Kliker.info

Donalda Trumpa su nedavno uporedili sa čovjekom koji se glasno olakšava na mondenskoj zabavi. Ni ostali republikanski kandidati za američke predsjedničke izbore nisu bolji. Vjerovatno se sjećate scene iz Buñuelovog filma „Fantom slobode“ u kojoj se jede tajno, a u wc ide javno: ljudi sjede za stolom na wc šoljama i prijatno ćaskaju, a kada neko ogladni, on diskretno pita domaćicu gdje je „ono mesto“, pa se iskrada i nestaje u sobici za jelo. Debate republikanskih kandidata liče na ovu Buñuelovu sjedeljku. Isto važi za mnoge druge političare.

Piše : Slavoj Žižek (NouvelObs.fr)

Sjetite se Erdogana kada je u napadu paranoje sve koji kritikuju njegovu politiku prema Kurdima nazvao izdajnicima i stranim agentima. Ili Putina kada je proračunato prostački preporučio kastraciju jednom od svojih političkih protivnika u vezi sa ratom u Čečeniji. Ili Sarkozija kada je 2008. čovjeku koji je odbio da se sa njim rukuje uputio sada već slavno: „Onda odjebi, bijedniče“.

Ovom spisku doslovno nema kraja. U govoru održanom u Jerusalemu 21. oktobra 2015. na Svjetskom cionističkom kongresu, izraelski premijer Benjamin Netanjahu je izjavio da je Hitler na početku svoje vladavine Jevreje htjeo samo da protjera iz Njemačke, ali da ga je Muhamed Amin al-Huseini, jeruzalemski veliki muftija, ubijedio da ih ipak pobije. Netanjahu je sebi čak dopustio da citira navodni dijalog iz novembra 1941, u kojem jeruzalemski muftija Hitleru kaže da ako protjera Jevreje iz Njemačke, „oni će doći u Palestinu“, na šta ga Hitler pita: „Pa šta onda da radim sa njima?“, na šta mu veliki muftija odgovara: „Spalite ih“.

Na ovo su reagovali brojni stručnjaci za Holokaust insistirajući na tome da nema načina da se utvrdi tačan sadržaj razgovora al-Huseinija i Hitlera. Oni su podsjetili i na to da su u vrijeme ovog susreta masovna ubistva Jevreja u Europi od strane SS jedinica već uveliko bila u toku.

Ne treba imati nikakvih iluzija o značenju izjava kao što je ova Netanjahuova: one su manifestni pokazatelji procesa regresije u koji je zapao javni prostor. Optužbe i ideje koje su ne tako davno bile samo opskurni talog rasističke bestidnosti – danas nam se nameću kroz govore naših izabranih zvaničnika.

Problem sa kojim se ovde suočavamo Hegel je nazvao Sittlichkeit ili etičnost. Drugim riječima, u pitanju su običaji koji čine pozadinu društvenog života satkanu od mnoštva nepisanih pravila. To je ona neprobojna etička supstanca koja nas ograničava u tome šta smijemo, a šta ne smijemo da činimo. Danas je na dijelu dezintegracija tih pravila. Ono što je pre samo 20 godina bilo prosto nezamislivo izgovoriti u okviru javne debate, danas je sasvim moguće i prolazi nekažnjeno.

Površna analiza nas navodi na pomisao da se ovaj proces dezintegracije suzbija širenjem politički korektnog diskursa, koji veoma jasno propisuje šta se ne smije reći. Ali dublji uvid nam pokazuje da upravo taj regulacijski zadatak politički korektnog aktivno učestvuje u procesu razaranja etičke supstance našeg društva.

Da bismo to dokazali, dovoljno je podsjetiti na ćorsokak svojstven politički korektnom: potreba za politički korektnim pravilima javlja se onda kada nepisana etička pravila više nisu dovoljna za efikasnu regulaciju naših svakodnevnih odnosa. Umjesto spontanog ne-refleksivnog pridržavanja nepisanih pravila zajednice, sa politički korektnim pristupom dobijamo eksplicitna pravila.

Američki crnci tako postaju Afroamerikanci, debeljko postaje „osoba odlučna da se suoči sa problemom prekomjerne tjelesne težine“, tortura postaje „pojačana tehnika isljeđivanja“. Zašto onda ne bismo i „silovanje“ predstavili kao „optimizovanu tehniku zavođenja“?

