Kliker.info

Klevetan i ismijan među kritičarima, Indiana Jones i artefakt sudbine – peti i posljednji dio slavne franšize – ipak se bavi jednim od centralnih problema modernosti: razlikovanjem fantazije i stvarnosti. Smještena u 1969, priča se plete oko Jonesovih pokušaja da locira drevni uređaj – Artefakt – za koji se vjeruje da omogućava putovanje kroz vrijeme.

Piše : Slavoj Žižek (The New Statesman)

Otuđen je od svoje žene Marion i u depresiji zbog smrti sina; podršku mu pruža njegovo kumče Helena, dok ih proganja nova generacija nacista koji su i sami u potrazi za Artefaktom. Filmski klimaks nastaje kad se Jones i Helena vrate u 212. godinu prije naše ere, za vrijeme opsade Sirakuze, gdje upoznaju astronoma Arhimeda, izumitelja vremeplova. Uvjeren da u Americi 1969. nema ničeg čemu bi se vratio, Jones rješava da ostane u prošlosti i proživi svoj vijek usred velikog historijskog događaja. Međutim, Helena ne odustaje od njega, tresne Jonesa i onesvještenog ga vraća u savremeni svijet. Pošto se probudi u svom stanu, Indi ponovo otkriva bliskost sa Marion, Helena odlazi nasmijana i ostavlja ih u zagrljaju. Sretan rasplet, međutim, ne skriva u potpunosti gorke implikacije finala. Prinuđen da napusti antičku Grčku, heroju-profesoru sada preostaje život sparušene domaće rutine.

Najsvirepije kritičarske strijele bile su usmjerene na lik Helene (igra je Phoebe Waller-Bridge), koja je na različite načine opisivana kao čudna (mjereno klasičnim holivudskim standardima ljepote i erotike) ili probuđena, glavna junakinja koja podriva patrijarhalne klišee ženskog šarma. Međutim, Helena nije ni seks-simbol ni predstavnica probuđenih ideja o rodu: ona naprosto unosi element svakodnevnog oportunizma u kombinaciji sa elementarnom dobrotom – dašak onoga što bi se moglo nazvati stvarnim životom. Novi Indiana Jones zapravo je o Heleni, osobi iz stvarnog svijeta uvučenoj u svijet fantazije Indijevih avantura u potrazi za blagom.

Kao varijacija na temu iz Matrixa „dobrodošli u pustinju stvarnosti“ – to jest, šta se dešava kada naše zaštitne iluzije popuste i suočimo se sa stvarnim svijetom u svoj njegovoj žestokoj brutalnosti – Indiana Jones i artefakt sudbine deo je skorašnjeg filmskog trenda, uz Barbie, Oppenheimera i miniseriju Ja sam Djevica, gdje se junaci kreću između stvarnosti i imaginacije. Pošto su izbačeni iz utopijskog Barbilenda jer nisu savršene lutke, Barbi i Ken polaze u stvarni svijet na put samootkrivanja. Ali ono što tamo nalaze nije neko duboko saznanje o sebi, već shvatanje da je stvarni život zagušen banalnim klišeima još više od njihovog vlastitog svijeta fantazije. Par lutaka je prinuđen da se suoči ne samo s činjenicom da izvan Barbilenda postoji samo brutalna stvarnost, već da je utopija sastavni dio te brutalne stvarnosti: bez fantazija kao što je Barbilend, ljudi naprosto ne bi mogli podnijeti stvarni svijet.

Oppenheimer Cristophera Nolana komplikuje ovu ideju upuštanja u stvarnost. Njegova tema nije samo prelazak iz utočišta akademske zajednice u stvarni svijet rata – od razuma do municije – već kako nuklearno oružje (plodovi nauke) razbija naše opažanje stvarnosti: nuklearna eksplozija je nešto što ne pripada našem svakodnevnom životu. Oppenheimer, teorijski fizičar, vodio je projekat Menhetn, tim osnovan u avgustu 1942. koji je razvio atomsku bombu za SAD. Vlasti će ga 1954. obilježiti kao komunistu zbog povezanosti sa grupama koje se zalažu za neširenje nuklearnog oružja. Mada je Oppenheimerov stav bio hrabar i etičan, on se nije suočio sa egzistencijalnim implikacijama svog izuma. U eseju „Apokalipsa bez kraljevstva“, filozof Ginter Anders uvodi koncept gole apokalipse: „Apokalipsa koja se sastoji iz puke propasti, koja ne predstavlja otvaranje za novo, pozitivno stanje stvari (‘kraljevstvo’)“. Za Andersa, nuklearna katastrofa bi predstavljala golu apokalipsu: iz nje ne bi nastalo novo kraljevstvo, samo totalno uništenje svijeta.

