Kliker.info

Ovih dana obilježavamo 150. godišnjicu Pariške komune koja je poživjela ravno dva mjeseca i 10 dana (od 18. marta do 28. maja 1871). Poslije neslavnog poraza Francuske u ratu protiv Njemačke, s njemačkim trupama pred vratima prijestolnice, Parižani su preuzeli grad i munjevito organizirali život izvan koordinata postojeće državne vlasti.

Piše : Slavoj Žižek (The Philosophical Salon)

Nakon sloma Pariške komune (i takozvane „krvave nedjelje“ u kojoj je pogubljeno mnoštvo komunara), francuska vlada je sprovela istragu o uzrocima pobune: „Istragom je utvrđeno da je glavni uzrok ustanka bio nedostatak vjere u Boga i da se taj problem mora smjesta riješiti. Potrebna je moralna obnova čiji će ključni segment biti deportacija 4.500 komunara u Novu Kaledoniju, sa dvojakim ciljem: država se nada da će komunari civilizirati ostrvske Kanake, ali i da će izloženost životu u prirodnom poretku vratiti komunare na stranu ‘dobra’.“

Očigledna je kontradikcija: odluka implicira priznanje Francuske da je korumpirana, pa da bi se komunari vratili „na stranu dobra“ moraju se izolirati sa (nekršćanskim) divljacima koji su navodno bliži prirodi; istovremeno, oni će civilizirati divlje Kanake. Kako? Francuskom korupcijom? Nadajmo se da je efekat bio suprotan: prognani komunari osjetili su solidarnost sa koloniziranim Kanacima… Nije li slična nedosljednost na djelu kod mnogih koji su danas nezadovoljni našom korumpiranom civilizacijom i koji autentičnost traže u manje razvijenim društvima, a koje zapravo kvare jer na njih projektiraju vlastitu, korumpiranu ideju autentičnosti?

„Otkako je Sunce na nebu i otkako planete kruže oko njega, nije se vidjelo da se čovjek usredotočuje na glavu, to jest na misao i da stvarnost izgrađuje prema njoj. Anaksagora je prvi rekao da νοῦς vlada svijetom; ali, tek je sada čovjek napredovao do saznanja da misao treba da vlada duhovnom stvarnošću. To je, dakle, bilo divno duhovno svitanje. Svi misleći ljudi učestvovali su u slavljenju te epohe. Uzvišeno osjećanje prožimalo je ljude u to vrijeme; duhovni zanos prostrujao je svijetom.“1

Međutim, dok je Francuska revolucija izazivala uzvišena osjećanja u javnosti širom Evrope (sjetimo se slavnog Kantovog opisa), Parišku komunu je većina dočekala s užasom. Poslije poraza Komune, „prosvijetljeni“ pisci od George Sand to Gustave Flauberta pratili su suđenja komunarima da svojim očima osmotre primjerke degenerirane humanosti, Nietzsche je Komunu odbacio kao posljednju pobunu robova itd. Časni izuzetak bio je stari Victor Hugo koji je zahtijevao amnestiju uhapšenih komunara.

Kontinuitet između Francuske revolucije i Komune nalazi se na jednom drugom nivou. Prosvijećena javnost je s entuzijazmom pratila prvu fazu Francuske revolucije; oduševljenje se pretvorilo u užas kada su revoluciju preuzeli jakobinci. 1789 – da, 1793 – ne! Na nivou političke dinamike, Komuna je bila ponavljanje 1793. ali ne do kraja. Nešto se desilo s Komunom, čega nije bilo 1793.

