Kliker.info

 Inicijativa premijera Srbije za uspostavljanje zajedničkog dana sjećanja na sve žrtve rata je nepromišljena i lakomislena. Inicirana je u atmosferi totalnog negiranja ratne prošlosti, prije svega genocida u Srebrenici. Srebrenica mora postati dio našeg identiteta jer samo tako je moguće prevazići prošlost. Pomirenje nije moguće na negiranju genocida jer se time stvaraju pretpostavke za njegovo ponavljanje.

On je bio u funkciji stvaranja etničke države i zato je sine qua non osuda Miloševićeve genocidne politike. Da se genocid ne bi ponovio neophodno je boriti se za slobodu govora i protiv nametnutih rasprava poput ove koja je trenutno na djelu. Stiče se utisak da je iskorišćen incident u Srebrenici kako bi se ovom inicijativom pokazala velikodušnost Beograda. U to spada i posjeta bosanskog Predsjedništva odmah nakon Srebrenice, ocjenjuje u razgovoru za Danas Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava.

*Šta je onda neophodno učiniti prije izlaženja sa takvim prijedlogom da bi on dobio smisao i dimenziju iskrenosti?

– Pomirenje je složen proces i zahtjeva moralne i etičke norme na koje se pomenuta inicijativa ne oslanja. Ona je jedan vid srpskog nacionalizma koji pokušava zaobići ili previdjeti kontekst u kojem su se zločini dešavali. Sve to liči na banalizaciju ideje o pomirenju i zločina kao takvog.

Javnost u Srbiji je gotovo jednoglasno ocijenila da region očigledno nije zreo za takvu inicijativu, s obzirom na negativne reakcije koje su stigle iz Hrvatske, Kosova i iz BiH.

– Ne iznenađuje da region nije prihvatio tu inicijativu u formi kako je ponuđena. Paralelno sa “konstruktivnim” inicijativama Beograd preko srpskih medija vodi bjesomučnu kampanju protiv čitavog regiona. Da bi takva inicijativa imala rezonancu u regionu, Srbija mora napraviti svoj ratni bilans, prihvatiti novu realnost u regionu i poštovati presude Haškog tribunala. To je minimum. Umjesto toga imamo na dijelu nacionalni istoriografiju koja stvara novu mitologiju koja svakako nije u funkciji pomirenja. Ona samo produbljuje nesporazume i iskrivljuje, odnosno falsifikuje istinu o ratovima devedesetih.

Mogao se čuti i komentar da je Angela Merkel predložila zajednički dan sjećanja na žrtve da bi bio drugačiji odgovor regiona. Da li bi se to moglo uopšte očekivati od Merkelove?

– Međunarodna zajednica je podsticala i podstiče pomirenje u regionu, ali način na koji to radi je neadekvatan i površan. Ona je uradila ono što je mogla. Osnovala je Haški tribunal, koji je ostvario izvjesne rezultate, ali očigledno nedovoljne da bi uticao ili doprinjeo procesu pomirenja. Izvršila je pritisak na sve zemlje u regionu da osnuju sudove za ratne zločine koji tek treba da odigraju uloge ukoliko za to bude političke volje. Međutim, međunarodna zajednica ne uzima u obzir politički i istorijski kontekst bez kojeg nema razumjevanja onog što se dešavalo devedesetih. Ključno je, dakle, razumjevanje brutalnog raspada Jugoslavije. Nije moguće pomirenje samo tako što će svi na tržište iznijeti svoje žrtve. Bez istine nema pomirenja. Zato mislim da nikakav prijedlog sa strane ne bi bio realna opcija. Očigledno da unutar našeg društva nije stvorena kritična masa koja bi bila spremna da povede dijalog na odgovoran način.

Čini se da međunarodna zajednica ima razumjevanja za ovakav odnos vladajuće garniture prema ulozi u ratovima devedesetih?

– Zapad nema veliki izbor. Sarađuje sa onima koji su trenutno na vlasti. A to su danas ljudi koji su bili dio Miloševićeve ratne politike. Osim toga, njima je stalo da Srbiju okrenu ka EU. Međutim, previđaju neke činjenice bez kojih nije moguć iskorak niti pomirenje. To se uostalom manifestuje prilikom obilježavanja bilo kojeg datuma iz recentne prošlosti. Neophodno je poći od karaktera rata, dakle od agresije Srbije i JNA na Jugoslaviju, odnosno na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Kosovo. Zapad, čini se, olako prelazi preko toga barem u komunikaciji sa Beogradom. To je bitna pretpostavka ne samo za region nego prije svega i za samu Srbiju. Srbija nije prihvatila poraz jer još uvek ima iluziju da je moguća rekompozicija Balkana (prije svega nezavisna Republika Srpska). Tu iluziju pothranjuje i Rusija, koja se i sama uputila Miloševićevim stopama. Obje strane računaju na nestabilne međunarodne odnose, međutim, svojim destruktivnim ponašanjem najviše rade na štetu svojih država i naroda. Zapad ne može stabilizirati region, prije svega Bosnu, bez promjene postulata na kojima počiva mirovni sporazum. Građanski mir nije moguće ostvariti na lažima i nepravdi kakva je napravljena Bošnjacima.

Nedavno ste bili meta oštrih kritika i uvreda zbog stavova iznijetih o odnosu Srbije prema ratovima. Kako odgovarate i razumjete to?

– Ovaj posljdnji napad poslužio je kampanji koja se vodi protiv cijelog regiona i u sklopu je cjelokupne atmosfere kojom se u ovom trenutku pokušava stvoriti slika konstruktivne Srbije nakon katastrofalnih poteza vezano za rezoluciju o Srebrenici i njenom nespremnošću i da se nosi sa realnostima regiona. I naravno važno je spriječiti bilo kakvu disonancu u odnosu na dominantan stav kada je riječ o prošlosti.

Manjina

Pripadate stravičnoj manjini.

– Beograd je svojim ponašanjem posljednjih nekoliko mjeseci samo potvrdio da je srpski nacionalizam još uvjek žilav i da je glavna prepreka Srbije na putu ka EU. Postavlja se pitanje da li ona to uopšte želi. Mislim da je to suština ponašanja vlasti. Ona se objektivno nalazi pod pritiskom vlastite inercije i nezrelosti, te inercije društva i njegove nespremnosti za promjene. Naravno, i Rusije i veoma jakih centara moći u samoj Srbiji. Rusija očigledno neće dozvoliti Srbiji da se samostalno određuje o svojoj budućnosti.

Snežana Čongradin (Danas)