Kliker.info

U vrijeme okupacije Bosanskog Šamca, u proljeće 1992., kada su bivša JNA i paravojne srpske postrojbe razarale grad, ubijale ili u logore odvodile stotine Hrvata i Bošnjaka, na novosadskoj televiziji objavljen je “intervju” s tadašnjim predsjednikom općinskog odbora SDA Sulejmanom Tihićem. Srbijanskoj javnosti Tihić je “potvrdio” kako u Šamcu niti jedan Musliman nije ubijen zato što je Musliman, kako se vlasti i milicija Srpske Republike BiH i prema njemu i drugim Muslimanima odnose korektno, svjedočio o muslimanskim ekstremistima, o oružju koje im stiže iz Hrvatske, njegovom odbijanju da se formira hrvatsko-bošnjački krizni stožer…  

Slomljeni zubi
Muško odijelo i kravata, smireni glas i ljubazni novinar, koji ga pita: “Gospodine Tihiću, molim vas da mi kažete iskreno, ali stvarno iskreno, je li u Bosanskom Šamcu i jedan Musliman ubijen zato što je Musliman” i Tihićev odgovor: “Koliko ja znam nije”, te naknadno obećanja novinara kako će – ako jednog dana bude imao drukčije mišljenje, to mišljenje rado objaviti, ostavljali su dojam na srbijanske gledatelje o mirnom životu u “oslobođenom Šamcu”, koji su pokušale narušiti “ustaške i muslimanske paravojne formacije”. Samo pažljiviji među njima mogli su primijetiti modricu ispod Tihićeva oka. Novosadska televizija, koja je bila dio Miloševićeva propagandnog stroja, naravno, nikad nije objavila kojim se metodama koristila prilikom intervjua. Petnaest godina poslije snimke Tihićeva intervjua pojavila se na internetu, na videoportalu Youtube. Neki su ostali šokirani Tihićevom izjavom, no većina onih koji su vidjeli tu snimku prepostavljala je kako je Tihić, aktualni predsjednik SDA, takvu izjavu dao bojeći se za vlastiti život. Predsjednik SDA, desetljeće i pol nakon tih događaja, ekskluzivno za Večernji list progovorio je o okolnostima u kojima je dao izjavu novosadskoj televiziji, mučenjima kojima je bio izložen u samici, u zgradi milicije u Šamcu, potom Bijeljini i Brčkom, logoraškim danima u Batajnici i Srijemskoj Mitrovici gdje je bio zatočen s braniteljima Vukovara, sve do trenutka kada je s hvatskim logorašima razmijenjen u Nemetinu. Tihić nam je pričao i o dolasku u Rijeku, gdje je živjela njegova sestra, noćnim morama, neobjavljenomm dnevniku, “riflama”, novcu i 15-dnevnom boravku koji mu je osigurala hrvatska vlast u Novom Vinodolskom. U ispovijesti za Večernjak Tihić odgovara i na optužbe da je bio suradnik Udbe s kodnim imenom Mane.  

Odijelo i kravata
Intervju novosadskoj televiziji dao je nakon desetodnevnog mučenja kojem je bio izložen u samici u zgradi milicije u Šamcu, nakon što je taj posavski grad pao u “srpske ruke”. – Ta samica bila je veličine metar i osamdeset s metar i dvadeset. Unutra je bila jedna klupa i nas devet-deset. Dolazili su u svako doba, dana, noći, i tukli nas. Kako sam ja bio predsjednik SDA, mene su posebno tretirali. Lomili bi mi zube, uguravali šaku “fafaronki” u usta, pa bi me izvodili na strijeljanje na Savu. Sjećam se kako su me jednom dva sata tukli, gurali mi pištolj u usta, tamo u toj sobi u mraku, samo drže lampu upaljenu, tako da ih ne vidiš i ne znaš odakle udarci dolaze. Ni danas ne znam kako čovjek može izdržati takvu torturu i sačuvati razum – priča Tihić. Kad je u grad stigla novosadska televizija Tihića i zatočenike koje su trebali snimiti kao dokaz idiličnog života u “oslobođenom Šamcu” odveli su kući da se okupaju i obuku odijela s kravatama.  

Intervju sa zločincem
– Nas su zapravo u tome famoznom intervju ispitivali oni koji su nas tukli. Na snimci možete vidjeti kako mi dvojica postavljaju pitanja. Jedan od njih bio je Simo Zarić, osuđen u Haagu za ratne zločine u Šamcu, zapravo je on vodio intervju, a taj novinar je, mislim samo na kraju, postavio jedno pitanje. Prethodno su mi rekli što moram reći. Tu je sjedio i Stevan Todorović zvani Stiv, koji je također osuđen. Dok su me ispitivali ušao je

Milan Đorđević, Crni, koji je bio zapovjednik specijalne jedinice MUP-a Srbije. Kaže mi; “Tihiću, tko daje koordinate Hrvatskoj vojsci da gađa po Šamcu. Poslije razgovora dovedite ga meni”. Dok sam u hodniku čekao taj intervju jedan naiđe pa te udari, drugi reži na tebe.Meni je jednostavno rečeno što da kažem, a bio sam svjestan što mi se može dogoditi ako ne napravim to što mi je naređeno. Jer, zna se što te sljeduje ako nećeš reći; da te premlate, možda i ubiju, ‘ko bi ga znao. Tu je bilo slučajeva, onaj pođe tući nekog od logoraša i kako mu padne mrak na oči uzme pištolj i ubije ga. Bio je jedan čovjek iz Slavonskog Šamca kojeg je taj stražar tukao, tukao, i kad ga je toliko premlatio da nije znao je li živ nagne se da provjeri, i kad je vidio da još diše, uzme pištolj i ubije ga. A čovjek imao tri sina, valjda bili u “zengama” i zatekao se tu večer u Šamcu, u kafani, i pokupe ga i ubiju – prisjeća se Tihić okolnosti “tv-nastupa”.  