Mada je Marx hvali kao „konačno otkriven način“ za prevazilaženje države i emancipaciju proletarijata, tj. kao preteču „diktature proletarijata“, Komuna ga je u stvari iznenadila. Zaboravljamo da su marksisti bili manjina u Komuni: svojom trijumfalnim tumačenjem Komune u Građanskom ratu u Francuskoj, napisanim tokom i neposredno nakon Komune, Marx je izveo re-aproprijaciju događaja u kom je anarhistička, prudonistička i bakunjinistička većina marginalizirala njegove pristalice. Sem toga, narodnu bazu Komune nisu činili samo radnici, već i umjetnici, sitni posjednici itd. Ličnost koju su komunari smatrali za svog vođu bio je Louis Auguste Blanqui, francuski revolucionarni socijalista koji je više brinuo za samu revoluciju nego za društvo koje će iz nje nastati. Za razliku od Marxa, Blanquie nije vjerovao u centralnu ulogu radničke klase, niti u narodne pokrete: mislio je da revoluciju treba izvesti mala grupa, koja bi silom uspostavila privremenu diktaturu. Ovaj period tranzicione tiranije omogućio bi izgradnju osnove novog poretka, poslije čega bi vlast bila predata narodu. Ukratko, Blanqui je bio lenjinista avant la lettre.

Adolphe Thiers, vršilac dužnosti francuske vlade u metežu nakon ratnog poraza od Njemačke, svjestan prijetnje koju predstavlja Blaquie, naložio je njegovo hapšenje 17. marta 1871. Nekoliko dana kasnije izbila je pobuna u kojoj je uspostavljena Pariška komuna, dok je Blanqui u odsustvu izabran za predsjednika. Komunari su bili spremni da oslobode svoje zarobljenike ukoliko Thierova vlada pusti Blanquia, ali je ponuda odbijena. Sam Mar, uprkos kritici Blanquia, bio je uvjeren da je Blanqui vođa kakav je potreban Komuni. Blanqui nije bio fokusiran na program revolucije; planirao je osnivanje organizirane grupe koja bi srušila državu i preuzela vlast. Ne čudi to što je Lenjin zaigrao na snijegu u dvorištu Kremlja kada je vlast boljševika izdržala dan duže od Komune! Ali da li je boljševički režim pravi nasljednik Komune? Tačno, svoju vladavinu su legitimizirali sloganom „Vlast sovjetima (lokalnim većima)!“ – a onda su ih brže bolje raspustili.

Dakle, zašto je Komuna iznenadila Marxa? Šta je naučio iz nje? Prije Komune, zamišljao je revoluciju kao skup mjera koje izvodi centralna vlast: nacionalizacija banaka, besplatna univerzalna zdravstvena zaštita i obrazovanje itd (pobrojano na kraju Komunističkog manifesta). „Iznenađenje“ Komune bilo je lokalno samoorganiziranje naroda, pokušaj demokratije odozdo, iz lokalnih vijeća, sa aktivnim učešćem ljudi. Za razliku od komunara, jakobinci nisu učinili ovaj korak koji bi, u njihovom slučaju, značio ukidanje nacionalne skupštine – zbog čega su izgubili vlast već na sljedećem skupštinskom izjašnjavanju.

Da li nam Komuna može biti uzor danas? Kada se prevlađujući oblik predstavničke politike isprazni, može li se našem političkom angažmanu udahnuti nov život kroz direktno buđenje ljudi? Da, ali teška lekcija historije glasi da problem slijedi tek kada narodno oduševljenje treba pretočiti u djelotvornu političku organizaciju sa jasnim programom.

Sjetite se „haotičnog“ decentraliziranog karaktera protesta „Žutih prsluka“ bez vođa u Francuskoj. Moglo bi se reći da je upravo u tome bila njihova snaga: raskrinkali su jaz između iskustva građana i predstavničke politike. Umjesto jasnog činioca koji državnoj vlasti isporučuje zahtjeve i time sebe nudi kao partnera u dijalogu, imamo polimorfni narodni pritisak, dok ljude na vlasti hvata panika od pomisli da se taj pritisak ne može lokalizirati u jasnom oponentu, već ostaje verzija onoga što je Negri zvao mnoštvenost. Ako takav pritisak može da se izrazi u konkretnim zahtjevima, ti zahtjevi nisu ono zbog čega se zapravo protestuje… Međutim, u nekom trenutku se histerični zahtjevi moraju prevesti u politički program (inače nestaju). Zahtjevi demonstranata su izraz dubljeg nezadovoljstva samim poretkom liberalno-demokratskog kapitalizma u kom se zahtjevi mogu ispuniti samo kroz proces parlamentarne predstavničke politike. Drugim riječima, protesti sadrže dublji zahtjev za drugačijom logikom ekonomsko-političke organizacije, a tu je za operacionalizaciju potreban novi vođa.

