Kliker.info

Opći zamor koji je pandemija izazvala proširio se i na teoriju: i meni je početkom ove godine dosadilo pisati o tome – jedna te ista situacija već se otegla u beskraj i svima nam je dojadilo da po ko zna koji put konstatiramo jedno te isto. Na djelu je dakako svojevrsni paradoks: iako je sam čin povinovanja repetitivnim i ustaljenim običajima i uzansama taj koji život čini ubitačnim, ovih nas dana upravo njihovo odsustvo zamara. Premoreni smo od življenja u permanentnom vanrednom stanju, stalno iščekujući nove direktive države, nesposobni da pronađemo i trunku predaha u ovakvoj svakodnevici.

Piše : Slavoj Žižek (L’Obs)

Septembra 2020. njemački sociolog Rainer Paris objavio je kratak esej pod naslovom „Destrukcija svakodnevice“ (Die Zerstörung des Alltags, Die Welt), u kom sa žaljenjem konstatira (i u tome nije jedini) tekući raspad svakodnevice. Po njemu je pandemija ugrozila običaje i norme koje garantiraju socijalnu koheziju svakog društva. To me podsjeća na jedan od bezbroj viceva o Samuelu Goldwynu: nakon što su ga obavijestili o pritužbama kritičara na preveliki broj bajatih klišea u filmovima koje je producirao, Sem Goldwyn je svojim scenaristima uputio dopis sljedeće sadržine „Ono što nam je potrebno je više novih klišea!“ I bio je u pravu, a to je upravo onaj krajnje delikatan zadatak koji je danas pred nama: stvoriti neke „nove klišee“ sasvim obične svakodnevice. Naravno, način na koji se taj umor manifestira razlikuje se u zavisnosti od kulture.

Filozof Byung-Chul Han s punim pravom naglašava da je zamor izazvan pandemijom daleko osjetniji u zapadnim razvijenim društvima budući da su u njima – mnogo više nego drugdje – subjekti više izloženi pritisku imperativa postignuća:„Imperativ postignuća kom smo se podvrgnuli… prati nas i u slobodno vrijeme, tišti nas čak i u snu, nerijetko ostavljajući za sobom neprospavane noći. Nemoguće je oporaviti se od imperativa postignuća. Upravo je taj unutrašnji pritisak koji sami sebi namećemo ono što nas iscrpljuje… Širenje egoizma, društvene atomizacije i narcizma jesu globalna pojava. Društvene mreže nas sve pretvaraju u producente, u preduzetnike čiji se „biznis“ sastoji u tome da sami sebe predstavimo na što bolji način. Tako globalizirana kultura ega nagriza društvo i erodira sve dimenzije društvenog života. Sami sebe produciramo i sami sebe neprestano režiramo.

Ta neprekidna produkcija i režija samih sebe nas zamara i deprimira… Fundamentalni umor u konačnici je svojevrsni umor ega. Rad od kuće samo ga pojačava, čineći da se sve više upetljavamo u respektivna sopstva. Oni drugi, koji bi mogli da nas odjele od našeg ega, vode se kao odsutni… Odsustvo rituala još jedan je faktor umora koji inducira rad od kuće. U ime fleksibilnosti gubimo fiksne vremenske strukture i arhitekture koje stabiliziraju ali i okrjepljuju svakodnevicu.“ (The Tiredness Virus, The Nation)

Budući da naše permanentno samo-eksponiranje – kao zahtjev poznog kapitalizma – upravo i uzrokuje depresivni umor, lako smo pomislili da bi karantin značio izvjesno olakšanje, da bi nam društvena izoliranost omogućila da nekako pobjegnemo od pritiska obaveze postizanja rezultata. Nažalost, efekat karantina je gotovo u potpunosti suprotan: naši profesionalni i društveni odnosi u velikoj mjeri prenijeti su na Zoom i druge društvene mreže, gdje se još revnosnije upuštamo u igrariju samo-eksponiranja, posvećujući još veću pažnju utisku koji ćemo ostaviti – dočim prostor rezerviran za socijalizaciju, onaj koji nam omogućava da predahnemo i pobjegnemo od obaveznog ekshibicionizma ostaje skrajnut. Na krajnje paradoksalan način, logika kontinuiranog mizanscena sebe samih čak se i pojačala kroz karantin i rad od kuće: trudeći se da zablistamo na Zoomu, sve smo iscrpljeniji, sami, u svom domu…

Jasno se, dakle, može vidjeti da je i najobičniji osjećaj umora u konačnici izazvan ideologijom, igrom samo-eksponiranja koja danas čini sastavni deo ideologije koja nas svakodnevno prati. Slovenački filozof Mladen Dolar slikovito mi je opisao našu krajnje delikatnu situaciju pojmom koji je preuzeo od Waltera Benjamina – Dijalektik im Stillstand – dijalektikom u zastoju, koja je u ovom slučaju svojevrsna dijalektika u neizvjesnosti, u anksioznom iščekivanju da se situacija najzad promjeni, da nešto novo konačno iskrsne. Međutim, osjećaj zastoja, umrtvljenost i rastuća bezosjećajnost koji sve veći broj ljudi tjeraju da ignoriraju informacije, dotle da prestaju brinuti za svoju budućnost, veoma su varljivi: oni nas zapravo sprječavaju da uvidimo da prolazimo kroz društveni preobražaj bez presedana. Od kako je zdravstvena kriza nastupila, svjetski kapitalistički poredak umnogome se promijenio – veliki slom koji svi sa zebnjom iščekujemo zapravo je već u toku.