“Intervju” za Sky News
Mučenja i torture Tihić je prolazio i u Bijeljnini, Brčkom, Batajnici i Srijemskoj Mitrovici, gdje je na sličan način svjedočio o “idiličnom životu” u logoru u tome gradu. No, ovaj put za Sky News, što je skandalozna i, za tu svjetski poznatu tv-kuću kompromitirajuća činjenica. Intervju je radio lokalni dopisnik Sky Newsa, bradata izgleda i u suradnji s pukovnikom

KOS -a. Prethodno su ih odveli na kupanje, lijepo ih obukli. Prilog je objavljen i u emisiji “Slikom na Sliku” HRT-a. Njegova majka, sestra Senada i zet Zoran Kovačević, koji žive u Rijeci, gledali su toga 10. kolovoza televiziju. Vrisnuli su od radosti kad su Sulejmana vidjeli u prilogu Sky Newsa, jer do tada nisu znali je li uopće živ. – Izveli su mene i dvojicu zarobljenika Hrvatske vojske, jedan je bio Nijemac, a jedan pukovnik HV-a Filip Karaula, zapovjednik Mitnice. I isto tako su nam rekli da malo šetamo kroz park, pa sjedimo na klupi, pa onda što trebamo reći; da se možemo redovito kupati, izlaziti u šetnju, da imamo kvalitetnu prehranu. A pored nas, dok daješ izjavu, stoje dvojica tabadžija s električnim palicama. I što mislite što bi nam se dogodilo da smo drukčije postupili – pita nas Tihić? Kaže da nikad neće zaboraviti 27. ožujka 1992. kad su ga s ostalim logorašima doveli iz Batajnice u Srijemsku Mitrovicu. Bilo ih je desetak iz Bosne. Dvojica Bošnjaka, ostali su bili Hrvati. U ćeliji gdje ih je bilo pedesetak bio je mučen zajedno s Vukovarcima, među ostalim i zapovjednikom obrane Mitnice Filipom Karaulom.  

Sedam puta bez svijesti
– Taj dolazak u logor, kad bi se razgodio u fond patnje koji čovjek može pretrpjeti, samo to može mu biti dosta za cijeli život. Sam dolazak u logor, izlazak iz “Pitzgauera”, udaranje, pa ulazak u jednu prostoriju, pretresanje pa opet udaranje. Jedna četvrtina toga kompleksa u Mitrovici bio je logor, ostalo vojarna. Do logora je trebalo trčati 200 metara, kroz špalir gdje te tuče tko stigne, a među njima su tjerali i zatvorenike da nas udaraju. Ako te udarac srušio onda si gotov, onda te dokrajče. E, kad dođeš do ćelije onda slijedi dodatno batinanje. Mene su stavili na stol. Ja sam imao zapletaj crijeva i imao sam rez. A onda me oni udaraju baš po tome rezu. Jedno sedam-osam puta sam tada gubio svijest. Kad dođeš k sebi ponovo te stavi na stol pa ponovo udri. Poslije doručka i poslije večere, a to je bilo nešto tako redovito bi nas tukli, a najgore su prolazili HOS-ovci, oni koji su bili zapovjednici, ili neki koji su im se posebno zamjerili. Bilo je tu i Srba. Jedan Šeki, koji im je, kako se pričalo, uništio 20 tenkova. Bio je jedan Goran. Radio na brodu. Bio je jedan šef kriminalističke službe u Vukovaru, isto Srbin, i njega su tukli. Onda bi nas tjerali da pjevamo četničke pjesme, “Od Topole pa do Ravne Gore”, znali smo cijeli taj repertoar četničkih pjesama.  

Svjedočenje u Haagu
Sulejman Tihić svjedočio je i u sudskim procesima pred Haaškim sudom u tri predmeta. U predmetu protiv Duška Tadića iz Prijedora, šamačkoj skupini i u predmetu protiv Slobodana Miloševića. Zahvaljujući i Tihićevu svjedočenju šamački zločinci osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne. Predsjednik SDS-a u Šamcu Blagoje Simić osuđen je na 16 ili 17 godina, Stevan Todorović, šef policije, kao pokajnik dobio je 10 godina, Simo Zarić, šef DB-a, u tome je gradu osuđen na šest godina zatvora. Vojin Simić osuđen je također na 5-6 godina. – Neki su pobjegli u Srbiju i još su na slobodi, ili su tamo ubijeni – kaže Tihić.  

Večernji list