Žuti prsluci u Francuskoj jasno su artikulirali iskustvo koje je bilo nemoguće prevesti ili transponirati u okvire institucionalne predstavničke politike, uslijed čega je njihovo specifično iskustvo isparilo onog trenutka kada je Macron pozvao demonstrante na dijalog i zatražio da svoje pritužbe formuliraju u jasan politički program. Nije li se upravo to desilo i sa Podemosom u Španiji? Čim su prihvatili igru partijske politike i ušli u vlast, postali su gotovo nerazaznatljivi od socijalista potvrđujući nefunkcionalnost predstavničke demokratije.

Kriza liberalne demokratije traje decenijama. Pandemija kovida samo je pojačala pritisak na osnovne premise funkcionalne demokratije. Povjerenje na kom počiva demokratija najbolje opisuje čuvena izreka pripisana Lincolnu: „Možete varati sve ljude neko vrijeme i neke ljude sve vrijeme, ali ne možete varati sve ljude sve vrijeme“. Ovaj iskaz u pesimističnom tonu govori: samo u rijetkim, izvanrednim trenucima većina živi u istini; veći dio vremena žive u ne-istini, dok je samo manjina svjesna istine. A rješenje svakako ne treba tražiti u nekoj vrsti „istinitije“ demokratije, koja bi premostila jaz između „stvarnog“ naroda i njihovih političkih predstavnika i bila još inkluzivnija za sve manjine. Radije treba napustiti same okvire liberalne demokratije, što je upravo ono čega se liberali najviše plaše.

Rješenje nije ni da samoorganizirano i mobilizirano građansko društvo (Podemos, Žuti prsluci…) direktno preuzme i zamjeni državu. Direktna vladavina mnoštva je iluzija koja se, po pravilu, mora održavati jakim državnim aparatom. Treba skupiti hrabrosti i izvesti hegelijanski zaokret: ako nijedna predstavnička politika ne može adekvatno obuhvatiti ono na šta se odnosi (istinsku volju naroda, ono što ljudima zaista treba i što žele), onda ovaj permanentni neuspjeh ukazuje da problem leži upravo u onome što ljudima zaista treba i što žele.

Sjetimo se Trumpovog govora na inauguraciji 2017: „Današnja ceremonija ima vrlo posebno značenje, jer ovo danas nije običan transfer vlasti sa jedne administracije na drugu, ili sa jedne partije na drugu, već povratak vlasti iz Washingtona vama, narodu“. Dosad su vladale elite, ali „sad će se to sve promijeniti, ovdje i sada, jer ovaj trenutak je vaš trenutak – pripada vama. Pripada svakome ko je danas ovdje okupljen i svima koji gledaju, širom Amerike. Ovo je vaš dan“. Te riječi nisu samo jeftina demagogija, već ukazuju na grešku u samoj ideji direktne vlasti naroda. U blankističkom smislu, ti ljudi su pokušali preuzeti vlast jurišom na Kapitol u januaru 2021. Naravno, „narod“ je u ovom slučaju činila bijela srednja klasa, čije su privilegije bile ugrožene. Ipak, postoji dublja kriza predstavničke politike, koja je također opipljiva u francuskom slučaju protesta Žutih prsluka. Kada su pozvani na dijalog sa vladom, taj dijalog je kompletno propao, jer dvije strane naprosto nisu govorile istim jezikom.

