Kliker.info

Mogućnost privatizacije općeg intelekta je nešto što Marx u svojim radovima o kapitalizmu nikad nije mogao zamisliti (uglavnom zato što nije uzimao u obzir socijalnu dimenziju kapitalizma). Pa ipak, u ovome se krije suština današnjih borbi oko intelektualnog vlasništva: kako se uloga općeg intelekta – utemeljenog na kolektivnom znanju i društvenoj suradnji – povećava u postindustrijskom kapitalizmu, tako se i bogatstvo akumulira nesrazmjerno u odnosu na rad utrošen na njegovu proizvodnju. Rezultat nije, kako je Marx po svemu sudeći očekivao, samouništenje kapitalizma, već postepena transformacija profita generiranog eksploatacijom rada u rentu prisvojenu privatizacijom znanja.

Isto važi i za prirodne resurse, čija je eksploatacija jedan od najvećih svjetskih izvora rente. Traje neprekidna borba oko toga kome ide ova renta: žiteljima Trećeg svijeta ili zapadnim korporacijama. Ironično je to da, objašnjavajući razliku između rada (čijim se korištenjem proizvodi višak vrijednosti) i drugih roba (čija se sva vrijednost troši upotrebom), Marx navodi naftu kao primjer „obične“ robe. Svaki pokušaj da se porast ili pad cijene nafte poveže s porastom ili padom troškova proizvodnje ili cijene eksploatiranog rada bio bi besmislen: troškovi proizvodnje su zanemarivi u proračunu cijene koju plaćamo za naftu, cijene koja je zapravo renta koju vlasnici resursa mogu određivati zahvaljujući ograničenoj ponudi.

Posljedica porasta produktivnosti, izazvane eksponencijalnim utjecajem kolektivnog znanja, jest promjena uloge nezaposlenosti. Upravo uspjeh kapitalizma (veća efikasnost, rast produktivnosti itd.) izaziva nezaposlenost, čineći sve veći broj radnika nepotrebnim: ono što bi trebao biti uspjeh – smanjenje potrebe za napornim radim – postaje usud. Ili, drugim riječima, prilika da čovjek dugoročno bude eksploatiran sada se doživljava kao privilegija. Svjetsko tržište, kako kaže Frederick Jameson, jest „prostor gdje je svatko jednom bio produktivan radnik, i gdje je rad svojim pojeftinjenjem počeo sebe istiskivati iz sistema“. U tekućem procesu kapitalističke globalizacije, kategorija nezaposlenih ne može se više ograničiti na Marxovu „rezervnu armiju rada“; u nju spadaju i, kako Jameson primjećuje, „oni brojni narodi svijeta koji su, kako bi se reklo, ‘ispali iz povijesti’, koji su planski isključeni iz modernizacijskih projekata kapitalističkog Prvog svijeta i otpisani kao beznadežni i terminalni slučajevi“: takozvane propale države (Kongo, Somalija), žrtve gladi ili ekoloških katastrofa, oni uhvaćeni u zamku pseudoarhaičnih „etničkih mržnji“, predmeti filantropije ili nevladinih organizacija ili mete rata protiv terorizma. Tako je kategorija nezaposlenih proširena i obuhvaća ogroman broj ljudi, od privremeno nezaposlenih, nezaposlivih i trajno nezaposlenih, preko stanovnika geta i sirotinjskih krajeva (svi oni koje i sam Marx često otpisuje kao „lumpenproletere“), pa sve do čitavih naroda i država isključenih iz globalnog kapitalističkog procesa, poput praznih mjesta na starim mapama.

