Kliker.info

Muž pijanica iznenada dolazi kući i uvlači se u krevet pored žene i njenog ljubavnika. „Draga, toliko sam pijan da mi se čini da ispod jorgana viri šest nogu“, kaže on. „Ne brini“, odgovara žena. „Idi do vrata i pogledaj ponovo odatle.“ Muž ustane, ode do vrata, pa se okrene prema krevetu: „U pravu si, sad mi je lahknulo. Samo ih je četiri!“

Vic je možda vulgaran, ali pruža jedan značajan uvid. U načelu, očekujemo da ćemo neku situaciju bolje sagledati sa strane nego iznutra. Ali ponekad nas upravo pogled sa strane ometa da vidimo istinu. U vicu, to što je muž iskoračio iz situacije (otišao do vrata) stvorilo je lažni osjećaj učešća zbog kog je noge ljubavnika vidio kao svoje.

Piše : Slavoj Žižek (Project Syndicate)

Sličnu dinamiku nalazimo u podršci Zapada Ukrajini. Zatvaramo oči pred činjenicom da će domaća oligarhijska klika vjerovatno izaći kao najveći pobjednik ukrajinske borbe. Ne treba da nas čudi ako poslijeratna Ukrajina ispadne slična onoj predratnoj, koju je korumpirala oligarhija, a krupne zapadne korporacije kolonizirale da pod svoju kontrolu stave najkvalitetnije zemljište i prirodne resurse. Dok podnosimo lične žrtve za ratni napor, ne vidimo da će dobitke prisvojiti drugi, baš kao i pijanica koji misli da su to njegova stopala pod jorganom – možda zato što, duboko u sebi, odbija priznati istinu.

Možemo li izbjeći ovu zamku? Panevropska organizacija „Evropa, pacijent“ održala je sredinom juna u Londonu seriju diskusija o zaštiti ukrajinskih zajednica od ekonomske eksploatacije poslije rata. Takve inicijative su potrebne više nego ikad, jer podrška ukrajinskoj odbrani mora ići zajedno sa pitanjima ekološke i socijalne pravde. Sve je to podjednako važno za budućnost zemlje. Ukrajinu možemo u potpunosti podržati samo ako je oslobodimo i stiska industrije fosilnih goriva, koja se oslanja na rusku naftu.

Sve je teže ignorirati mješavinu vojnih, ekoloških i socioekonomskih bitaka. Ratna i ekološka pitanja dramatično su se sudarila u uništenju brane Kahovka u blizini Hersona početkom juna.

Naravno, Ukrajina nije usamljen slučaj. Otprilike u isto vrijeme, požari u Kanadi su zagušili New York oblacima smeđeg dima, što je stanovnicima grada pružilo mogućnost da naslute ono što ljudi širom globalnog juga dobro poznaju. Mada stalno pričaju o klimatskoj krizi i ekološkom slomu, bogate zapadne zemlje i dalje malo šta preduzimaju.

Ova ograničena perspektiva ne pripada samo desnici i korporativnom sektoru. Mnogi na ljevici danas tvrde da podržavaju mir, dok se zalažu za kompromis sa brutalnim, revizionističkim autoritarnim režimima.

Da bismo razumjeli „pacifističku“ opoziciju, sjetimo se početka Drugog svetskog rata, kada je takođe postojala koalicija desnice i ljevice koja se protivila mješanju SAD u inostrane ratove. Tada, kao i sada, „pacifisti“ su tvrdili da se situacija u Evropi ne tiče Amerike. Gajili su čudne simpatije prema agresoru i tvrdili da bi odlazak u rat koristio samo vojno-industrijskom kompleksu. Kada je u ljeto 1940. nacistička Njemačka rekla Ujedinjenom Kraljevstvu da želi mir, tvrdili su da Britanija treba da prihvati velikodušnu Hitlerovu ponudu.

Kao sve dobre laži, i ova sadrži zrno istine. Američki konzervativni komentator Patrick J. Buchanan ponudio je verziju tog argumenta 2008. kada je rekao da Holokaust ne bi bio tako strašan da je Winston Churchill prihvatio Hitlerovu ponudu iz 1940.

Štaviše, kaže dalje taj argument, kao što je Churchill doveo britansku imperiju do propasti izazivajući nepotrebne ratove sa Njemačkom, američki predsjednik George Bush mlađi je doveo Sjedinjene Države do propasti sledeći Churchillov primjer. Kao i mnogi na ljevici, Buchanan ne vjeruje da SAD trebaju garantirati pomoć zemljama u kojima nemaju vitalne interese.

Nova varijacija ovog motiva javlja se u kontekstu ukrajinskog rata. Navodno je raspad Sovjetskog Saveza imao isti efekat kao i Versajski ugovor: stvorio je predvidljivu želju za osvetom nad pobjednicima u posljednjem ratu.

Kao i u prošlosti, ovaj novi savez desnice i ljevice vođen je teorijama zavere, poput onih koje o vakcinama šire Robert Kennedy mlađi i sledbenici Donalda Trumpa. Taj savez osuđuje protivpandemijske mjere kao instrument kontrole. Protivi se pomaganju Ukrajini, jer to koristi vojno-industrijskom kompleksu Natoa. Tipičan model je poricanje najveće prijetnje s kojom se suočavamo, kao običnog trika krupnih korporacija koje hoće da izrabljuju radničku klasu.

Naravno, politika poricanja – kad se vide samo četiri noge – neskriveno je optimistična. Ne moramo se baviti novim opasnostima; možemo se praviti kao da ne postoje. To je proizvod populizma i na ljevici i na desnici i jedan od glavnih razloga zašto smo upali u „demokratsku recesiju“. Kako Grace Blakely iz Tribunea primjećuje: „Autoritarizam je u porastu uprkos liberalnim predviđanjima da će širenje slobodnog tržišta dovesti do više demokratije – to je zato što će kapitalizam uvijek braniti društvene hijerarhije od prijetnje ekonomske jednakosti.“

Ovu tvrdnju možemo provesti dalje: prijetnja demokratiji dolazi i od lažnog populističkog otpora korporativnom kapitalizmu, oličenom u odbijanju „pacifističke“ ljevice da podrži Ukrajinu zato što će to „samo“ koristiti dilerima oružja. Konačno, Ukrajinu su već dugo kolonizirale zapadne korporacije, i samo će kroz „zelenu“, pravednu rekonstrukciju, ona zaista biti oslobođena.

Da bismo izbjegli našu nepriliku, ne možemo se samo držati višestranačke liberalne demokratije. Moramo pronaći nove načine za izgradnju društvenog konsenzusa i uspostavljanje aktivnih veza između političkih partija i civilnog društva. Neposredni zadatak je suprotstavljanje novim ljevičarsko-desnim populistima, a to može zahtjevati usklađivanje sa eksponentima kapitalističke liberalne demokratije – baš kao što su se komunisti u Drugom svjetskom ratu borili zajedno sa zapadnim „imperijalističkim“ demokratijama protiv fašizma, znajući vrlo dobro da je imperijalizam njihov krajnji neprijatelj. Bila je to čudna situacija u krevetu, ali su bar znali šta su čije noge.