Uobičajena reakcija na tekući slom, dominantni način promišljanja trenutne situacije, kombinira krajnje očekivane motive: pandemija je ne samo oslobodila društvene i ekonomske tenzije prisutne u našim društvima, već nas je podsjetila da smo tek sastavni dio prirode, a ne njen centar, te da bi nužno trebalo promijeniti način života – da zauzdamo naš individualizam, razvijemo nove vidove solidarnosti i prihvatimo skromno mjesto koje zauzimamo na ovoj planeti. Ili, kako bi to rekla Judith Butler: „Svijet pogodan za život ljudi zavisi od zdravlja planete u čijem središtu nisu ljudi. Borimo se protiv otrova iz okruženja ne samo da bi ljudi mogli živjeti i disati bez bojazni da će se otrovati, već i zato što i voda i zrak moraju imati svoj vlastiti život, koji ne zavisi od naših života. U ova vremena opće međupovezanosti, onoliko koliko razgrađujemo rigidne oblike individualnosti, toliko bi trebalo da zamislimo neku skromniju ulogu koju bi ljudi ubuduće morali igrati na ovoj planeti od čije regeneracije i sami zavisimo – a koja, opet, zavisi od naše uloge, koja mora biti skromnija“. (Creating an Inhabitable World for Humans Means Dismantling Rigid Forms of Individuality, Time)

Barem dvije stvari mi se čine problematičnim u ovim redovima. Prvo, zašto ciljati „rigidne oblike individualnosti“? Nije li danas problem upravo suprotno? Nije li problem upravo u predominaciji hiper-fleksibilnih oblika individualnosti, koji omogućavaju neposredno prilagođavanje uvijek novim situacijama, u vremenu u kom se živi pod stalnim pritiskom imperativa osobne reinvencije, u kom se svaki stabilan oblik smatra „opresivnim“? Osim toga, ne leži li objašnjenje same činjenice da pandemiju doživljavamo tako traumatično upravo u tome što nas ona lišava stabilnih svakodnevnih rituala na koje je bilo moguće osloniti se s punim povjerenjem? Nije li Butler u ovom slučaju tek odabrala uobičajenu putanju, držeći se svoje ideje subjekta koji radi na razgradnji svakog krutog i opresivnog identiteta kroz svojevrsnu igru permanentne rekonstrukcije?

Drugo, nije li odviše jednostavno ustvrditi da „voda i zrak moraju imati svoj vlastiti život koji ne zavisi od naših života“, ustvrditi da moramo prihvatiti skromniju ulogu na ovoj planeti? Ne zahtijevaju li, naprotiv, globalno zagrijavanje i druge ekološke prijetnje koje nam vise nad glavom, upravo kolektivnu i masovnu intervenciju usmjerenu na naše okruženje – intervenciju koja se, samim svojim obimom neminovno mora odraziti i na krhku ravnotežu postojećih oblika života? Kada kažemo da se globalno zagrijavanje apsolutno mora održati ispod dodatnih 2°C, govorimo (trudeći se da tako i delamo) kao kakvi generalni direktori života na zemlji, a ne kao predstavnici vrste koja stremi nekakvoj skromnosti. Očigledno da regeneracija planete ne zavisi od „uloge koja mora značiti skromnost i posvećenost“. Naprotiv, ona zavisi od inicijativa koje moraju biti doslovno nesagledivih razmjera. U tome i leži istina koja se krije ispod diskursa o našoj kratkovječnosti i smrtnosti.

Ono s čim se ovdje suočavamo jeste ekstremni oblik rascjepa koji je već na djelu u modernoj nauci i subjektivnosti: morao bi da postoji dijalektički odnos između moderne nauke i subjektivnosti koje obe streme ovladavanju prirodom i koje su striktno ko-zavisne, i vizije čovječanstva kao tek sasvim obične vrste među brojnim drugim vrstama. To što moramo da se pobrinemo i za život vode i zraka, jeste upravo zato što smo, kako kaže Marx, „univerzalna bića“, takoreći sposobna da „iskorače“ izvan sebe samih, da tačno procjene vlastitu snagu i uzdaju se u nju, te konačno u stanju da sebe spoznaju tek kao minoran element jedne sveobuhvatne prirodne cijelosti. U predmoderno doba, čovječanstvo je sebe smatralo vrhuncem kreacije, njenom krunom, a ta je vizija paradoksalno podrazumijevala jedan dakako skromniji položaj.

Upravo je to paradoks u kom bismo morali istrajati u ova sumanuta vremena: prihvatiti da smo tek jedna od bezbroj vrsta na planeti, a istovremeno promišljati i delati kao univerzalna bića. Bijeg u udobnu skromnost naše kratkovječnosti i smrtnosti nije opcija već put koji vodi pravo u propast.

(Peščanik)