Neki tvrde da ovaj novi oblik kapitalizma stvara nove mogućnosti za emancipaciju. To je u svakom slučaju teza Hardtove i Negrijeve knjige Multitude, gdje se pokušava radikalizacija Marxa, koji je smatrao da ćemo, ako samo odsiječemo glavu kapitalizmu, dobiti socijalizam. Marx je, po njima, bio povijesno sputan: razmišljao je u okvirima centraliziranog, automatiziranog i hijerarhijski organiziranog industrijskog rada, a kao posljedicu toga dobijamo njegovo shvaćanje „općeg intelekta“ kao svojevrsne agencije za centralno planiranje; tek je danas, s usponom „nematerijalnog rada“, revolucionarni preokret postao „objektivno moguć“. Ovaj nematerijalni rad proteže se između dvije krajnosti: od intelektualnog rada (proizvodnja ideja, tekstova, kompjuterskih programa itd.) do afektivnog rada (liječnici, dadilje, kabinsko osoblje u avionu). Danas je nematerijalni rad hegemonski, u smislu u kojem je Marx označio veliku industrijsku proizvodnju devetnaestostoljetnog kapitalizma hegemonskom: on se ne nameće svojom brojnošću nego igrajući ključnu, simboličnu strukturnu ulogu. Rezultat je nova domena „zajedničkog dobra“: zajedničko znanje i novi oblici komunikacije i suradnje. Produkti nematerijalne proizvodnje nisu predmeti, već novi društveni ili međuljudski odnosi; nematerijalna proizvodnja je biopolitička, to je proizvodnja društvenog života.

Hardt i Negri ovdje opisuju proces koji ideolozi današnjeg „postmodernog“ kapitalizma veličaju kao prijelaz sa materijalne na simboličku proizvodnju, sa centralističko-hijerarhijske logike na logiku samoorganizacije i multicentrične kooperacije. Razlika je u tome što su Hart i Negri odani Marxu: pokušavaju dokazati da je on bio u pravu, da je uspon općeg intelekta dugoročno nespojiv s kapitalizmom. Ideolozi suvremenog kapitalizma promoviraju upravo suprotan stav: marksistička teorija (i praksa), tvrde oni, ostaje u okvirima hijerarhijske logike centralizirane državne kontrole, pa se tako ne može nositi s društvenim efektima informacijske revolucije. Oni imaju dobre empirijske razloge za ovu tvrdnju: komunističke režime je praktično uništila njihova nesposobnost da se prilagode novoj društvenoj logici proistekloj iz informacijske revolucije. Pokušavali usmjeravati revoluciju, pretvoriti je u još jedan krupni centralizirani projekt državnog planiranja. Paradoksalno je što Hardt i Negri ovaj proces hvale kao jedinstvenu priliku za nadilaženje kapitalizma, dok ga ideolozi informacijske revolucije veličaju kao uspon novog, „beskonfliktnog“ kapitalizma.

U analizi Hardta i Negrija ima nekih slabih točaka, koje nam pomažu da shvatimo kako je kapitalizam uspio preživjeti ono što je trebala biti (u klasičnom marksističkom smislu) nova organizacija proizvodnje koja bi ga učinila izlišnim. Oni potcjenjuju razmjere u kojima je današnji kapitalizam (barem kratkoročno) uspješno privatizirao sam opći intelekt, kao i razmjere u kojima su sami radnici, više od buržoazije, postali suvišni (sa sve većim brojem onih koji nisu više samo privremeno nezaposleni, već strukturno nezaposlivi).

Ako je stari kapitalizam u idealnom slučaju podrazumijevao poduzetnika koji investira (svoj ili pozajmljeni) novac u proizvodnju koju je organizirao i kojom upravlja, a zatim od nje ubira profit, danas se javlja novi idealni tip: to više nije poduzetnik koji posjeduje svoju kompaniju, već stručni menadžer (ili upravni odbor) koji upravlja kompanijom u vlasništvu banke (kojom isto tako upravljaju menadžeri koji nisu njeni vlasnici) ili svuda rasuti investitori. U ovom novom idealnom tipu kapitalizma, stara buržoazija, proglašena nefunkcionalnom, refunkcionalizira se u obliku plaćenog menadžmenta: pripadnici nove buržoazije primaju plaću, pa čak i ako posjeduju dio svoje kompanije, dobijaju dionice kao dio nadoknade („bonuse“ za svoje „uspjehe“).

