Kliker.info

Konferencija “Dvadeset godina Dejtonskog mirovnog sporazuma – Pogledi”, koju su organizovale “Nezavisne novine”, nije dala nijedan odgovor na ključna pitanja koja se tiču sudbine ovog mirovnog sporazuma. Svi zainteresovani, kako domaći, tako i strani faktori, ostali su ukopani u dosadašnjim pozicijama, a niko od njih nije ni pokušao iskoračiti.

Piše : Slobodan Vasković

Jedina novina jeste istup Dragana Čovića koji je nadogradio “Poglede” Milorada Dodika, sažete u mantri “Povratak izvornom Dejtonu”. Čović je to proširio na “Povratak izvornom Dejtonu i Vašingtonu”, ciljajući na ukidanje donošenja odluka većinom glasova u Vladi Federacije BiH (i na drugim nivoima), na vrijeme konsenzusa. Odnosno doba kada nijedna odluka nije mogla biti donijeta bez opšte saglasnosti svih ministara. Konsenzus u Vladi Federacije BiH ukinuo je još Volfgang Petrič.

Na ovaj način Dodik i Čović su potvrdili koaliciju i htijenja za potpunim razvodnjavanjem ingerencija BiH, dok su predstavnici Zapada, manje više, izbjegli da se konkretno izjasne o svojim daljim koracima, a ruski samo ponovili ranije stavove da niko ne treba da se miješa u unutrašnja pitanja BiH.

Konferencija je događaj sama po sebi, ali ne može se smatrati čak ni korakom ka odgovoru na brojna pitanja koja potresaju BiH i njenu strukturu.  Riječju, neuspješan pokušaj da se lokalni lideri ponukaju da sami riješe probleme.

Budućnost BiH i Dejtona, očito je, neće biti riješeni u BiH, već izvan BiH, a u prilog tome ide i činjenica da niko od zemalja koje su garanti sporazuma nije na Konferenciju uputio visoke funkcionere.

SAD i Rusija bli su zastupljeni na nivou otpravnika poslova/savjetnika ambasadora, dok ni Srbija ni Hrvatska nisu uputile ministre inostranih poslova.

Interesantan je bio nastup Marka Đurića, predstavnika Vlade Srbije, koji je konstatovao da je situacija u BiH “jednako komplikovana kao i na Kosovu”. Šamar je to i to težak vlastima RS, jer ih je zvanični Beograd stavio u isti koš sa ostalim akterima krize u BiH.

SDS

Paralelno sa Konferencijom, odvijale su se sjednice predsjedništva SDS-a i Glavnog odbora te stranke, na kojima je Mladen Bosić, a i sam SDS, verifikovao povratak Dragana Kalinića kroz inauguraciju Vlade Babića na poziciju generalnog sekretara.

Babić je i produkt kriminalnih organizacija, od kojih se neke dovode u vezu sa trgovinom narkoticima.

Babiću je navodno data podrška na skupštini Gradskog odbora Banjaluka, koja je nevalidna, jer je prije par dana lažiran kvorum te skupštine na kojoj je odlučeno da Ognjen Tadić ostane na njenom čelu do daljnjeg.

Tadić, koji je jednim potezom rasturio Gradski odbor i samog sebe, tako je, iz pozicije “političkog mrtvaca”, ostvario punu pobjedu, što ponajmanje govori o njemu, a mnogo više o tome da je SDS organizacija na izdisaju. Potpuno nesposobna da donese ijednu čvrstu, validnu, konkretnu odluku, i u situaciji kada je vrhu te stranke kristalno jasno šta je Tadić učinio, kada im je poznato da je GO SDS BL uništen i kada su svjesni da ovakve odluke znače jedino i izvjesno dalje rastakanje i sukobe.

Mladen Bosić i ovaj put je pobjegao od odgovornosti, sakrio se iza navodnih odluka lokalnih organa stranke, u ovom slučaju lažiranih i falsifikovanih, i pokazao da i dalje vodi politiku u skladu sa svojim ličnim strahovima, a ne interesima naroda.

Poseban problem je što dobar dio vrha stranke sve to zna i uviđa ali ćute. Što nije lojalnost, već fatalizam.

Rasturanje GO SDS BL samo je početak teških sukobljavanja u SDS-u. Na redu je Gradski odbor SDS Bijeljina i sukob Zlatka Maksimovića i Miće Mićića, koji je uveliko otpočeo.

Maksimović otvoreno prijeti da će napustiti SDS ukoliko Mićić ponovo bude kandidat za gradonačelnika Bijeljine.

Realno, Maksimović u političkom, organizacionom i svakom drugom smislu (u lokalnim gabaritima) nije dorastao Mićiću.

Mićić je napravio kardinalnu grešku kada je sebi dozvolio da ga za predsjednika SDS-a kandiduje najcrnji šljam te stranke, što su kasniji događaji i pokazali. Međutim, Mićić je na lokalnom nivou neprikosnoven i Maksimovićeve težnje su isprazno mlataranje arogantne političke neznalice.

SDS je teško pogodilo prokletstvo koje je već uništilo SNSD – pojedinci i njihovi interesi nadjačali su interes stranke. SDS je sve više skup lokalnih knezova, a sve manje stranka.

Bosić nema snage da taj proces obrne i on će se dalje razvijati, a njegovi pokušaji očuvanja privida jedinstva nisu ništa drugo do pokušaji očuvanja sopstvene pozicije. Koja je sve više ugrožena upornim i strpljivim radom Mirka Šarovića, čija je namjera da preuzme stranku. I koji ka tom cilju grabi veoma snažno.

Raspad svih

Stanje stvari na političkoj sceni u ovom trenutku kaže i da SNSD uopšte ne postoji. Od te stranke ostala je samo poslanička grupacija, koju Dodik kontroliše snagom mišića. Međutim i ta kontrola neće još dugo trajati, jer je mnogo sukoba, animoziteta i netrpeljivosti unutar te poslaničke grupe.

Na terenu, izvan Banjaluke, gdje Gradski odbor SNSD još koliko toliko funkcioniše, stranka je u potpunom raspadu sa tendencijom daljeg segmentiranja.

Sam Dodik nije ni sjena onog Dodika još iz oktobra prošle godine, o ranijim periodima i da se ne govori.

SDS se rastače na regionalne dijelove, a Bosić je danas višestruko slabiji nego prije Sabora SDS-a (10. maja o.g.). Površnost je glavna odlika njegovog djelovanja, a činjenica da SDS svom glavnom kandidatu za direktora Sipe Ranku Vukoviću nije uspio ispuniti ni formalne uslove za prijavu na konkurs (Tadić je bio zadužen za to!!!), više nego dovoljno svjedoči o raspadu svih sistema u partiji.

DNS se raspada galopirajući, a Marko Pavić to ne može zaustaviti. Niti ima iko u toj stranci ko bi mogao zamijeniti Pavića. U sličnoj situaciji su i socijalisti, dok PDP stagnira, a NDP ni sam ne zna gdje je. U naponu svakako nisu.

Sve rečeno uopšte nije loše niti zabrinjavajuće, jer se otvara širok prostor za novu političku stranku/opciju. I za novu političku garnituru. Problem će nastupiti ukoliko oni koji ispunjavaju “potrebne uslove” za novu političku opciju (a ima ih) ne prepoznaju ovaj trenutak kao veliku šansu. Koja je ujedno i zadnja.