Tortura kao nasilje i brutalnost koje sprovode državni organi – postala je javno prihvatljiva upravo kada je politički korektno ušlo u javni govor sa ciljem da se žrtve zaštite od simboličkog nasilja. Ova dva fenomena su dvije strane iste medalje.

Slična logika je primjetna i u drugim oblastima javnog života. Kada je američka federalna administracija najavila da će se vojne vježbe širokih razmjera – pod nazivom „Jade Helm 15“ – održati od jula do septembra 2015. na jugozapadu SAD, veliki broj građana tih država zapao je u pravu paranoidnu groznicu. U Teksasu su mnogi ljudi povjerovali da su ove vježbe samo deo federalne zavjere da se Teksas stavi pod vojnu upravu.

U tome su učestvovali uobičajeni akteri takvih javnih delirijuma – do Chucka Norrisa, ali u ludilu je posebno prednjačio portal All News Pipeline, koji je ove vježbe povezao sa zatvaranjem nekoliko Wallmartovih robnih kuća na teritoriji Teksasa: „Možda su to budući centri za distribuciju hrane. Ili će tu biti komanda kineskih invazionih trupa koje je Michelle Obama pozvala da dođu i razoružaju Amerikance“.

Ono što posebno zabrinjava u ovoj priči su reakcije teksaških republikanskih lidera na ove glasine. Guverner Teksasa Greg Abbott je naredio Nacionalnoj gardi Teksasa da posebno nadgleda ove vojne vježbe, a Ted Cruz je zahtijevao dodatne informacije od Pentagona.

Hoću da kažem da je Trump samo najčistije otjelotvorenje ovog trenda unižavanja našeg javnog života. Šta on radi? On pred nas baca pomije „politički nekorektnih“ prostakluka: rasističke ispade (protiv meksičkih imigranata), sumnje u Obamino mesto rođenja i univerzitetske diplome, neukusne ispade na račun žena, uvrede ratnih heroja kao što je John McCain. Ovim ispadima Trump navodno pokazuje da on ne haje za licemjerne manire i da samo glasno govori ono što obični ljudi misle. Ukratko, uprkos svim svojim milijardama, i on je običan prostak kao svi mi obični ljudi.

Tu treba izbjeći jednu zabludu: Trump nije autsajder. Njegov program je u stvari relativno umjeren: on odaje priznanje mnogim potezima demokrata, a njegov stav u vezi sa homoseksualnim brakovima je namjerno krajnje neodređen. Njegove „osvježavajuće“ provokacije i njegove eksplozije vulgarnosti upravo i služe tome da maskiraju banalnost njegovog programa.

Tajna njegovog uspjeha je u tome što se ništa ne bi promijenilo ako bi kojim slučajem on pobijedio na izborima, što ne važi za Berinea Sendersa koji istinski zastupa interese radnika i farmera. Duel između republikanskog kandidata Trampa i demokratskog kandidata Sendersa bi vrijedilo pogledati.

Ali čemu pristojnost u javnom prostoru opterećenom „stvarnim“, urgentnim problemima? Pristojnost je zapravo veoma važna. U napetim situacijama, ona je pitanje života ili smrti, tanka linija razgraničenja između barbarstva i civilizacije. U tom smislu, podsjećam na jednu neobičnu činjenicu. Tokom 60-ih godina prošlog vijeka, povremeni prostakluci uglavnom su bili povezivani sa ljevičarenjem: revolucionarno nadahnuti studenti često su pribjegavali prostačkom izražavanju, ne bi li dodatno istakli svoje protivljenje zvaničnoj politici i njenom prečišćenom žargonu. Danas je prostački govor gotovo ekskluzivni prerogativ radikalne desnice, dok se ljevica nalazi u krajnje nesvakidašnjoj ulozi – advokata pristojnosti u javnom prostoru. To je i razlog sluđenosti „racionalne“ republikanske umjerene desnice.

Ali trenutno je možda važnije pozabaviti se jednim fundamentalnijim pitanjem: slabošću same „racionalne“ pozicije. Većina se više ne može pridobiti „racionalnim“ kapitalističkim diskursom sve je sklonija populističkim anti-elitističkim stavovima. Ali bilo bi pogrešno i opasno prezrivo zaključiti da su niže klase primitivne. Populisti jasno razaznaju iracionalnost „racionalnog“ kapitalističkog diskursa, a njihov gnjev prema institucijama bez lica koje iz duboke sjenke upravljaju ljudskim životima – potpuno je opravdan.

Preveo s francuskog Ivan Šepić (Peščanik)