Ova nova buržoazija i dalje prisvaja višak vrijednosti, ali u (mistificiranoj) formi koja se naziva „viškom zarade“: oni dobijaju prilično više od proleterske „minimalne zarade“ (često mitska referentna vrijednost, čiji je jedini realni primjer u današnjoj globalnoj ekonomiji zarada tvorničkog radnika u Kini ili Indoneziji), i ova distinkcija od običnih proletera definira njihov status. Tako buržoazija u klasičnom smislu nestaje: kapitalisti se ponovo javljaju kao podvrsta plaćenih radnika, kao menadžeri kvalificirani da zarađuju više svojom stručnošću (zato je pseudo-naučna „evaluacija“ ključna: ona legitimiše nejednakost). Budući da nije ograničena samo na menadžere, kategorija radnika koji primaju višak zarade obuhvaća razne vrste eksperata, administratora, državnih službenika, liječnika, pravnika, novinara, intelektualaca i umjetnika. Višak se javlja u dva oblika: više novca (za menadžere itd.), ali i manje posla i više slobodnog vremena (za – pojedine – intelektualce, ali i za državne službenike itd.).

Evaluativni postupak kojim se određuje koji će radnici dobiti višak zarade predstavlja proizvoljni mehanizam vlasti i ideologije, koji ni na jedan ozbiljan način nije povezan sa pravom stručnošću; tako višak zarade ne postoji iz ekonomskih, već iz političkih razloga: radi održavanja „srednje klase“, kako bi se očuvala socijalna stabilnost. Proizvoljnost društvene hijerahije nije greška, već upravo poanta, gdje proizvoljnost evaluacije igra ulogu paralelnu proizvoljnosti tržišnog uspjeha. Eksplozija nasilja ne prijeti kada u društvenom prostoru ima previše neizvjesnosti, već kada se pokuša eliminacija neizvjesnosti. U knjizi La Marque du sacré, Jean-Pierre Dupuy zamišlja hijerarhiju kao jednu od četiri procedure („dispositifs symboliques“), čija je funkcija da učine odnos nadređenosti neponižavajućim: sama hijerarhija (izvana nametnuti poredak koji mi dozvoljava da svoj niži socijalni status shvatim kao nešto nezavisno od moje suštinske vrijednosti); demistifikacija (ideološki postupak koji pokazuje da društvo nije meritokracija, već proizvod objektivnih socijalnih sukoba, koji mi omogućava da izbjegnem bolni zaključak da je nečija superiornost rezultat njegovih osobina i uspjeha); neizvjesnost (sličan mehanizam, pomoću kojeg shvaćamo da naš položaj na socijalnoj ljestvici zavisi od prirodne i društvene lutrije; sretniji su oni koji su rođeni sa odgovarajućim genima i u odgovarajućoj obitelji) i kompleksnost (nekontrolirane sile imaju nepredvidive posljedice; na primjer, nevidljiva ruka tržišta može dovesti do mog neuspjeha i uspjeha mog susjeda, čak i ako ja radim više i ako sam mnogo pametniji).

Iako možda tako ne izgleda, ovi mehanizmi ne osporavaju i ne ugrožavaju hijerarhiju, već je čine ugodnijom, budući da „zavist pokreće ideja da drugi zaslužuje svoju sreću, a ne suprotna ideja – koja se jedina može otvoreno izraziti“. Dupuy iz ove premise izvlači zaključak da je pogrešno vjerovati da će relativno pravedno društvo, koje sebe i doživljava kao pravedno, biti lišeno ogorčenosti: naprotiv, upravo će u takvim društvima oni koji zauzimaju inferiorne položaje pronaći ventil za svoj povrijeđeni ponos u nasilnim eksplozijama ogorčenosti.

