koji omogućavaju visok stupanj prilagodljivosti u smislu amortizacije kriza.

Velimir Šonje