Da li je tu onda rješenje neka vrsta povratka Komuni i njenoj viziji i praksi direktne demokratije? Kako da se odnosimo prema „lažnoj“ masi na Kapitolu i „autentičnoj“ masi Žutih prsluka? Možda je ono čemu danas svjedočimo, sa politikom „post-istine“, dovršetak čitave tradicije istinite i autentične narodne volje, kojom se obično manipulira koja se pogrešno predstavlja u ime adekvatne predstavničke politike kojoj bi trebalo težiti. Trumpovski populizam neće biti poražen na tvrdnji da on zapravo ne predstavlja ljude, da pravoj narodnoj volji treba omogućiti da se izrazi izvan tog populizma. Sama činjenica da narodnom voljom može da se „manipulira“ na tako temeljan način znak je njenog fantazmatskog karaktera. U hegelijanskom maniru, kritika predstavničke politike trebalo bi stoga da se okrene ka kritici onoga što bi predstavnička politika trebala predstavljati.

Da bismo shvatili ovu poentu, trebalo bi izvući paralele ne između Komune i današnjih prilika, već između današnjice i Francuske revolucije 1848. Sjetimo se Marxovog zasluženo slavnog opisa političke pozicije seljaka kao klase iz njegovih spisa o revoluciji 1848:

„Parcelni seljaci čine ogromnu masu čiji članovi žive u istim uvjetima, ali ne stupaju u raznolike odnose među sobom. Njihov način proizvodnje izolira ih jedne od drugih mjesto da ih dovodi do međusobnog odnosa. […] Tako se velika masa francuske nacije formira prostim sabiranjem istoimenih veličina, kao što krumpiri u vreći čine vreću krompira. […] Oni sebe ne mogu zastupati, njih mora drugi zastupati. Njihov zastupnik ujedno mora biti njihov gospodar, autoritet iznad njih, neograničena vlast koja ih štiti od ostalih klasa i koja im šalje odozgo kišu i sunce. Politički utjecaj parcelnih seljaka nalazi, dakle, svoj krajnji izraz u tome što izvršna vlast sebi podređuje društvo.“2

Nije li isto bilo u Egiptu kada su protesti Arapskog proljeća, sa zahtjevom za adekvatnu predstavničku politiku, zbacili Mubarakov režim i donijeli demokratiju? I nisu li onda ti nepredstavljeni izašli na birališta i na vlast doveli Muslimansku braću, dok su učesnici u narodnim protestima, pretežno obrazovana omladina srednje klase, i njihova agenda slobode, bili marginalizirani? Problem predstavničke politike danas eskalira i u razvijenim zapadnim zemljama. Čitav sloj nema svoje predstavnike, čak aktivno odbija da bude predstavljen, jer samu formu predstavničke politike opaža kao lažan. Ako se i mobiliziraju, to će biti pod zastavom populističkog vođe.

Ovo je možda najsažetija definicija populizma: pokret onih koji ne vjeruju u predstavničku politiku. Riječi kojima je Marx opisao proteste francuskih seljaka 1848 – „njihov ulazak u revolucionarni pokret, simbol nezgrapno lukav, lupeški naivan, budalasto uzvišen, sračunato praznovjerje, patetična burleska, genijalno besmislen anahronizam, svjetskohistorijska lakrdija, nerješiv hijeroglif za razum civiliziranih — taj simbol je očigledno imao fizionomiju klase koja u okviru civilizacije predstavlja barbarstvo“3 – savršeno odgovaraju jurišu na Kapitol 2021. „Revolucionarni“ napadači bili su nezgrapno lukavi (misleći da su svojom retorikom sve obmanuli), lupeški naivni (jer Trumpa vide kao otjelovljenje narodne slobode), budalasto uzvišeni (jer se pozivaju na tradiciju očeva države koju je američka administracija iznevjerila), promovirali su sračunato praznovjerje (nisu stvarno vjerovali u teorije zavjere na koje su se oslanjali), izveli su patetičnu burlesku (imitirajući revolucionarni žar), izrazili genijalno besmislen anahronizam (u odbrani starih američkih vrijednosti slobode)… Kao takvi, zaista su bili „nerješiv hijeroglif“: ekspolozija antiprosvjetiteljskog varvarstva, koja je razotkrila skrivene antagonizme naše civilizacije.