U vezi s ovim je i slijepa ulica u kojoj se danas nalazi Kina: ideal Dengovih reformi bilo je uvođenje kapitalizma bez buržoazije (budući da bi ona formirala novu vladajuću klasu); sada, međutim, kineski lideri otkrivaju bolnu istinu da kapitalizam bez utvrđene hijerarhije koju osigurava postojanje buržoazije – proizvodi trajnu nestabilnost. Kojim će putem onda Kina krenuti? Bivši komunisti se inače pojavljuju kao najefikasniji kapitalistički menadžeri, jer njihova povijesna netrpeljivost prema buržoaziji kao klasi savršeno odgovara tendenciji današnjeg kapitalizma da se pretvori u menadžerski kapitalizam bez buržoazije – u oba slučaja, kako je Staljin davno rekao, „kadrovi rješavaju sve“. (Zanimljiva je razlika između današnje Kine i Rusije: u Rusiji, sveučilišnki profesori su strahovito loše plaćeni – oni su de facto već dio proletarijata – dok u Kini dobijaju vrlo pristojan višak zarade koji garantira njihovu pokornost.)

Ideja o višku zarade sada pruža novi okvir „antikapitalističkim“ protestima. U vrijeme krize, najočigledniji kandidati za „stezanje remena“ su ljudi s nižih ljestvica plaćene buržoazije: politički prosvjedi su njihovo jedino utočište, ukoliko žele izbjeći utapanje u proletarijat. Iako su njihovi protesti nominalno usmjereni protiv brutalne tržišne logike, oni zapravi prosvjeduju protiv postepene erozije njihovog (politički) povlaštenog ekonomskog položaja. Ayn Rand u romanu Atlas Shrugged fantazira o štrajku „kreativnih“ kapitalista, a ta fantazija se na perverzan način obistinjuje u današnjim štrajkovima, od kojih većinu organizira „plaćena buržoazija“ u strahu da će izgubiti svoj višak zarade. Ovo nisu proleterski prosvjedi, već prosvjedi protiv prijetnje spuštanja na razinu proletarijata. Tko se danas usuđuje štrajkati, kada je i samo redovno radno mjesto privilegija? To nisu bijedno plaćeni radnici u (preostaloj) tekstilnoj industriji itd, već oni povlašteni radnici koji imaju zagarantirana radna mesta (prosvjetari, radnici gradskog prijevoza, policija). U tom svjetlu treba promatrati i val studentskih prosvjeda: njihova glavna motivacija je vjerojatno strah da im visoka stručna sprema više neće garantirati višak zarade kasnije u životu.

Međutim, jasno je da veliku obnovu prosvjeda tijekom prošle godine, od Arapskog proljeća do Zapadne Europe, od Okupacije Wall Streeta do Kine, od Španjolske do Grčke, ne bi trebalo odbaciti kao revolt plaćene buržoazije. Svaki od ovih slučajeva treba zasebno razmotriti. Studentski prosvjedti protiv reforme visokog školstva u Britaniji očigledno se razlikuju od kolovoških nereda, koji su bili puki potrošački karneval destrukcije, istinska eksplozija zapostavljenih. Moglo bi se reći da je pobuna u Egiptu otpočela dijelom kao pobuna plaćene buržoazije (gdje su obrazovani mladi ljudi protestirali zbog loših životnih izgleda), ali to je bio samo jedan od aspekata širih protesta protiv tiranskog režima. S druge strane, protesti nisu mobilizirali siromašne radnike i seljake, i izborna pobjeda islamista jasno otkriva usku društvenu bazu prvobitnog sekularnog prosvjeda. Grčka je poseban slučaj: posljednjih desetljeća, nova plaćena buržoazija (naročito u prekobrojnoj državnoj administraciji) stvorena je zahvaljujući financijskoj pomoći Europske unije, i protesti su u velikoj mjeri motivirani prijetnjom da će se ovo okončati.