Oppenhejmer nije mogao prihvatiti ovu ogoljenost, pa je pobjegao dublje u hinduizam za koji se zanimao još od ranih 1930-ih, kada je naučio sanskrit da bi čitao Upanišade na izvornom jeziku. Opisujući svoja osjećanja poslije prve eksplozije atomske bombe na Triniti testu u Novom Meksiku, Oppenheimer je citirao Krišnu iz Bhagavad Gite u obraćanju Arđuni: „Sad postadoh Smrt, uništitelj svjetova.“ Mada je to citat koji se najčešće povezuje sa Oppenheimerom, on je naveo još jedan odlomak iz Gite: „Kad bi na nebu odjednom buknulo hiljadu sunaca, to bi bilo poput sjaja Svevišnjeg.“ Tako je nuklearna eksplozija uzdignuta u božansko iskustvo. Nije ni čudo što se poslije uspješne nuklearne probe, prema sjećanju fizičara Isidora Rabija, Oppenheimer pojavio trijumfalno: „Nikada neću zaboraviti kako je hodao; nikada neću zaboraviti kako je izašao iz auta… Kretao se kao u filmu Tačno u podne… taj hod. On je uspio.“

Oppenheimerova fascinacija Gitom pripada dugoj historiji nastojanja da se za metafizičke implikacije kvantne fizike nađe utemeljenje u istočnjačkim tradicijama. Međutim, Nolanov film ne uspjeva pokazati kako evokacija bilo koje duhovne dubine zatomljuje užas nove stvarnosti koju je stvorila nauka. Da bismo se zaista suočili sa „golom apokalipsom“ ili kataklizmom bez iskupljenja, potrebna je suprotnost duhovnoj dubini: krajnje nedostojan komični duh. Sjetimo se da su najbolji filmovi o Holokaustu – Pasqualino Settebellezze (1974), Život je lijep (1997) – komedije, ne zato što banaliziraju Holokaust, već zato što implicitno priznaju da je to odviše bezuman zločin da bi se ispričao kao „tragična“ priča.

Postoji li film koji se usuđuje da to uradi sa užasima i prijetnjama današnjice? Miniserija Bootsa Rileya Ja sam Djevica (2023) prati Kutija, četiri metra visokog 19-godišnjeg Crnca kojeg su othranili tetka i teča u Oaklandu u Californiji. Dvoje staratelja posvjećuju svoje živote da sačuvaju Kutija na sigurnom, u izolaciji. Odrastao na reklamama, stripovima i pop kulturi, Kuti ne izlazi u svijet kao tabula rasa: mozak mu je već ispran konzumerističkom masovnom ideologijom. Nekako uspjeva steći prijatelje, zaposliti se i pronaći svoju ljubav, ali ubrzo otkriva da je svijet zlokobniji nego što se čini – Kuti služi kao katalizator, a njegov ulazak u našu zajedničku društvenu stvarnost otkriva sve njene antagonizame i tenzije (rasizam, konzumerizam, seksualnost…). I kako on to radi? Kao što jedan pronicljivi kritičar primjećuje, „neka vas teške teme ne zavaraju, Ja sam Djevica je komedija puna apsolutno ludih scena“. Riley koristi apsurd da ukaže na ono što je očigledno u stvarnim situacijama. „Privlače me velike kontradikcije“, kaže Riley. „Protivrječnosti kapitalizma – kako on funkcionira – odjekivat će kroz skoro sve što radimo.“

Tu se krije Rileyeva genijalnost: kombinacija dvije tragične činjenice (smotani džin bačen u naš svijet; osnovni antagonizmi globalnog kapitalizma) stvara svjetlucavu komediju. Komični efekat se javlja jer ideološke fantazije i stvarnost nisu suprotstavljene: u središtu najmračnije stvarnosti nailazimo na fantazije. Počinioci užasnih zločina nisu demonska čudovišta koja hrabro rade to što rade – već kukavice koje to rade da bi održale fantaziju koja ih motivira. Staljinisti su ubili milione da bi stvorili novo društvo, pa su morali ubiti još miliona da bi izbjegli istinu o predodređenosti njihovog komunističkog projekta na propast.

Većina nas pamti kulminaciju u filmu Nekoliko dobrih ljudi Roba Reinera (1992) kada advokat Daniel Kafee (Tom Cruise), tokom unakrsnog ispitivanja pukovnika Nathana Jesepa ( Jack Nicholson), uzvikne: „Hoću istinu!“ – a Jesep mu uzvraća: „Ne možete vi podnijeti istinu!“ Njegov odgovor je dvosmisleniji nego što se čini: ne treba ga shvatiti samo kao tvrdnju da je većina nas preslaba da se nosi sa brutalnom realnošću svijeta. Kad bi neko tražio od svjedoka istinu o Holokaustu, a svjedok odgovorio: „ Ne možete vi podnijeti istinu!“, to ne bi trebalo shvatiti kao prostu tvrdnju da većina nas nije u stanju procesuirati užas Holokausta.

Na dubljem nivou, oni koji nisu bili u stanju da se nose s istinom bili su upravo nacistički počinioci: nisu bili u stanju prihvatiti činjenicu da im je društvo razoreno ekonomskom i socijalnom krizom 1930-ih pa su se, da bi izbjegli ovaj zabrinjavajući uvid, upustili u masovni pokolj Jevreja – kao da bi ubijanje Jevreja na neki način čudesno obnovilo harmonično društveno tijelo. I tu leži konačna lekcija iz priča o prelasku iz fantazije u stvarnost: mi ne bježimo u fantaziju samo da bismo izbjegli suočavanje sa stvarnošću, mi takođe bježimo u stvarnost da bismo izbjegli razornu istinu o uzaludnosti naših fantazija.