Drugi naziv za ovaj antiprosvjetiteljski trend kojim se odlikuje naše vrijeme jeste „era post-istine“. Jedan slučaj u američkom pravnom sistemu iz marta 2021. prikazaće nam suštinu ovog uvrnutog fenomena. Kompanija Dominion Voting Systems podnijela je tužbu za klevetu protiv protrampovske desničarske pravnice Sidneyy Powell, zbog njenih izjava da je kompanija koja proizvodi mašine za elektronsko glasanje, korištenih u nekim okruzima na izborima 2020, glasove date Trumpu prebacila za Bidena (uz tvrdnje da je ta ista kompanija povezena sa režimom pokojnog Huga Chaveza iz Venecuele). Reakcija odbrane na tužbu više je nego zanimljiva: u novom podnesku sudu, ona tvrdi da razumni ljudi ne bi povjerovali da su izjave o postizbornoj prevari istinite:

„I sama tužba karakteriše predmetne izjave kao ‘besmislene optužbe’ i ‘bizarne tvrdnje’. U više navrata se one označavaju kao ‘suštinski nevjerovatne’ pa čak i ‘nemoguće’. Takva karakterizacija navodno klevetničkih tvrdnji dodatno podržava stav odbrane da razumni ljudi ne bi prihvatili takve izjave kao činjenice, već bi ih smatrali samo za tvrdnje koje treba ispitati na sudu.“

Po toj logici, izjave su klevetničke (i podložne tužbi) samo ako ih bar neki razumni ljudi shvate ozbiljno. Kako su sporne izjave okarakterizirane kao ‘bizarne’ i ‘nevjerovatne’ tj. da ih nijedna razumna osoba ne može uzeti za ozbiljno, onda one ne predstavljaju klevetu i nisu podložne tužbi. Mogli bismo zamisliti odbranu Hitlera u takvom maniru: njegova ideja boljševičko-jevrejske zavjere toliko je bizarna i nevjerovatna da je nijedna razumna osoba ne bi shvatila ozbiljno. Problem je samo to što su milioni umrli zbog te bizarne ideje. A nešto slično (mada, naravno, ne iste težine) važi i za Sidney Powell: tvrdnje poput njenih mobilizirale su milione, dovele SAD na ivicu građanskog rata i uzrokovale mnoge smrti.

Pitanje je, dakle, ako je Powell bila svjesna da će njene izjave svi razumni ljudi smatrati besmislenim i lažnim, zašto je to govorila? Da bi manipulirala i zavela nerazumnu masu mobiliziranjem naših iracionalnih nagona? Stvari su ovdje nešto složenije: da, Powell je bila svjesna da nema racionalnu osnovu za svoje klevete, svjesno je širila neistine, ali je pala u vlastitu zamku i identificirala se s onim što je znala da nije tačno. Nije bila manipulatorka koja se izuzima iz svojih laži: bila je upravo u istom položaju kao njene „žrtve“.

Klevete koje je izgovorila Sidney Powell imaju status glasine, ali su to glasine uzdignute u javni diskurs. Glasine se ne bave činjeničnom istinom umjesto privida; oba su izvan činjenične istine (da sačuvamo privid dostojanstva, spremni smo prećutiti istinu). Anonimne glasine su isključene iz javnog prostora i ostaju neobično djelotvorne čak i kada nisu istinite. Obično se iznose u sljedećoj formi: „Ne znam da li je ovo stvarno istina, ali čuo sam (ili, radije, u bezličnom obliku „priča se“) da je X uradio to i to“. Ekstreman primjer širenja glasina u obliku njihovog poricanja, dala je jedna od glavnih ruskih TV mreža, Kanal jedan, u redovnom segmentu svog večernjeg dnevnika Vremya, posvećenog teorijama zavjere o korona virusu. Stil izvještavanja je dvosmislen: naizgled opovrgava teorije, ali ostavlja gledaoce s utiskom da tu možda ima neko zrno istine. Tako se poruka (mračne zapadne elite i naročito SAD su nekako krivi za pandemiju) propagira kao sumnjiva glasina: previše je ludo da bi bilo istina, ali ipak, ko zna… Suspenzija činjenične istine ne potire njeno simboličko dejstvo. Powell je primjer nove ere gdje glasine otvoreno cirkuliraju u javnom prostoru i formiraju socijalne spone. Njen modus poricanja razlikuje se od tradicionalnog koji uzima u obzir javno dostojanstvo ličnosti („Znam da naš vođa ima privatne grijehe, ali ponašat ću se kao da ih nema da bih sačuvao njegovo dostojanstvo“): „Mada ja u stvari ne znam da li su ove glasine istinite, širit ću ih kao da jesu“.

Prije više decenija, naišao sam na sličnu logiku u žestokoj raspravi s jednim antisemitom koji je tvrdio da su „Protokoli sionskih mudraca“ autentični. Redao sam uvjerljive dokaze da je navodni tajni plan za svjetsku dominaciju Jevreja fabrikacija carističke tajne policije Rusije stvorena oko 1900. Već i brojne činjenične greške u tekstu ukazuju van svake sumnje da je tekst lažan. Antisemita je, međutim, insistirao da su Protokoli autentični, a dokaze je poricao tvrdnjom da su materijalne greške u tekst unijeli sami Jevreji da bi izgledalo da su Protokoli lažni, da ih niko ne uzme za ozbiljno, kako bi neometano sprovodili svoj plan.

Ono što je ludi antisemita zamišljao, Sidney Powell pokušava da nam uvali kao činjenicu. Ona svoje izjave odbacuje kao bizarne i nevjerovatne, kao nešto što ne treba shvatiti ozbiljno, dok njene riječi i dalje imaju stvarno dejstvo. Tako funkcionira ideologija u doba post-istine. Danas, usred procesa postepene dezintegracije zajedničkog javnog prostora, više se ne možemo oslanjati na povjerenje u ljude, to jest, na povjerenje da će ljudi, ako im samo pružimo priliku da razbiju čini ideoloških manipulacija, spoznati suštinsku istinu.

Ovdje nas čeka fatalno ograničenje hvaljenog „bezliderskog“ karaktera francuskih protesta i njihovog haotičnog samoorganizovanja: za vođu nije dovoljno da sluša narod i formulira program zasnovan na onome što ljudi hoće, na njihovim stvarnim interesima. Henry Ford je bio u pravu što nije slušao šta ljudi žele kada je ponudio serijski proizveden automobil. Da ih je pitao šta hoće, ljudi bi rekli: „Boljeg i jačeg konja da vuče zapregu!“ Isto važi i za političkog lidera kakav je danas potreban. Žuti prsluci u Francuskoj hoće boljeg (jačeg i jeftinijeg) konja – u njihovom slučaju, ironično, hoće jeftinije gorivo za svoja vozila. Međutim, treba im pružiti viziju društva u kom cijena goriva više nije bitna, isto kao što je automobil obesmislio pitanje cijene konjske hrane.

Ovo je naravno samo jedan aspekt bivanja istinskim liderom. Drugi, suprotstavljeni, jeste sposobnost donošenja teških odluka kada se one ne mogu izbjeći: koju grupu vojnika žrtvovati na bojnom polju, kog pacijenta ostaviti da umre kad nema dovoljno resursa itd. Ili, kako kaže jedan doktor u TV seriji Novi Amsterdam: „Lideri prave izbore zbog kojih noću ne mogu spavati. Ako dobro spavaš, nisi jedan od njih“. Paradoksalno, višak koji se ne može obuhvatiti mehanizmima izborne predstavničke politike svoj adekvatan izraz može naći samo u vođi ili rukovodećem tijelu koje je u stanju nametnuti dugoročni socijalni i ekonomski projekat, neomeđen kratkim periodom između dva ciklusa izbora. Da li to zvuči kao univerzalna militarizacija? Da – predstojeći komunizam će biti ratni komunizam, ili ga neće biti.4

Tako danas treba promišljati naslijeđe Komune. Umjesto gubljenja u nostalgiji, treba se fokusirati na pitanje kako da zamislimo mobiliziranje naroda danas, u uvjetima rasute radničke klase ispresijecane mnogim sukobljenim interesima. Kao što je Hegel bio duboko svjestan, vođa (ili kolektivno rukovodeće tijelo) ne odražava neki supstancijalni sadržaj koji mu prethodi, riječju, istinsku „volju naroda“. Pravi vođa doslovno STVARA narod kao ujedinjenog političkog činioca iz konfuznog meteža nedosljednih tendencija. Kada je u ljeto 1953. izbio radnički protest u Istočnom Berlinu, Brecht je napisao kratku pjesmu „Rješenje“:

Poslije ustanka 17. juna,
Sekretar Udruženja književnika naredio je
Da se u Staljinovoj aleji dijele leci
U kojima se moglo pročitati da je narod
Proigrao povjerenje vlade.
I da ga može povratiti samo
Udvostručenim radom. Ne bi li
Ipak bilo jednostavnije da vlada
Raspusti narod i
Izabere drugi?5

Ova se pjesma obično čita kao sarkastična optužba protiv arogancije Partije. Ali šta ako bismo je razumjeli kao realističan opis onoga što se dešava u svakom istinski radikalnom emancipatorskom procesu, u kom vodstvo doslovno ponovo stvara narod, „birajući“ drugi narod kao discipliniranu političku snagu? Moramo se odreći sna ili nade da će se u nekom trenutku pokreti LGBT+, feminizma, antirasizma, zaštite manjina, radničke borbe, borbe za slobodu govora, protivnika govora mržnje, aktivista slobodnog interneta itd, okupiti u jedan veliki Pokret u kom će trans-feministkinje marširati zajedno sa muslimankama koje se bune protiv zabrane pokrivanja lica; u kom će studenti pogođeni suzbijanjem intelektualnih sloboda izaći na protest zajedno sa radnicima čije plate nisu dovoljne za preživljavanje.

Na to je i Badiou mislio kada se žalio da su u Turskoj, Egiptu i na protestima Okupacije Wall Streeta, demonstranti uglavnom pripadali obrazovanoj srednjoj klasi koja ne uspijeva mobilizirati tihu radničku klasu. Kada govori o okupaciji Wall Streeta i Žutim prslucima u Francuskoj, Badiou ide korak dalje i tvrdi da je radnička klasa u razvijenom zapadnom svijetu već postala dio onoga što je Lenjin nazivao „radnička aristokratija“ sklona rasizmu, korumpirana od vladajuće klase i lišena svakog emancipatorskog potencijala (ne čudi što su mnogi od njih glasali za Trumpa!) i da stoga ne pripada savezu koji nam je potreban. Završen je san o slavnom prizoru iz 1968. kada studenti odlaze u Renoovu fabriku da se sretnu s radnicima; radije treba da pokušamo uspostaviti vezu između prekarnih intelektualaca bez posla, nezadovoljnih studenata i imigranata. U pozadini tih napora vreba očajnička potraga za savremenom inkarnacijom istinski emancipatorskog činioca koji bi zamijenio Marxovu radničku klasu. Badiouov kandidat su „nomadski proleteri“.

Sa gubitkom suštinske veze s Narodom, trebalo bi konačno odustati od mita o nevinosti Komune. Kao da su komunari bili komunisti prije Pada („totalitarni“ teror 20. stoljeća), kao da se u Komuni ostvario san o direktnoj saradnji bez otuđenih posredničkih struktura,6 iako su ljudi praktično jeli pacove… Šta ako bi umjesto opsesije pitanjem kako prevazići otuđenost od institucija države i iznjedriti samo-transparentno društvo, naš zadatak danas trebalo da bude gotovo suprotan: da sprovedemo „dobro otuđenje“, da izmislimo drugačiji modus pasivnosti većine? Formula mobilizacije masa je politička verzija Frojdovog wo es war soll ich werden:7 tamo gdje je nekad bila haotična masa, treba da nikne partijska organizacija ili, kako bi Hegel rekao, tamo gdje vri haotična narodna supstanca, dobro organiziran subjekt treba nametnuti red i usmjerenje. No, ovoj formuli danas treba još jedan zaokret: da se sa subjekta vratimo na supstancu – na drugačiju supstancu koju stvara subjekt, na novi društveni poredak u kom možemo boraviti s povjerenjem i baviti se svojim životom.

(Peščanik)